Estradizacija klasike

Može biti da neki nelagodan osjećaj itekako vara. Naime, za koncert Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije pod vodstvom Tomislava Fačinija za ciklus Lisinski subotom bile su angažirane dvije solistice koje su ekskluzivno ispunile cijelu večer. A to se ne događa svaki dan, ni svake sezone, pa ni globalno dugovječno provjerenim interpretima, a o domaćim snagama da se i ne govori. Riječ je o južnokorejskoj violinistici Soyoung Yoon (za nas Sojung Jun) i pijanistici Kseniji Kogan iz znane ruske glazbeničke dinastije.

Nelagodan osjećaj odnosi se na sumnju da je Simfonijski orkestar HRT-a samo unajmljena orkestralna snaga za dalje vježbeništvo dviju lijepih i sposobnih mladih žena na putu njihove navodno još uzlazne karijere. A obje, kao i njihovi savjetnici, menadžeri ili slični, nisu ni otprilike svjesni toga da je sustav proizvodnje zvijezda i zvjezdica već zameo vjetar osim u slučaju opće televizijske zabave bez veze. K tomu Yoonova i Koganova trebaju slijedeći trendove naglasiti svoju ženstvenost u pripijenim opravama kada se ocrtava i rub gaćica. Ma bravo! Potom slijedi i svirka.

Soyoung Yoon, Tomislav Fačini i Ksenija Kogan  / Snimio Tugomir Hrabrić

Obje sposobne glazbenice krase iscrpne umjetničke biografije s pedagozima, nagradama na prestižnim natjecanjima od Elizabete nadalje. Kako je i običaj, i na više njih. Ovaj put u slučaju Koganove (vidi čuda) Chopin nije uključen. Yoonovu i Koganovu krase i suradnje s brojnim uglednim orkestrima. Upomoć karijeri zovu i njihove daleko preopširne umjetničke biografije u tiskanom programu. Tolike da ih skladatelji čija djela izvode jedva dosežu. Na programu su bili Koncert za violinu i orkestar u fis-molu Henryka Wieniawskog, Koncert za klavir i orkestar u a-molu Edwarda Griega i u drugom dijelu zajednički i rijetko izvođen Koncert za violinu, klavir i orkestar u d-molu Felixa Mendelssohn-Bartholdyja.

Razumljivo je da pobjednica Violinističkog natjecanja Henryk Wieniawski izvede i njegov Koncert za violinu u fis-molu. I to je Yoon učinila otmjeno. Uglađen ton i vrhunsku virtuoznost ne treba posebno isticati, kao niti da svira na violini Guadanini ex-Bueckeburg iz Torina i godine 1773, majstorskom glazbalu koje ne dolazi do svakoga. No i majstorsku violinu treba znati „uporabiti“. Soyoung Yoon pokazala je posvećenost, ali i preveliku sklonost perfekciji sviranja ponad smisla, osobito u stavku Preghiera: Larghetto. Ponajviše zbog teško opisiva nepotpunog razumijevanja što znači – molitva. Ksenija Kogan je Griegovu koncertu pristupila po svim pravilima struke, po predodžbama i obrascima poput modlica za kolačiće. Jedan od tehnički najmanje zahtjevnih, takozvanih paradnih koncerata za klavir i orkestar, mjestimice je pretvarala u težine stupanja soldateske zaboravljajući raspone između tihog i glasnog, piano i forte, pritom zanemarivši njegovu itekako naglašenu liričnost. Naposljetku, dvorana Lisinski trpi i najtiše. Stanovita se usmjerenost i odlučnost dviju umjetnica tako u zajedničkoj misiji „tri u jedan“, tri koncerta u jednoj večeri, osjetila i u Mendelssohnovu Koncertu za violinu, klavir i orkestar. Dojam štreberluka malo je ublažilo njihovo posvemašnje razumijevanje i vrlo skladna suradnja s angažiranim Simfonijskim orkestrom. Ne treba u tome ni najmanje zanemariti ulogu dirigenta Tomislava Fačinija, koji je sklad između solistica i orkestra vrlo pažljivo i s puno razumijevanja osigurao, baš kao i osjećaj za uglavnom romantičarski stil s mjerom. Bio on prozračan kao u Mendelssohna ili već zrelo otežao kao u Wieniawskog.