Nacionalna politika spomeničkog identiteta

Kada je svojedobno Sud za zaštitu časti Društva književnika Hrvatske 1945. sudio uglednom književniku Ljubomiru Marakoviću zbog pisanja „za vrijeme okupacije“, časni je doktor odgovorio predsjedniku Suda Krleži da bi onda trebalo suditi svim književnicima od Marulića do danas jer su svi pisali pod okupacijom.

Sjetih se te anegdote kao usporednice s istinom da je gotovo sva spomenička baština od važnosti za hrvatski državotvorno-nacionalni identitet podignuta prije vremena samostalne Hrvatske. Tako primjerice bijahu podignuti spomenici u Zagrebu banu Jelačiću 1866, a kralju Tomislavu (kao zamjena Bana!) 1947, Grguru Ninskome u Splitu 1929. i sl.

A kako je danas, u slobodnoj hrvatskoj državi?

Domovini – oltar
ili spomenik?

Nedavno donesene odluke Grada Zagreba o raspisu natječaja za podizanje spomenika Domovini i predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, koliko god bile hvalevrijedne, podsjećaju na bolnu činjenicu da hrvatska država od 1990. do danas nije izradila nacionalnu strategiju spomeničke izgradnje u Hrvatskoj. Iako su širom Domovine podizani razni spomenici, takvi su pothvati, umjetnički više ili manje uspjeli, više bili izraz prosijeva domoljublja pojedinaca i lokalnih zajednica negoli spomeničke strategije, koja bi imala izvirati iz cjelovite strategije državne, samim tim i državne kulturne politike. Nažalost, u nedostatku političkoga suglasja i spomeničke strategije događalo se nešto gore: ono što je podignuto kao „kapitalno“, politički biva, slikovito rečeno, „dekapitirano“ nakon prve promjene vlasti 2000. godine. Mislim dakako prije svega na Oltar Domovine.

O Oltaru Domovine pisah opširno u Obzoru Večernjeg lista 1. veljače 2014. potaknut spoznajom da se sprema izgradnja Spomenika Domovini, o čemu su odluke svojedobno donijele još Račanova, pa ponovno Sanaderova Vlada. Vidjevši da se pritom uopće ne razmišlja o sudbini Oltara Domovine – središnjem državnom spomeniku (takav je tada bio i imao biti!), koji držim vrlo uspjelim modernim spomeničkim izrazom svepovijesnoga hrvatskoga domovinstva (iako možda odabir lokacije za nj, uz poštovanje prema inicijativi predsjednika Tuđmana, povijesno i prometno nije najsretniji) – predložio sam tada kao prvo rješenje, umjesto izgradnje spomenika, preseljenje Oltara na predviđenu lokaciju spomenika Domovini između Gradskoga poglavarstva i KD Lisinskoga. Korektno je pridodati da mi je autor Kuzma Kovačić tada izrazio neslaganje s prijedlogom, izrazivši nadu da će doći vrijeme kada će Oltar ponovno dobiti prvobitnu namjenu.

Oltar domovine – prepušten zaboravu / Snimio Mirko Cvjetko

Sada raspis natječaja za izgradnju Spomenika Domovini na spomenutoj lokaciji ponovno aktualizira pitanje o sudbini toga vrijednog djela. Nedavni mojemu varijacijski prijedlog zastupnika Ilčića da se Oltar premjesti na tzv. Lenucijevu potkovu autor je odbio, ponudivši postav replike. Ne umanjujući dobru nakanu, držim međutim da bi replika obezvrijedila original. Tko bi naime dohodio originalnom Oltaru ako repliku ima usred Zagreba? Budući da je natječaj za Spomenik Domovini u tijeku pa preseljenje Oltara kod Lisinskog više nije aktualno, trajnu valorizaciju toga umjetničkog djela, koje autentično podsjeća na političku baštinu prvoga hrvatskog predsjednika Tuđmana, moguće je vidjeti na dva načina: nalaženjem pogodne lokacije za preseljenje u Zagreb (uz pristanak autorov i mišljenje struke) ili uređenjem postojeće medvedgradske lokacije: cestovnog prilaza i parkirališta odnosno žičare te edukativno-izložbenih i drugih sadržaja, čime bi se reafirmirala originalna zamisao Oltara kao središnjega državnog spomenika „na povišenom“. Rezervno rješenje jest ostaviti ga kako jest gdje jest – drugim riječima: prepustiti zaboravu – hrvatskoj državi, narodu i glavnome gradu Zagrebu na sramotu.

Zrinski još nema spomenik u Zagrebu

Slučaj spomenika predsjedniku Tuđmanu pobuđuje ne manje pitanja. Prije svega, odluka Grada Zagreba o „dodjeli“ Trga Francuske Republike predsjedniku Tuđmanu svojedobno je donesena pod pritiskom „da se nešto učini“ jer je više bilo neodrživo da Zagreb nema vidljiv spomen na pokojnoga predsjednika. Odluka o podizanju spomenika na toj lokaciji, koja još ni izdaleka nema definiranu namjenu (a ne daj Bože šoping-centra), samo pogoršava u osnovi neriješen problem. Osim što ne vidim svrhu ustrajnosti na tako određenoj lokaciji Tuđmanova trga, usuđujem se misliti, gdje god trg na kraju bio, da spomenik Tuđmanu ne bi trebalo nužno vezati za ime trga. Konkretno: zašto spomenik Tuđmanu ne podići na južnoj strani Trga Sv. Marka, gdje ima dovoljno mjesta? Taj je trg povijesno mjesto hrvatskoga državništva i mjesto na kojemu je 1990. Tuđman s državnim vrhom i narodom pozdravio hrvatsku povijesnu zastavu. A to je važnije od predizbornoga govora na Cvjetnicu 1990. na trgu koji mu je tada za predizborni skup odredila komunistička vlast, sigurno ne kao prvorazrednu lokaciju. Podizati spomenik na toj lokaciji značilo bi još jednom Tuđmana učiniti drugorazrednim, no, sada paradoksalno, u demokratskoj hrvatskoj državi, koju je on stvarao i stvorio!?

