Kuliševe kolorističke fuge

Kad smo na otvaranju izložbe s nekolicinom novinara Vatroslava Kuliša upitali da nam kaže nešto više o najnovijem ciklusu slika predstavljenu u minimalistički uređenu tršćanskom kulturnom centru Magazinu ideja (Magazzino delle Idee), samo se nasmijao i rekao: Hvala vam na zanimanju. Što posebno reći, sve sam rekao slikama! Ipak, nije Kuliš prisutan, a tako nedostupan. Voli on progovoriti koju riječ o sebi, smjestiti se na željeno mjesto u ovoj sveopćoj komunikacijskoj buci novih medija i sadržaja. Bila je to više trenutačna poza, izazov, jer je u istom trenutku iz Kuliševa džepa virio novinski smotuljak, rolica po čijem se rubu jasno moglo pročitati ime vodećega tršćanskoga dnevnika Il Piccolo. S naslovom Kuliš, šareni most između Italije i Hrvatske objavio je Il Piccolo tekst o hrvatskom umjetniku opisujući čitateljstvu na dan otvaranja izložbe (3. ožujka 2016) neke detalje novoga kolorističkoga apstraktnoga ciklusa slika Centripetalne fuge.

Riječ je o svojevrsnoj slikarskoj sintezi izvedenoj iz umjetnikovih prijašnjih ciklusa (Valovi, Ključanje vode, Rifovi, Herbarium pictorium, Vatrene kugle), sve redom izrazitim kolorističkim radovima naslikanima u tehnici akrilika na platnu i na papiru. Talijanskoj javnosti predstavljene su sveukupno četrdeset i dvije slike srednjega i velikoga formata koje svjedoče aktualnost slikarskoga postupka geste širokoga i zgusnutoga linijskoga poteza kistom, kombinaciju drippinga i polijevanja, cijeđenja boje. Podcrtava se stvaralačka logika zreloga apstraktnoga Kuliševa autorskoga rukopisa izvedena iz prijašnjih ciklusa, a dijelom inspirirana glazbenom formom fuge (kao i nekada rokerski Rifovi).

Kod kuće Vatroslav Kuliš nije izlagao te radove, a svojim je samostalnim izložbama prisutan u zadnje vrijeme u Italiji. Po broju izložbi koje je održao tijekom godine i pol dana, moglo bi se reći da je Italija za njegovu promociju obećana zemlja. Lani se predstavio prvo u Rimu, potom u Mantovi, a tijekom jeseni 2015. u maloj galeriji Woland Art u lučkom gradiću Sistiani nedaleko Trsta, gdje je njegovu izložbu otvorio Edward Lucie Smith, poznati britanski likovni kritičar, kustos, pisac, fotograf (rođen na Jamajci). Dolazak na otvaranje izložbe u Trst Edwarda Lucieja Smitha posebno je „zazvonilo“ uz ovu izložbu. Poznat kao autoritet u tumačenju likovnih umjetnosti u svijetu, on je napisao jedan od tekstova u katalogu, uz kritičku analizu akademika Tonka Maroevića i Miroslava Gašparovića, ravnatelja Muzeja za umjetnost i obrt u čijoj je organizaciji izložba došla do Trsta.

Nesputana sloboda

Edward Lucie Smith nama je najpoznatiji kao autor znamenite knjige Umjetnost danas – od apstraktnog ekspresionizma do hiperrealizma koja je (u hrvatskom prijevodu i izdanju Mladosti) informirala osamdesetih godina prošloga stoljeća niz generacija o tendencijama poslijeratne likovne umjetnosti u svijetu. U tom svojevrsnom ekskluzivitetu što se danas 83-godišnji gospodin pojavio u Trstu na Kuliševoj izložbi, kritičar koji je često kontaktirao sa slovenskim i srpskim umjetnicima (izlagao je fotografije u Beogradu), a dobro je poznavao rad Mersada Berbera, bilo je svakako zanimljivo čuti kako globalnu umjetničku sredinu tumači kritičar njegova iskustva koji je proputovao svijet uzduž i poprijeko.

„Govorimo o pluralizmu kultura. Male zemlje poput Hrvatske dio su cjeline, danas je u svijetu sve isprepleteno, globalna sredina nametnula je druge kriterije, nema specifičnih nacionalnih obilježja. Ekonomija i tehnologija nametnula je novi univerzalni umjetnički jezik. Stara geografija više ne egzistira, sve je disperzirano, nema starih majstora“, locirao je Lucie Smith trenutačnu poziciju umjetničkih tendencija u svijetu, ocrtao sliku problema povijesti umjetnosti u globalnom okruženju.

 Govoreći o Vatroslavu Kulišu, čije je radove već prije upoznao zahvaljujući ciklusu Herbarium pictorium, Lucie Smith naglašava kako je hrvatski umjetnik primjer „eksplozije energije slikarstva“. Pojasnio je kako „Kuliš nedvojbeno pripada tradiciji slikarske apstrakcije prvotno utemeljene u slikarstvu Sjeverne Amerike, čiji se utjecaj, posebno nakon Drugoga svjetskoga rata, transponirao u europskome slikarstvu“. Lucie Smith navodi u katalogu izložbe kako se umjetnost apstraktnoga ekspresionizma koji se drži u potpunosti američkim proizvodom još od 1950. u poslijeratnoj Europi promicala preko CIA-e putem Kongresa za kulturnu slobodu. Britanski autoritet prati dominaciju SAD-a, koju je pratila vojna i ekonomska moć, s naglašavanjem ideje da je umjetnost ponajprije oslobađanje unutarnjega ja.

