Drugi rekvijem za nastavu povijesti

Ministarstvo znanosti obrazovanja i športa objavilo je 2004. prijedlog Kataloga znanja, vještina i sposobnosti po razredima osnovne škole. Autor ovoga članka kritički se osvrnuo na katalog za nastavu povijesti objavivši 2004. u Školskim novinama prilog. U sastavljanju kataloga sudjelovala su četiri akademika, nekoliko povjesničara znanstvenika i dvadesetak praktičara. Među sastavljačima bilo je šest pisaca udžbenika koji su bili u sukobu interesa jer im se moglo prigovoriti da su kataloge prilagođavali svojim udžbenicima. Iz sastavljanja kataloga bili su isključeni savjetnici Agencije za odgoj i obrazovanje, znanstvenici s polja odgojnih znanosti, filozofi i drugi stručnjaci koji bi mogli pomoći u unaprjeđenju nastave povijesti. Katalozi su utemeljeni u starim narativima, a zanemareni su interdisciplinarni sadržaji iz povijesne antropologije (socijalna biologija, biološka psihologija, psihijatrija...).

Sastavljači kataloga svoje su postavke prikrivajući bitne probleme utemeljili na verbalizmu i frazeologiji (poput „nastava povijesti treba...“). Oni nisu objasnili kako se postavljeni zahtjevi ostvaruju, a postavke nisu utemeljili na pedagogijskim istraživanjima. Nastavnici su se zbunjivali frazama „promjena načina poučavanja“, „analizirati i shvatiti posljedice“, „razvijanje vještina koje su vezane uz razvoj kritičkoga mišljenja“. Na kritiku u Školskim novinama nitko nije odgovorio. Katalozi su evoluirali u Hrvatski nacionalni obrazovni standard te Eksperimentalni program za osnovne škole (sve 2005), a zatim u Nacionalni okvirni kurikulum (objavljen 2010). Poslije jednoga desetljeća valja ocijeniti je li tvrdnja o rekvijemu za nastavu povijesti istinita ili ju je razvoj nastave povijesti demantirao. Kako nema relevantnih znanstvenih istraživanja o razini znanja i intelektualnih sposobnosti kao rezultata nastave povijesti, što je nedopustivo, teško je davati suvisle ocjene o rezultatima kataloga u praksi. Jedino nam preostaje da upitamo našu djecu nešto iz povijesti. Zaključak će biti porazan: oni pojma nemaju.

Društvo znanja stvara neobrazovanost

Očigledno je da povjesničar bez potrebnih pedagogijskih i psihologijskih znanja mora izgubiti monopol na kreiranje nastave povijesti i može biti samo primus inter pares uz mnoge druge stručnjake. U ovoj raspravi valja uzeti u obzir tvrdnju austrijskoga pedagoga Konrada Paula Liessmanna (2008) da znanje u „društvu znanja“, kojim se toliko hvale naše prosvjetne vlasti, nije nikakva vrijednost jer se definira kao produkt proizveden prema ekstremnim kriterijima (očekivanja, primjene, mogućnost korištenja), a uklanja se znanje, kao tobože zastarjelo, koje ne odgovara tim kriterijima. Dakako, u nas se održava staro „korisno“ znanje, poput komunističkoga tumačenja NDH, da bi se ostvarili određeni politički ciljevi. Liessmann smatra da odricanje od istine poprima programski karakter i time nastaje „neobrazovanost“ koja je tipičan oblik društva znanja, koja se u međuvremenu gnijezdi u njegovim središtima i općenito proždire duh. Učeći povijest šest do osam godina učenici zaboravljaju gradivo opterećeni mnogim predmetima u uvjetima u kojima nisu riješeni važni psihološki problemi nastave povijesti.

