Ekologija, hommage, konzumerizam i par dobrih ideja

Deveta izložba T-HTnagrada@msu.hr, kao i dosadašnje, donosi pregled recentnoga stvaralaštva hrvatskih umjetnika. Od 172 rada pristigla na natječaj, stručno povjerenstvo odabralo je njih 35 što se uz još tri pozvana autora natječu za otkupne nagrade. I ove godine u konkurenciji su različiti mediji, većinom fotografije, multimedijalne instalacije i objekti, zatim prostorne instalacije, videoperformansi i filmovi, uz nekoliko slikarskih ostvarenja, nekoliko crteža, video, grafiku i ambijent. Brojnost prijavljenih radova potvrđuje činjenicu da je riječ o najvećoj novčanoj nagradi za likovnu umjetnost koja se dodjeljuje u Hrvatskoj i ponajboljoj suradnji kulturne institucije i korporacije. Iznosi triju otkupnih nagrada koje se dodjeljuju, pa i nagrada publike, i dalje su relativno niski da bismo mogli očekivati vrhunske radove najdarovitijih autora, tako da i u ovom slučaju vrijedi: koliko para toliko muzike.

Božica Dea Matasić, Vreća bez dna

U uvodnom tekstu skromnoga kataloga član međunarodnog stručnog žirija, nezavisni kustos Marco Scotini, pokušava objasniti zajednički nazivnik radova na izložbi i uspostaviti određene tematske cjeline. Ekološki problemi uzrokovani industrijskom proizvodnjom, taloženjem i odlaganjem njezinih nusprodukta, različiti krajolici promatrani kroz prizmu vremenskih, društveno-socijalnih i političkih aspekata progovaraju o aktualnim globalnim i lokalnim društvenim teškoćama kojih smo svi bolno svjesni, imaginarna distopijska ili neka buduća mjesta nagoviještaju ne baš svijetlu budućnost… tematska su okosnica radova koji se angažirano bave okolišem i krajolikom. Tu se ističe rad Lane Stojičević Crno brdo, multimedijska instalacija kojom autorica pokušava osvijestiti problem odlaganja industrijskog otpada u poljoprivrednom području Ravnih kotara. Maska koju umjetnica izrađuje s tradicionalnim motivom četverokuke karakterističnim za područje Ravnih kotara, dvije izvrsne fotografije koje prikazuju to novonastalo brdo i iskrena ispovijed stanovnika obližnjega sela o negativnim utjecajima deponiranoga materijala na život cijeloga područja čine tu instalaciju i na zaista dojmljiv način komuniciraju svu težinu te potencijalne ekološke katastrofe. I rad Uvozna pustinja Bojana Mrđenovića bavi se industrijskim otpadom, na primjeru grada Kutine i tamošnjeg odlagališta fosforgipsa nastala u proizvodnji mineralnih gnojiva za koje se kao sirovina rabi pijesak koji se već tridesetak godina uvozi iz Afrike. No Mrđenovićeve fotografije ne progovaraju izravno o ekološkom aspektu nataloženog otpada već začudnom ljepotom tako nastalih krajolika stvaraju estetski vrlo privlačne prizore koje bismo prije povezali s krajolikom tropskih otoka nego kutinskoga deponija.

U kulturi straha

Migrantska kriza kao kontekst javlja se u možda čak i neobično malom broju radova. Trinaest fotografija Branka Pašića koje postavom tvore zanimljivu igru okvira i linije nose naziv Povezano i prikazuju žičanu ogradu u različitim krajolicima i u različitim klimatskim prilikama. Žica je naglašena crveno-bijelom trakom koja povezuje sve fotografije u kontinuiranu prepreku koja nosi težinu granice primjenjive na mnoge doslovne i prenesene aspekte života. I Marina Paulenka i Borko Vukosav u ambijentu Prazno nebo istražuju fenomen zemljopisnih granica banalizirajući njihovo postojanje i naglašavajući besmislenost takvih imaginarnih ljudskih konstrukcija koje ne mogu pronaći vizualno uporište pored svemoći prirode. Aura: F37 još je jedan rad koji bilježi događanje na granici. Davor Konjikušić policijskim termovizijskim kamerama za noćni nadzor snima izbjeglice u trenutku prelaska jedne šengenske granice.

Danijel Šuljić, Stakleni čovjek

Odnosima moći u prošlosti i sadašnjosti te sveprisutnom kulturom straha bavi se Nadija Mustapić u videoinstalaciji Ne znam kako je drugdje na svijetu, ali ovdje…, kojom u tri videa suprotstavlja kulturna i vojna obilježja krajolika. Fortifikacijskim utvrdama iz davne i ne tako davne prošlosti koje su izgubile prvobitnu namjeru i postale svojevrsni rekreacijski poligoni autorica problematizira ideje sigurnosti i slobode i eksploatacije straha.

Nadzor, umjetna inteligencija, interakcija ljudi i strojeva u bliskoj budućnosti nositelji su priče u stereoskopskom 3D-filmu Vladislava Kneževića A.D.A.M., koji kao rezultat interdisciplinarnog istraživanja želi ponuditi neka nova značenja i pristupe eksperimentalnom i znanstvenofantastičnom filmu.

