Cvet sveteh Johannesa Komersteinera

Dok visibabe i ljubice proviruju s livada zagrebačke okolice, u gradu je procvao cvet sveteh, na izložbi u Muzeju za umjetnost i obrt Figura i ornament: barok – Johannes Komersteiner i njegov krug autorice Nele Tarbuk. To je prva monografska izložba posvećena jednom baroknom kiparu u Hrvatskoj. Zbog te su se prigode pojedine župe, odnosno crkve i kapele u njima (Vrapče, Vurot, Buševec...) na neko vrijeme odrekle svojih drvenih oltara (gdjegdje i glavnih!) ili pojedinih skulptura na njima, sve kako bi posjetitelji mogli sagledati opus najvažnijega kipara iz prvoga baroknoga stoljeća, sedamnaestoga, u kontinentalnoj Hrvatskoj. Osim uvida u altaristički i kiparski opus Johannesa Komersteinera, izložba omogućuje da zavirimo ispod plašta općih mjesta o Hrvatskoj iscrpljenoj ratovima s Osmanlijama i sumornom sudbinom zrinskih i frankopanskih puntara. Sve do pred kraj stoljeća slobodna područja povijesne zagrebačke biskupije doduše mogla su se za vedra dana opasati pogledom s vrha zvonika-osmatračnice stare zagrebačke katedrale, no crkveni naručitelji (biskupi, kanonici, redovnici, župnici) i plemići kao donatori bili su dovoljno likvidni da na sam rub najopasnije europske granice privuku vrsnoga umjetnika koji unosi suvremene stilske značajke u sakralnu skulpturu. Umjetnička strujanja skučenoga kraljevstva, koje su suvremenici nazivali reliquiae reliquiarum regni, bila su tada dio stilskoga vodotoka Štajerske, Tirola, Koruške, Donje Austrije, Češke, Šleske, Moravske... Tek potkraj 17. i u 18. stoljeću – kada je oružje prestalo zveckati pod zidinama Gradeca i Kaptola – ojačao je talijanski utjecaj. S njim je doplovila drukčija tradicija, stilske značajke i ... materijal. Tako je najvažnije kiparsko ime sljedećega stoljeća u Zagrebu rodom i školovanjem Venecijanac, Francesco Robba, kipar i altarist u mramoru.

Sv. Emerik vojvoda i sv. Ladislav kralj, 1688–1689, s nekadašnjeg oltara sv. Emerika iz zagrebačke katedrale  / Snimio Mario Krištofić

U dugogodišnjim istraživanjima i neposrednim pripremama za izložbu Nela Tarbuk došla je do mnogih novih spoznaja, od kojih je posebno zanimljivo tirolsko podrijetlo kipara, dugo nepoznato. Zvijezda izložbe, Johannes (Ivan) Komersteiner (Khomerstainer, Khumersteiner, Komerštajner; Sankt Johann kraj Kitzbühla ? – Zagreb, kraj 1694. ili 1695), uključio se sada u povorku brojnih Tirolaca koji su zadužili cjelokupnu hrvatsku baroknu baštinu, od Dubrovnika i Istre do Zagreba i Virovitice. Tražeći odgovore na pitanja o školovanju i vandranju Johannesa Komersteinera Nela Tarbuk razmotala je novu umjetničku horografiju: primjerice, o mogućim prvim učiteljima iz stare tirolske slikarske i kiparske obitelji Feistenberger iz Kitzbühla u Tirolu, o umjetničkoj i životnoj vezi (prvi brak?) s južnonjemačkom pokrajinom Baden-Württemberg, o dolasku u Kranjsku. U Ljubljani se oženio 1673. (možda drugi put) i zatražio pravo građanstva (1682), no njegov slovenski opus zagonetno je skučen. Već 1676. dobio je prvu narudžbu od isusovaca sa zagrebačkoga Gradeca za kameni kip sv. Franje Ksaverskoga (nije sačuvan), a potom i za drvene oltare posvećene prvom i trećem generalu reda Družbe Isusova, sv. Ignaciju de Loyola i sv. Franji de Borja (1680), od kojih je posljednji sačuvan i danas se nalazi u crkvi sv. Katarine kao jedini u Komersteinerovu opusu koji je zadržao izvorni smještaj. Na njemu je predstavio baroknu novinu, tordirane (uvijene) stupove, koji pokreće taj statički važan, noseći element oltarne arhitekture i daje mu plesnu gipkost.

