Hrvatski etnojazz

U jazzu je stilska terminologija danas svedena na nešto manji broj odrednica među kojima dominiraju pop-jazz, fuzijski jazz, ne sasvim definirani smooth jazz i etnojazz. Pojmovno širok termin fuzijski jazz pokriva velik raspon raznih glazbenih utjecaja koji se kombiniraju s elementima jazza te je u nazivu možda najprimjereniji. Taj dosta širok termin potječe inače s kraja prošlog stoljeća, nastao s pojavom elektronike u rock- i jazz-sastavima, kada dolazi nerijetko i do evidentnoga stilskog miješanja rocka i jazza. Klasifikacija po mainstream, odnosno klasičnim stilovima u jazzu, koja bi trebala danas uključiti i najsuvremenije termine free jazz, modalni jazz ili eksperimentalni jazz, gotovo da se u našoj terminologiji izgubila. Tako se u kontekstu današnjih događanja u toj glazbenoj sferi sve češće spominje zbirni termin world music. A ta bi se inače prihvatljiva jezična kovanica mogla i trebala odnositi ponajprije na etnojazz, i to ponajviše na one autore koji u težnji za originalnošću i ponekad bijegu od provjerenih džezističkih vrijednosti, uz dakako obvezne vlastite skladateljske uratke, inspiraciju traže u melodijskom, pa i ritmičkom blagu folklornih tradicija svojih zemalja.

Borna Šercar, udaraljkaš koji muzicira u Studiju Bajsić i na staklenim bocama  / Snimio Dario Njavro

Odavna su već neki europski jazz-glazbenici u potrazi za originalnošću svojih glazbenih izričaja nastojali pobjeći od pukog oponašanja američkih kanona jazza, kojima po mnogočemu i nisu bili dorasli. Još je polovinom prošlog stoljeća to pokušavao legendarni Zagrebački jazz kvartet, koji je posegnuo za adaptacijom makedonske narodne pjesme So maki sum se rodila, koristeći originalnu melodiku i obvezan 5/4 metar, ili uvrstivši u programe skladbu srpskoga pijanista Bore Rokovića Vardar u 7/4 metru. Boško Petrović nešto će kasnije s gitaristom Damirom Dičićem na ne baš uspješan način pokušati pomiriti svoj mali jazz-sastav i istarske sopele. Danas u nas postoji nekoliko sastava, postignuća kojih bismo mogli podvesti pod termin etnojazz.

Pjevačica i skladateljica iz Pule Tamara Obrovac, u početku kao flautistica, za jazz se počela zanimati vrlo mlada, još u vrijeme djelovanja malog i uvijek prepuna jazz-kluba u zagrebačkoj Mesničkoj ulici. Povukavši se u Pulu te nakon pjevačkih jazz-nastupa na nekim od naših i stranih profiliranih festivala jazza i nastupa uz big bend HRT-a, odlučila je glazbeni put nastaviti u stilskoj sferi etnojazza. Odabravši džezistički instrumentarij obogaćen harmonikašima i stalnim članovima, slovenskim kontrabasistom Janijem Golobom te istaknutim zagrebačkim bubnjarom Krunom Levačićem, nazvavši ga Transhistria Ensamble, krenula je originalnim skladateljsko-izvedbenim, svakako vrlo karakterističnim putem, temeljenim na zasadama bogatog istarskog folklora. Taj će je put odvesti na brojne domaće i strane pozornice te u prilično bogat snimateljski opus. Stoga je vrlo zanimljivo danas poslušati njezin intervju koji je prije mnogo godina u zagrebačkom hotelu Laguna dala autoru ovih redaka, iz kojeg se nije mogla naslutiti njezina buduća karijera, u kojoj će se okušati i kao organizatorica međunarodnih festivala jazza, istina kratkih trajanja, u istarskom hotelu Valamar. U ovom je trenutku Tamara Obrovac, opravdano ili ne, uz Matiju Dedića naš vodeći izvozni jazz-proizvod.

Znate li što je gerbaz giipuja? Riječ je o glazbi veoma specifična i drukčijeg instrumentalnog pristupa modernom etnojazz-izričaju. Gerbaz je prezime protagonista tih projekata kako se nekad zvalo i pisalo, a danas ga poznajemo kao Grbac. Riječ je o darovitom kontrabasistu iz Kastva, Damjanu Grpcu, koji je nakon pet godina studija diplomirao i postao magistar kontrabasa na glazbenoj akademiji u Trstu. Giipuja je pak kratica od glazba Istre i Primorja u jazzu. Grbac je izdao dosad dva diska s osamnaest adaptacija narodnih pjesama i svojih originalnih tema napisanih pod utjecajem folklora spomenutoga područja, koristeći se pritom vlastitom invencijom, ali i od UNESCO-a zaštićenom istarskom ljestvicom. Suradnici na tim glazbenim projektima bili su mu violinist koji je svirao istarsku sopelu i okarinu Marko First, multisaksofonist, danas dirigent Jazz orkestra HRT-a Andreas Marinello, saksofonist-klarinetist i profesor jazza u Trstu Claus Gesing, istarski muzikolog i sopelaš Dario Marušić te provjereni svestrani riječki bubnjar Tonči Grabušić. Grbac i Grabušić članovi su ritam-sekcije našega poznatog jazz-kvarteta LeKap.

Svestranoga zagrebačkog bubnjara Bornu Šercara bilježimo u raznim sastavima, od vlastitog kvarteta do big banda. U kontekstu etnojazza Šercar je poznat po projektima nazvanim Jazziana Croatica, koji su većinu izvedbi posvetili Šercarovim verzijama etnojazz- fuzija. Ta se Šercarova shvaćanja folklornih motiva inkorporiranih u jazz-instrumentarij i spojenih s odgovarajućim elementima jazza razlikuju od ostvarenja naših drugih džezista, koji se u stilskoj sferi etnojazza pokušavaju potvrditi na našoj jazz-sceni. No Šercar u svojim viđenjima glazbenog izričaja povezana s jazzom ide i dalje. On pokušava u jazz-kontekst uvesti fuziju s ozbiljnom glazbom posežući primjerice najprije za nekim djelima autora Blagoja Berse, a kako sad čujemo čak i za nekim skladbama Richarda Wagnera…

Ima u nas i drugih sporadičnih pokušaja posezanja za etnom. Jedan je od njih prije nekoliko godina ostvario varaždinski jazz-pijanist Petar Eldan, s glumicom pjevačicom Hanom Hegedušić, aranžiravši za svoj sastav niz međimurskih narodnih pjesama, a najnoviji primjer nalazimo u objavljivanju diska pjevačice Zrinke Posavec Pantomima – sevdah & panonika. U programu tog CD-a ona se predstavlja kao naš pandan Amiri Medunjanin iz BiH, surađujući na disku s petoricom naših danas vodećih zagrebačkih džezista; saksofonistom Vojkanom Jocićem, tamburašem i gitaristom s američkom diplomom Filipom Novoselom, kontrabasistom Tihomirom Hojsakom, pijanistom Zvjezdanom Ružićem te s već spomenutim bubnjarom Bornom Šercarom.