U takvoj pedagogijskoj sredini objavljen je 2016. novi kurikul za nastavni predmet povijest koji je pripremila stručna radna skupina na čelu s Nevenom Budakom i Snježanom Koren (voditeljica) i metodičarkom Ronom Bušljeta te s pet nastavnica i jednim nastavnikom. Navedeni povjesničar i povjesničarka pripadaju grupi zagrebačkih sveučilišnih profesora (ujedno pisaca udžbenika, čime su došli u sukob interesa) koji su preuzeli monopol nad reformom nastave povijesti. Neven Budak i Snježana Koren bili su aktivni u dosadašnjem reformiranju nastave povijesti, a usto su i autori udžbenika te je teško očekivati da će oni odjednom na temelju nekih novih saznanja bitno unaprijediti nastavu povijesti i odmaknuti se od ideologije.

Komunizma nema u programu

U osmom razredu osnovne škole prema kurikulu učenik proučava fašizam i nacizam, dok komunizam nije pridružen tome proučavanju. Učenik treba analizirati politička, društvena, gospodarska i kulturna obilježja Kraljevine HSS / Kraljevine Jugoslavije između dvaju ratova te procijeniti ulogu i značenje Stjepana Radića i HSS-a i analizirati ideologiju i djelovanje KPJ. Osim toga on treba pratiti promjene nakon uvođenja Šestojanuarske diktature, nastanak i djelovanje ustaškoga pokreta te nastanak Banovine Hrvatske. Začudo učeniku ostaje nepoznat pojam „Hrvatska na mučilištu“ i velikosrpski program te fašizacija Srbije. Razdoblje Drugoga svjetskog rata na prostorima Jugoslavije valja obraditi s fokusom na Hrvatsku (NDH, NOB). Kolaboracija u Srbiji koju objašnjavaju autori „druge“ Srbije zanemarena je. U razradi teme Hrvatska u socijalističkoj Jugoslaviji proučava se dolazak KPJ na vlast, stradanje ljudi zbog političkih i ideoloških razloga i sukob sa SSSR-om. Nema ocjene Titova totalitarnog komunističkog režima, što traže europske rezolucije o osudi svih totalitarnih režima. U temi o stvaranju samostalne Hrvatske i o Domovinskom ratu ne spominje se velikosrpska ideja i agresija. Pojam lustracija ne nalazi mjesto u kurikulu, a ne predviđa se ni analiza hrvatskoga postkomunizma i prijelaz komunističkih struktura u demokraciju na svim područjima. Nema ni traga raspravi o današnjem korištenju pojma antifašizam, koji je Hrvatima donio totalitarizam. Slična tematika kao za osmi razred predviđena je i za četvrti razred gimnazije.

Autori kurikula po svom su nahođenju bez ikakvih pedagogijsko-psihologijskih istraživanja (ignorirajući ona ostvarena u Hrvatskoj) frazeološki nagomilano u maniri didaktičkoga formalizma definirali razine usvojenosti obrazovnih ishoda (npr.: „Primjenjuje složene kronološke odrednice i različite modele periodizacije povezane s temom koju proučava“). Stvarajući „didaktičko izobilje“, a ne rješavajući, kao ni pri sastavljanju kataloga iz 2004, bitne probleme, autori se ponašaju kao da učenici uče samo povijest u školi. Takav pristup može samo dezorijentirati učitelje povijesti, a provjerljivost je konačnoga rezultata neostvariva (kao i u slučaju kataloga). S druge strane Nicholas Carr (2011) raspravljajući što internet čini našem mozgu opominje: „Budući da nam je, koristeći se webom, teže pohranjivati informacije u našem biološkom pamćenju, prisiljeni smo se sve više i više prepuštati umjetnoj, a prostranoj i pretraživoj memoriji mreže, zbog čega kao mislioci postajemo sve plići.“ Tu je riječ o teškim današnjim problemima čitanja, pamćenja i razumijevanja, koji dakako vrijede i za učenje povijesti. Autore kurikula takve „sitnice“ ne zanimaju.