Obrnute slike

Slikarski radovi izabrani u postav ovogodišnje izložbe svojevrsne su obrnute slike. Monument s dreamcatcherom Mirana Blažeka stariji je autorov rad koji je prislonjena licem na zid dodatno poništio, ali i monumentalizirao premazujući bijelom bojom naličje, dok je zanimljiv linearan efekt, geometrijski pravilne ili potpuno razlivene, apstraktne linearne strukture Dino Zrnec u platnima Bez naziva postigao nanoseći boju na stražnju stranu platna da bi ona kroz pukotine u tkanju izišla na vidjelo tvoreći gotovo reljefnu površinu.

Još jedan rad istražuje mogućnosti slikarskog medija, barem u doslovno formalnom smislu, a to je instalacija Čičkovina Josipe Štefanec. Napinjanjem čička na blindrame različitih oblika autorica stvara gradivne elemente prostornih instalacija koje spominjem u množini baš zbog bezbrojnih mogućnosti postava tog domišljatog djela. Zbog mnoštva mogućnosti postava, interpretacija i reinterpretacija i različitih vizura koje stvara i prilagodljivosti prostoru Čičkovina je rad koji bi se uklopio u svaku zbirku suvremene umjetnosti pa ćemo vidjeti hoće li T-HT@msu iskoristiti priliku.

Osim spomenutoga 3D-filma na izložbi se može pogledati i Orsonov putokaz Željka Kipkea, kojim autor ispravlja propust iz prošlosti zanimljivim višedijelnim narativom prikazujući nastanak naslovnog predmeta i njegova uvrštenja na kartu dvojnika koja od 1987. ima mjesto u stalnom postavu Muzeja za umjetnost i obrt. Uz posvetu velikom redatelju, videoperformansom Pozdrav Vesna Mačković u mračnoj i sumornoj atmosferi napuštenog bivšeg industrijskog prostora i sebi svojstvenom koreografijom odaje počast i ponovno se susreće s gradom iz kojeg je otišla jer je to bilo jedino što je mogla napraviti u ratnom Sisku. Hommage je i film Stanka Hercega Pogled s prozora posvećen nastanku prve (sačuvane) fotografije Josepha Nicephorea Niepcea, koji je snimila njegova camera obscura. Autor se pita što bi bilo da fotografija nikad nije izmišljena.

Muzej i šoping-centar

Za hrvatsku je suvremenu umjetnost vrlo prikladna i problematski osviještena još jedna tematska cjelina, koja obuhvaća radove Božice Dee Matasić, Lade Sega, Zlatka Kozine i Ljiljane Mihaljević. Vreća bez dna Božice Dee Matasić veliki je metalni objekt u obliku šoping-vrećice koji problematizira odnos muzeja i susjednog šoping-centra naglašavajući nerazmjer u broju posjetitelja i posvemašnju nezasitnost predmetima i terapijskim utjecajima šopinga naspram terapijskog djelovanja umjetnosti. Rad aludira i na neorganiziranost, ako ne i nepostojanost tržišta umjetnina u nas, što mnogim umjetnicima znatno otežava rad i egzistenciju, a od tih ideja počinje i rad Lade Sega. Multimedijalni projekt uključuje projekciju na medijskoj fasadi MSU-a na kojoj se uz naziv Prodaje se na nekoliko svjetskih jezika nalazi i besplatni broj telefona koji svatko može nazvati i dati ponudu. Zamišljen u svrhu ostvarivanja bolje komunikacije muzeja s potencijalnim budućim posjetiteljima, projekt ima u vidu bolju komunikaciju baš sa spomenutim posjetiteljima šoping-centra kojima je posjećivanje muzeja strano.

Radovi na ovogodišnjoj izložbi koji nikako ne mogu proći nezapaženo su video Stolen future Neli Ružić, Simetrija Gorana Petercola, Kuće priče Ane Kovačić i animirani film Danijela Šuljića Stakleni čovjek. Svjetlosne intervencije Neli Ružić u modernističke bungalove Motela Trogir iz 1965, arhitekta Ivana Vitića, fasciniraju jednostavnošću izvedbe, ali i mnogostrukošću doživljaja, dok nas Šuljićev film podsjeća na potpuni nedostatak privatnosti u današnjem hipermedijskom svijetu. Koncept Kuće priče izrazito je zanimljiv i inovativan pristup gorućem problemu hrvatskoga društva, dok je Petercolova Simetrija idejno, ontološki fascinantno komunikativan rad. Sudeći po licima mnoštva prisutnih na otvaranju izložbe, nagradu publike mogao bi dobiti Željko Badurina za humoristični Facebook-art Uvijek nešto. Zanimljivi su i videoperformans Nine Kurtela Priroda i društvo, u kojem uz citat poznate bajke o Ivici i Marici konfrontira divljinu prirode s dogovornim ekonomskim vrijednostima i svojevrsni mail-art Nevena Petrovića.

Kao i dosadašnja izdanja Nagrade za suvremenu umjetnost T-HT@msu.hr i ova izložba zanimljiv je prikaz recentne umjetničke produkcije koji svakako vrijedi pogledati jer unatoč zlim jezicima, medijskoj pristranosti i pomalo dosadnjikavoj atmosferi bila bi šteta da ova manifestacija ne postane tradicionalno sigurna. Nadajmo se pravoj umjetničkoj poslastici na idućoj jubilarnoj izložbi.