Oltari zagrebačke katedrale

Od 1687. do smrti kipar je nastanjen na Kaptolu i to zbog brojnih narudžbi koje su stizale s dva zagrebačka brijega. Godinu 1687. valja imati na umu kako bi se razumio tekst legendi na izložbi pod skulpturama koje su datirane (1686–1688), u vrijeme Komersteinerove selidbe iz Ljubljane u Zagreb, jer su oba grada navedena kao mjesto nastanka. Za naručitelje s Kaptola preuzeo je najzahtjevnije zadatke u poslijetridentskoj obnovi zagrebačke katedrale. Nakon reformatorskih napada na svece, upravo njihovo čašćenje postaje vidljiva značajka katoličkih crkava. Kako se povećava broj stanovnika neba, na zemlji se umnažaju oltari posvećeni njima, a time i slike i skulpture u crkvenoj nutrini. Poslovnih prilika za umjetnike, majstore i obrtnike u katoličkim zemljama ne nedostaje, a u Zagrebu su te potrebe ojačali i požari, čak tri velika u 17. stoljeću, od kojih je u prvom uništena dika Kaptola, glavni oltar katedrale (iz 1499, izgorio 1624), podignut prema narudžbi biskupa Osvalda Thuza. S obzirom da je 1632. već bio podignut novi glavni oltar katedrale sa skulpturama Hansa Ludwiga Ackermana, prema narudžbi biskupa Franje Ergeljskoga Hasanovića i njegovoj želji da bude nalik starome, valjalo je još podići nove oltare u apsidama bočnih brodova. Desni, na strani Poslanice, bio je (i još je) posvećen Bogorodici, a lijevi, na strani Evanđelja, osnivaču zagrebačke biskupije, sv. Ladislavu. Visinom su prelazili deset metara, što je konstruktivni izazov, a u radu na kiparskom dijelu majstoru je trebala radionica u kojoj su pomoćnici od majstora učili nove oblike i tehnike. Dijelovi tih oltara sačuvani su u Muzeju za umjetnost i obrt, sa skulpturama većima od ljudske pa i košarkaške visine (Bogorodica s Djetetom visine je dva metra i dvadeset) i u najvećoj izložbenoj dvorani sada ispunjaju čitav zid. I kod njihove izrade postojao je uvjet naručitelja, biskupa Aleksandra Ignacija Mikulića, spretnoga kustosa-kanonika Ivana Znike te kanonika i prepošta Mihaela Bocaka: bočni oltari trebali su biti usklađeni s glavnim iz 1632. (a on je ponavljao shemu još starijega, iz 1499). Stoga su ti Komersteinerovi oltari bili plošno zasnovani na dva kata s atikom i oslikanim krilima na sklapanje (što sve nije barokna značajka), ali on ih barokizira osjećajem za tijelo u rješenjima svetačkih skulptura, za dramatičnu gestu (jače izraženu ako su figure na margini) i posebno za bogate, kiparski sočno oblikovane vitice akantova lišća, ures pun svjetlosnih istaka i dubokih uzmaka. Osim oltara u bočnim apsidama, u vrijeme cvata Komersteinerove radionice postavljeno je jedanaest oltara u zagrebačku katedralu (između 1683. i 1694). Među njima ističe se oltar sv. Emerika s kipovima sv. Ladislava, sv. Emerika i sv. Jurja, sada u kapeli sv. Fabijana i Sebastijana u Vurotu kraj Siska (s promijenjenim titularom). U izložbenoj dvorani sa skulpturama i dijelovima katedralnih oltara posjetitelj lako zamisli baroknu nutrinu stare stolnice ispunjenu stotinama pozlaćenih drvenih skulptura poput sugestivnoga crkvenog kazališta: sveti pape, kardinali, kraljevi i kraljevići, mučenici i ranokršćanske djevice (znatno rjeđe u Komersteinerovu opusu), sveti vitezovi i zaštitnici od kuge... sacra conversazione velikih razmjera. Dovoljno su znatni brojem i očuvanošću da postanu povijesnoumjetnički izazov i potaknu pitanja: Je li ih radio isti majstor ili više njih? Tko ih je naručivao? Odakle su potekli predlošci za ornamente i figure? S kakvom je prtljagom taj umjetnik došao k nama?