Nastava povijesti u Hrvatskoj kreira se po diktatu „velikih“, pri čemu je važna aktivnost Vijeća Europe uz obilnu pomoć nekih udruga civilnoga društva i nekih hrvatskih povjesničara. Ti povjesničari „reformatori“ dobivaju velike pohvale iz Europe jer oni u udžbenicima napuštaju nacionalni pojmovnik, a usmjeravaju se prema neutralnom „uravnoteženom“ pojmovniku, što se očituje u napuštanju antijugoslavenskih poruka. Tako se umjesto „velikosrpske hegemonije“ uvode izrazi „centralistička“, „unitaristička“ politika ili „prevlast srpskih političkih i vojnih krugova“. Upravo taj neutralni „uravnoteženi“ pojmovnik konačno smjera poništavanju istine i brisanju nacionalne memorije. U tom kontekstu valja spomenuti udžbenik Snježane Koren Povijest 8. iz 2000. u izdanju Profila. Udžbenik je doživio više izdanja i promjena te se od 2007. vodi kao novo prvo izdanje. Autorica u cijeloj knjizi dosljedno rabi „uravnoteženi“ pojmovnik, a čisti ostatke „nacionalnog pojmovnika“ koji su eventualno preživjeli u kasnijim izdanjima. Tako u izdanju iz 2004. ispod slike kralja Aleksandra piše da je „bio jedan od glavnih nositelja velikosrpske i unitarističke politike“ (str. 50). U izdanju 2007. uz istu sliku nema ni traga velikosrpskom atributu. Navodi se da je kao regent vladao „umjesto svog bolesnog oca i prvog jugoslavenskog kralja Petra. Ubijen je 1934. u atentatu što su ga prigodom njegova državnog posjeta Francuskoj organizirali ustaše“ (str. 63). Autorica u udžbeniku historiografski nedopustivo prešućuje postojanje jakoga četničkog pokreta u predratnoj Jugoslaviji te na taj način učenicima sugerira da su ustaše jedini krivci za ratno krvoproliće. Ovdje Snježana Koren kao voditeljica ekspertne skupine za kurikul iz 2016. jasno iskazuje svoje ideološke stavove, koji su uključeni u kurikul. Osim toga, ona je u sukobu interesa jer bi kao autorica udžbenika kurikul mogla prilagođavati svojim interesima.

U okvirima jednoumlja

Danas obrazovni sustav nije oslobođen od komunističkih kadrova koji su nekada veličali marksizam. Oni sada poput bivših komiteta i komesara „bdiju“ nad školstvom. Osobito im je zanimljiva nastava povijesti, ali i novi školski predmet Građanski odgoj i obrazovanje, koji će mladima tobože omogućiti da počnu misliti svojom glavom. No očigledno riječ je o novom „kovanju“ čovjeka na prikrivenim komunističkim pedagogijskim temeljima, ali sada u okvirima svjetske neoliberalne diktature jednoumlja, koje je bivšim komunistima vrlo blisko te ga stoga lako prihvaćaju.

Naši autori ponovno se vraćaju hrvatskoj tradiciji i žele u njoj utemeljiti ciljeve odgoja. Uz povratak tradiciji ističe se i potreba povratka načelu „Spoznaj sama sebe“. U svezi sa samospoznajom važno je istinsko suočavanje s prošlošću, ali ne onako kako traži novi kurikul za nastavni predmet povijest ili nevladine organizacije, poput one nazvane Documenta koje nemaju nikakve historiografske ni pedagogijske kompetencije. Hrvatima je ostavljena samo uloga žrtvenoga jarca – krivca za sva zla.

Iz svega navedenoga lako je zaključiti da je novi kurikul nastavnoga predmeta povijest nakon kataloga iz 2004. drugi rekvijem za hrvatsku nastavu povijesti. Stoga ministar Predrag Šustar i drugi političari trebaju spriječiti ulazak u hrvatske škole trojanskome konju u obliku kurikula za nastavni predmet ­povijest.