Aktualnim spomeničkim pitanjima time nije kraj. Ove se godine naime navršava 450. obljetnica Sigetske bitke i pogibije Nikole Šubića Zrinskoga (ispravnije bi, kažu znalci, bilo Nikoli Zrinskom Sigetskom). Grad Zagreb još se godine 1879. obvezao podići spomenik Zrinskome na današnjemu Zrinskome trgu. Kipar Ivan Rendić već je izradio nacrte za monumentalan spomenik, no potres godine 1880. onemogućio je provedbu te odluke. Skupljen novac vraćen je 1885. u gradsku blagajnu s napomenom da se stvar odgađa „do boljih vremenah“. Bolja vremena međutim nisu došla ni ratne 1916, o 350, ni 1966, o 400. obljetnici. A na staru obvezu sve do danas podsjeća slika, motiv Zrinskoga na vratima Sigeta, Hinka Brodjovina, inače ljekarnika, izrađena prema slici Bele Čikoša Sesije, koju je Brodjovin naručio u povodu prve izvedbe Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinjski u HNK-u. Okvir njezin nedavno je obnovljen i slika vraćena na staro mjesto do ulaza u ljekarnu na uglu Zrinjevca, Tesline i Praške.

Jesmo li u „boljih vremenah“? U ime Povjerenstva za proslavu spomenuta jubileja (koju sam, usput budi rečeno, imao čast inicirati još 2013. pismom Akademiji, Matici hrvatskoj i Društvu hrvatskih knjiženvika), predsjednik HAZU-a akademik Kusić uputio je Gradu Zagrebu molbu za podizanje spomenika Nikoli Šubiću Zrinskom. Ostaje vjerovati, dok se čeka da Hrvatski sabor proglasi godinu Nikole Šubića Zrinskoga, da Grad Zagreb neće podleći poslovičnom birokratiziranju i još jednom odgoditi podizanje spomenika za „bolja vremena“ te tako zanemariti svoj povijesni dug prema Zrinskome i sigetskim junacima. Neće zacijelo biti „svetogrđe“ upotpuniti vizuru Zrinjevca barem reljefnim spomenikom koji bi dostojno izrazio velebnost značenja sigetske epopeje i Zrinskoga za hrvatski narod, ako već ne bi bio moguć figuralni, kakav imaju Mađari u Budimpešti (nota bene, imaju i državni odbor za proslavu i proračun od oko milijun eura!).

„Dolazak Hrvata“

Mnogima će se ova tema učiniti nepotrebnom, kao na štetu teškim pitanjima gospodarskog i demografskog oporavka. Čvrsto međutim držim: da smo više mislili o tome kako obilježiti, čuvati i promicati ono što nas trajno čini onim što jesmo, Hrvatima, mnogo bismo se lakše suočavali s nevoljama (i) ovoga vremena.

U svim spomenutim primjerima dotaknut je Zagreb, koji sada izlazi iz svojevrsne spomeničke blokade i, pridružujući se brojnim općinama i gradovima u Hrvatskoj, pokazuje veliku volju pridonijeti spomeničkom obilježavanju hrvatskoga identiteta. A to je iznimno važno jer Zagreb je glavni hrvatski grad i, uz gradsku, ima državnu ulogu u izgradnji i čuvanju spomeničke baštine. Utoliko spomenute aktualije ogoljuju činjenicu da državnu odnosno nacionalnu strategiju spomeničke politike nemamo.

Očekujemo od ove hrvatske Vlade da u tome smislu očituje potrebnu odgovornost i što prije osmisli spomeničku strategiju, na temelju koje će se obilježiti ključne osobe, djela i događaji kao trajne kulturno-povijesne markacije državnoga i nacionalnoga identiteta. Uvjeren sam da prije svih Ministarstvo kulture sada ima potrebnu kroatosenzibilnost da razmišlja i djeluje na ispunjenju te zadaće, što će imati razne dobre učinke, uključujući gospodarske.

A kao mali doprinos njezinu ispunjenju slobodan sam – dograđujući svojedobnu ideju Marka Grčića da se u Zagrebu spomenikom, trgom odnosno ulicom obilježi spomen Petorici Braće i Dvjema Sestrama, legendarnim precima iz De administrando imperio – predložiti podizanje spomenika Dolazak Hrvata na more, kao iskaz zahvalnosti desecima naraštaja koji su Mare nostrum učinili i očuvali hrvatskim! Neka to bude na prometno i zemljopisno prikladnu mjestu, primjerice u blizini južnog izlaza/ulaza tunela Sveti Rok, gotovo usred hrvatskoga primorja. Početkom njegove gradnje baš tu na blagdan Sv. Roka 1993. pokojni je predsjednik Tuđman izrazio vjeru da će hrvatski narod svladati još jednu okupaciju i konačno ostvariti punu državnu suverenost. Bio bi taj spomenik dostojan izraz našega kulturno-povijesnog identiteta i kontinuiteta.