Iznenađeni smo interesom za hrvatski strip

S obzirom na oskudnost periodičnoga strip-izdavaštva u Hrvatskoj, prošlogodišnje se pokretanje internetskoga časopisa MojStrip doima poput svježega kreativnoga vala u okvirima devete umjetnosti. Kako je časopis dosegnuo i petnaesti broj, a neprestano održava i povećava kvalitativni prag objavljenih ostvarenja, čini se nužnim ustanoviti važnost toga časopisa, koji su pokrenuli urednici Jurica Starešinić i Goran Duplančić. Ovom prigodom razgovaramo s Juricom Starešinićem, koji je vrsno elaborirao temeljne postavke MogStripa.

Kako je došlo do pokretanja internetskoga časopisa MojStrip?

Mene osobno internet kao slobodni prostor na kojem je praktički sve moguće pokrenuti s minimalnim sredstvima odavno privlači. Valjda otkako mi je kolega iz srednje škole prvi put putem 28K modema pokazao kako može komunicirati sa čitavim svijetom. Kako me odavno privlače i stripovi, već desetljećima pokušavam pronaći najbolji način da ih ujedinim. Konceptualno pak prve ideje o ovakvu kolektivnom časopisu vjerojatno su vezane uz kultni, nažalost bivši, časopis Q strip i zamisao da ga se proširi internetskim izdanjem koje se trebalo zvati TjedniQ. Nažalost, konkretizacija je tekla sporo, Q se ugasio, ali su se energija i volja nekako pretočili u MojStrip. Kolega glavni urednik Goran Duplančić i ja već smo objavljivali radove na internetu, pa smo se odlučili ujediniti. Ostalima se ideja svidjela i uskoro smo imali materijala za pravi pravcati mrežni časopis.

S obzirom na takav u našem stripu neobičan pothvat, nužno je naznačiti odakle sredstva za pokretanje i kakva je ovlašno financijska konstrukcija?

Odgovor bi mogao biti kraći od pitanja: sredstava nema, a financijska konstrukcija su naš vlastiti teško zarađen novac i dobra volja autora da rade i ne pitaju za naknadu. Duža verzija bi bila da smo isprva MojStrip zamislili kao omanji privatni projekt koji nitko ne bi potpomogao sve da smo se masovno prijavljivali na natječaje, ali je s dolaskom drugih autora prerastao i koncept i očekivanu kvalitetu, tako da bi vjerojatno bilo pametno preispitati gerilsku strategiju koje se još držimo. Nažalost, i Goran i ja smo toliko zaposleni da nam je ponekad teže izdvojiti vrijeme za osnivanje formalne udruge i prijave na natječaje nego naprosto platiti što treba platiti iz vlastitoga džepa. Usto, sviđa nam se situacija u kojoj nikoga ništa nismo tražili i nikomu ništa ne dugujemo. Ovako imamo potpunu slobodu i ne razmišljamo bi li nešto bilo pametno napraviti drukčije zato što bi se tako možda više svidjelo nekim institucijama.

Naravno, formalnija struktura organizacije i financiranja jamčila bi dugoročniju sigurnost, u nekim aspektima i višu kvalitetu, tako da nam ne preostaje drugo nego promisliti i procijeniti kako dalje. U ovom trenutku ne znam što će u tom smislu biti sljedeći korak i hoće li ga uopće biti.

Niz autora pridonio je kvaliteti dosadašnjih brojeva. Pritom su neki već odavna etablirani, a neki sasvim nova imena.

Da. Jedno nam je od glavnih uredničkih pravila da ni od koga ne naručujemo stripove. Ne možemo ih platiti, pa se ne želimo osjećati kao da nekomu nešto dugujemo zato što radi stripove za nas. Napokon, nitko u taj časopis ne ulaže više od nas. Objavljujemo stripove koji nam se sviđaju, a autori su nam ih sami, ničim izazvani, poslali. Posljedica toga jest da naši autori nemaju mnogo zajedničkoga ni generacijski ni geografski. Nama se to čini kao prednost. Iz vlastite perspektive moram istaknuti da mi je posebna čast što moji radovi dijele server sa svojevrsnim dugogodišnjim mi uzorom (ponekad i mentorom) Darkom Macanom, čije prije svega pisanje, a u zadnje vrijeme sve više i crtanje, za mene utjelovljuje sve ono najbolje što zabavni, čitatelju blagonaklon strip zna i može. Helena Klakočar-Vukšić s druge je strane odavno mi najdraža domaća predstavnica autorski samosvjesna i neapologetički umjetničkog stripa. Zapravo su mi svi autori MogStripa iznimno dragi i radom na časopisu shvatio sam koliko zapravo zanimljivih autora imamo, koliko u njima kreativne energije vrije, a prije svega – koliko su ti vrhunski autori propustili stvoriti posljednjih godina zbog nedostatka potpore u obliku izdavača i publike.

