Djelo jake vjere

Ako se prisjetimo da o rođenju Isusovu i razdoblju njegova odrastanja, odnosno prije javnoga djelovanja, pišu evanđelisti Matej i Luka, ne mora se činiti neobičnim da se i film od početaka naglašeno zanimao za mladost začetnika kršćanstva. No djela su sedme umjetnosti to razdoblje uglavnom inkorporirala u cjelinu Isusova života i djelovanja, a tek u nekoliko posljednjih desetljeća uočavamo naslove tematski određene isključivo Kristovim rođenjem ili pak nešto rjeđe mladošću. Tako je primjerice u nas nedostupan meksički film Jesus, el nino Dios (1969) Miguela Zacariasa posvetio pozornost ranome Isusovu životu. Iako je segment cjeline, prva je epizoda Zeffirellijeva Isusa iz Nazareta jasno elaborirala to naraštajno doba, a od 1980-ih nadalje nastao je manji niz, poglavito talijanskih, televizijskih naslova. Na vrhuncu toga vala nalazi se svakako film Priča o Isusovu rođenju (2006) Catherine Hardwicke, promišljeno djelo snažna autorskoga rekonstruiranja novozavjetnih izvornika. Navedemo li podatak da taj film završava odlaskom svete obitelji u Egipat, Mladi Mesija Cyrusa Nowrasteha kronološki se izravno na njega nastavlja, upravo zbog činjenice da je Isus u njemu sedmogodišnjak koji se iz Egipta vraća u galilejski Nazaret.

No ako je film Catherine Hardwicke izravno adaptirao novozavjetni izvornik, Nowrastehovo ostvarenje nastalo je kao prilagodba književnoga izvornika Christ the Lord: Out of Egypt spisateljice Anne Rice. Predložak više interpretira Matejevo evanđelje nego Lukino, ali se u motivacijskoj razradi poziva i na Markovo te Ivanovo. Značaj romana je za scenariste Cyrusa Nowrasteha i njegovu suprugu Betsy Giffen Nowrasteh postao olakotnom okolnosti u prilagodbi, a razvidne razlike književnoga i filmskoga jezika uspješno su prevladali.

Struktura se nužno oslanja o biblijske i povijesne, gotovo arhetipske odrednice. Povratak Isusa s obitelji iz Egipta, put kroz rimsku provinciju Judeju, kao i židovski ustanici protiv okupatora povod su daljoj dramatizaciji u kojoj se Herodov nasljednik, baš poput okrutna oca, želi osloboditi dječaka, mogućega suparnika u vlasti, a u tome mu pomaže rimski centurion Sever.

Nowrastehovi pomno slažu priču, gradirajući dinamičnost te pozorno strukturiraju likove i njihove odnose. Sama se obitelj Josipa, Marije i Isusa učvršćuje u nastojanju roditelja da zaštite sina u njegovu odrastanju prije poslanja, a uslojava ne samo s članovima obitelji rođaka Kleofe, žene mu i dvoje djece, već i u preciznome razmatranju društvenoga konteksta.  U pogledu odnosa prema Rimljanima, suprotno barem nekolicini biblijskih spektakala od ranijih razdoblja pa sve do ovogodišnjega filma Risen Kevina Reynoldsa, Mladi Mesija nudi jasan prikaz njihove osvajačke bešćutnosti te i u tom pogledu ostaje vjeran Evanđelju.

Razmatrajući odnos prema židovskome narodu, ovaj film slijedi suvremene tendencije raznih povjesničara ili pak bibličara koji izmiču čestom antisemitizmu, odnosno optužbama da su Židovi glavni krivci za Isusovu smrt. Dapače, u Mladome Mesiji percipiramo punu revalorizaciju židovskoga naroda, kao i jasnu potvrdu da su mu pripadali i Isus i Njegova obitelj koji su učenjem i potjecali iz židovske predaje i vjere. Dakako, dvor vlastodržaca slijedi uvriježene filmske i povijesne postavke o posvemašnjoj dekadenciji Heroda i njegovih nasljednika. Nedvojbeno je da u raznim segmentima ovaj film uspostavlja odnos prema Pasiji Mela Gibsona, a zasigurno je to najsnažnije očitovano u tjelesnoj personifikaciji zla. Ipak, Nowrasteh je shodno Isusovoj naraštajnoj dobi znatno blaži nego Gibson, koji je u svome biblijskome spektaklu korespondirao između ostaloga i s filmom strave, dok Mladi Mesija ostaje na razini fantastičnoga.

Predložak i filmska prilagodba interpretiraju čitav sukus Evanđelja, ali kako u Isusovu mladost smještaju i interpretacije kasnijih čuda, poput oživljavanja stradaloga dječaka, ozdravljenja ujaka Kleofe te slijepoga rabina, uočavamo ne samo neke anakrone postupke, već i sam film na trenutke postaje poput zamalo apokrifnoga čitanja novozavjetnih izvornika. No, kako su čuda utemeljena u dječakovoj naravi i kasnijemu poslanju, ne izlaze iz vjerskoga kanona nego postaju motivima otkrivanja vlastite osobnosti.

Ako je Catherine Hardwicke u svome filmu gotovo do sama kraja ustrajala u besprijekornome i vjerodostojnome realizmu, Cyrus Nowrasteh se ne ustručava čak i poetizirati dijelove građe, a čini to ili primjenom usporenoga pokreta (slow motion) ili manjim nizom izrazito simboličnih prizora neba i okoliša. Uz to, u rasponu postupaka, odabrao je i nekoliko prenaglašenih donjih rakursa Heroda te jedan centuriona Severa kao ironiziranje njihove veličine i oku neugodan pokazatelj da su daleko izvan moralne uravnoteženosti. Primijetimo li da glazba Johna Gebneyja teži uzvišenosti, nužno je naznačiti i da zbog mjestimice naglašene sentimentalnosti ne uspijeva postati i sakralnom.

U glumačkome postavu, uz iskusnoga Seana Beana, ne uočavamo ni jednu osobnost zvjezdanoga statusa, što dakako ne šteti izvedbi. Mlađahni Adam Greaves-Neal izvrsno se snašao u ulozi sedmogodišnjega Isusa, a zbog vlastite dobi likom više anticipira  kasnoantička predočavanja Isusa nego sliku Isusa iz kasnijih razdoblja.

Naposljetku, iako Mladi Mesija nije vrhunsko ostvarenje, nema sumnje da je djelo iskrene vjere, a podjednako i vrijedan doprinos podžanru filmskoga Isusa.