„Kad promatrate Kulišev rad, jedna od stvari koju odmah zapazite njegova je naglašena sloboda. Ne pokorava se pravilima. Ono što u tom kontekstu neizbježno odzvanja u svijesti jest odjek građanskih ratova koji su u devedesetima pogodili ovu regiju Europe. Kuliševe slike radosni su iskazi osobnoga prava da stvara onako kako želi. Njihov spontani karakter, u tom povijesnom kontekstu, odmah zadobiva političke i društvene konotacije“, zapisao je Lucie Smith u katalogu izložbe. U pojašnjavanju europskoga kontinuiteta, spomenuo je on i stare ratove od Napoleona naovamo, koji su nužno mijenjali umjetničku sliku svijeta. Spomenuo je u tom kontekstu jedan nama zanimljiv detalj, da se devedesetih „u ovom dijelu Europe“ vodio građanski rat. Naravno, mislio je na Hrvatsku. Nikako se ne možemo složiti s tom njegovom konstatacijom, jasnom imperijalnom propagandom koja previđa imenovati činjenice pravim riječima. Prvenstveno onu činjenicu da su devedesetih Hrvatsku napadali JNA i srpski dobrovoljci iz Srbije, pa to nije bio nikakav građanski, već imperijalni rat koji je želio osvojiti tuđi teritorij i koji je nanio golemu štetu svima „u ovom dijelu Europe“. Engleski džentlmen samo ponavlja ono što je čuo u svom dijelu Europe.

Priroda kao živ organizam

Ipak, više o izložbi, a manje o politici, ispisao je Miroslav Gašparović, ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt koji godinama prati Kulišev rad. Gašparović navodi da se s jedne strane „Kuliševo slikarstvo temelji na iskustvu američkoga apstraktnoga ekspresionizma i action paintinga, a s druge na snažnoj tradiciji hrvatske apstrakcije utemeljene na pejsažu Šimunovića, Glihe i Murtića, ali i europskih slikara Vedove i Richtera. Kuliš prirodi ne prilazi tražeći neki konkretan motiv, već ju poima u njezinoj cjelovitosti, kao živući vibrantan organizam, kao poticajnu, vječno promjenjivu poetsku potku koja djeluje u svoj svojoj punini i snazi na sva umjetnikova osjetila, da bi se pokretom stvaralačke ruke materijalizirala u boji i svjetlosti slike“.

Kako to da je zahvaljujući financijskoj potpori Grada Zagreba u multietničkom Trstu postavljena upravo Kuliševa izložba?

Vesna Kusin, zamjenica gradonačelnika Grada Zagreba, u Trstu je podsjetila kako je sve bolja suradnja između Hrvatske i Italije. Kuliševo je slikarstvo dokaz kako klasične tehnike slikanja nisu mrtve, tradicionalno slikarstvo nije nestalo pod pritiskom novih medija, usprkos tome što se još plasiraju neke takve ideje. Slikarstvo Vatroslava Kuliša naš je ponos, kazala je Kusinova, stoga se kao relevantno suvremeno stvaralaštvo pokazuje u nama bliskoj državi.

„Željeli smo u ovom dijelu Italije gdje živi velika hrvatska zajednica predstaviti prvo Ivana Meštrovića, no nismo uspjeli. Tako je izbor pao na jednoga suvremenoga umjetnika, a u dogovoru s Muzejom za umjetnost i obrt složili smo se da bi to mogao biti Vatroslav Kuliš“, podsjetio je Gian Carlo Damir Murković, predsjednik Hrvatske zajednice u Trstu. Naprosto, u toj suradnji velika je potpora svih regionalnih struktura s dobrim vezama Pokrajine Trsta, koju predstavlja predsjednica Maria Teresa Bassa Poropat, kao i sjajnom suradnjom Regije Furlanije–Julijske krajine. Podršku izložbi dao je i Generalni konzulat Republike Hrvatske u Trstu i Galerija Woland, a na samo je otvaranje stigao iz Rima i veleposlanik Damir Grubiša, što je svakako impozantna protokolarna potpora kulturnom događaju.

Otvoreno oko

Opisujući nove radove ciklusa slika Centripetalne fuge akademik Tonko Maroević navodi: „Sloboda kojom su na Kuliševim kadrovima naneseni slojevi boje i odlučni potezi kista ili špahtle daje i nama slobodu asocijacija u gledanju i tumačenju ostvarenih znakova. Dominantni kružni tokovi i akumulacija silnica oko središta čini da mnoge slike doživljujemo kao aluzije na oblik sunca ili na jezgru nekog ploda ili na mjesto vrtloga u koji uviru okolni sastojci. Nijedna od tih uvjetnih referencija ne isključuje ni ideju da središnji krug proglasimo i otvorenim okom, simbolom autorefleksije i odlučne optičke sabranosti, kao sublimacije i korektiva – da ne kažemo: kontrole – inače nesputane i gotovo anarhične euforičnosti.“

Ako nas sam grad Trst podsjeća na neke davne odlaske u kupnju, traperice i tenisice, više definitivno nema ništa od staroga trgovačkoga Trsta. Sada je to relativno prazan grad koji pokušava obnoviti svoje najljepše trgove i arhitekturu, aktivirati industrijske komplekse i dati novu sliku života. A kultura je tu itekako važan dio revitalizacije prostora.