Spomenut ću još jedno ime, malo zato što mislim da je riječ o kriminalno podcijenjenom autoru, a malo zato što mi je to osobni favorit i mislim da je Ivan Marušić najzanimljiviji suvremeni autor stripova. Ne samo u Hrvatskoj. Uopće.

Vidljivo je da se većina radova profilira poput svojevrsna otklona od glavne struje svjetskoga stripa te razvija vlastite autorske rukopise. Možete li to komentirati?

To je svjestan urednički koncept. Nama je to, Goranu i meni, zanimljivo. Ne tražimo formalno ili sadržajno revolucionarne stripove, ali ne zanimaju nas djela koja komotno pašu u neki žanr ili dominantnu estetsku školu. Oni koji crtaju u američkom, bonelijevskom ili francuskom stilu, ako valjaju, probit će se na tim tržištima i usput lijepo zaraditi. Mi takve stripove rijetko čitamo, pa nemamo neki interes ni objavljivati ih.

Ipak, jasne su i poveznice s tradicijom hrvatskoga stripa ili pak stripa uopće.

Mislim da su svi autori iz našega časopisa vrlo dobro načitani stripova najrazličitijih estetika, tako da su u najmanju ruku pismeni u svojem mediju, a svaki dodatni otklon od ustaljenih pravila i klišeja po nama je dobro došao. Ako bismo govorili o tradiciji hrvatskoga stripa, meni osobno stvarno je teško i inače vidjeti tu prepoznatljivost koja povezuje naše autore, ako nas išta uopće povezuje. Imamo ljude koji rade za strana tržišta i imitiraju stilove izdavačkih kuća koje ih zapošljavaju, imamo ikonoklastične autore poput Matakovića ili Gačića, kameleone poput Macana i Kordeja, koji se lako prilagođavaju zahtjevima različitih tržišta... Autori poput Davora Radoje, koji sustavno uspijevaju stvarati stripove kroz koje oživljavaju prepoznatljive likove, atmosferu, lokacije i društvene probleme suvremene Hrvatske nekako mi se čine ponajviše našima. Autohtoni su. Praktički endemični. Ali čak ni Radojin crtež, pripovjedna struktura, kadriranje, montaža... sva izražajna sredstva osim jezika u dijalozima nije moguće promatrati izvan tradicije Bonellija, američke filmske melodrame, televizijskih serija... Ako u vrijeme Neugebauera i Maurovića (i s njima naklada od 200.000 primjeraka) nismo formirali specifični hrvatski stil, sve su šanse da u ovo doba slobodne globalne komunikacije – i nećemo.

Kolika je dostupnost časopisa? Kakvi su odaziv i reakcije?

Uza sve silne analitičke alate koje moderna tehnologija nudi, gdje doslovce u realnom vremenu možete gledati kako netko čita vašu stranicu, i dalje je teško procijeniti kolika je točno stvarna čitanost pojedinoga broja. Prosječno imamo oko 2500 korisnika po izdanju, oni ostaju na adresi novoga broja časopisa nešto više od tri minute u prosjeku, tako da uz malo matematike i analize, usporedbe korisnika koji se vraćaju na svaki broj i onih koji su došli jednom ili dvaput i više nikad... mislim da je realna procjena da imamo oko tisuću čitatelja. Plus još nekoliko onih koji skidaju časopis u PDF- ili CBR-formatu. S obzirom da nas čitaju u čitavoj regiji, doduše nešto manje nego u samoj Hrvatskoj, nije riječ o bogzna kako veliku broju, ali s obzirom na sadržaj koji nikomu ne podilazi, odbijanje dijela publike da čita duža narativna djela s ekrana i kronični nedostatak šire publike za sva izdanja stripova zadnjih četvrt stoljeća – mi smo vrlo ugodno iznenađeni recepcijom časopisa.

Očekivanja su nam bila bijedna, ali (zahvaljujući tomu) barem smo ih debelo premašili.

Koji su dalji planovi?

Skupilo se nešto stripova koje bi možda bila dobra ideja otisnuti i ukoričiti. Mislim da je za duže stripove džepna knjižica idealni format. Idealno bi bilo pronaći izdavača voljna za dužu suradnju s nama, pa da se kreira nešto kao biblioteka MojStrip. Teško je očekivati da ćemo slučajno naići na voljna izdavača, iz čega slijedi da bismo se možda trebali pretvoriti i u klasične izdavače. Za to bismo morali imati neki izvor financiranja, bilo tržišni model, bilo sponzorstvo. Čovjek od vlastite ušteđevine može izdati jednu ili dvije knjige, ali ne može sustavno izdavati vrijedna djela. Vidjet ćemo što sutra donosi. Ono što je sigurno jest da nastavljamo dalje s internetskim izdanjem. Hoće li ga pratiti ukoričene knjige, ovaj čas ne mogu odgovoriti.