Prepoznatljiv rukopis

Istraživanje Komersteinera u domaćoj povijesti umjetnosti nema brojem istraživača jako veliku, ali ima vrlo uglednu tradiciju. Osim nezaobilaznih „začinjavaca“, među kojima valja istaknuti monografije o zagrebačkoj katedrali Ivana Kukuljevića Sakcinskoga (1856) Karla Weissa (1860) i Ivana Krstitelja Tkalčića (1885) te konzervatorske napore Gjure Szaba u zaštiti oltara „izbačenih“ iz stare zagrebačke katedrale, Komersteiner je postupno postao cilj povijesno-umjetničkih istraživanja. Ljerka Gašparović obradila je njegov opus u okviru magistarskoga rada, a potom i objavila u Peristilu (1975–1976) često navođenu studiju O aktivnosti Ivana Komersteinera u Hrvatskoj, u kojoj je pripisala Komersteinerovoj radionici bočne oltare u Gotalovcu, oltar iz kapele sv. Kvirina u Sisku (1699), tri oltara u župnoj crkvi sv. Barbare u Vrapču (1700–1703) i oltar u župnoj crkvi sv. Marka u Jakuševcu (1691, iz katedrale). Anđela Horvat u knjizi Između gotike i baroka (1975) prihvatila je njezine atribucije, obrazložene na temelju pojave baroknoga akanta, i istaknula: „Komeštajnerov oltar sv. Ladislava okitile su čitave grane kaligrafski rezanog, dobro pozlaćenog baroknog akantusa. Taj ornament postaje na neki način rukopis Komerštajnerove radionice.“ Slijedeći te primjere postaje razvidno kako se polako, s godinama pa i desetljećima, oštrio pogled na Komersteinerova djela. Nela Tarbuk je, nakon što je opus umjetnika okupljen „ugrubo“, naučila razlikovati majstorova djela i druge, različite „ruke“, odgojene u njegovoj blizini. Osim arhivski poznatih sinova, nasljednika radionice Michaela i slikara Johannesa Baptiste, povezala je nekoliko oltara i kiparskih skupina nekoć pripisanih Komersteineru i na njima prepoznala rad njegova suradnika, koji za sada nosi Notname „Majstor širokih usta“ (oltari u Vrapču i Buševcu...), a potom i još jednoga neimenovanoga i nešto slabijega kipara koji se također oblikovao ugledajući se na Komersteinera. Doris Baričević posvetila je kiparu i njegovoj radionici poglavlje u knjizi Barokno kiparstvo sjeverne Hrvatske (2008), gdje je uz atributivne potvrde i podsjetnik na svoje atributivne prinose (oltar u Klakama pod Okićem, u Mišincima pokraj Žakanja...) posebno istaknula Komersteinerove značajke u oblikovanju draperije i time dala još jedan ključ za prepoznavanje umjetnikova kiparskoga rukopisa: „Odjeća koja pokriva i zaogrće tijela oblikovana je debelim, kompaktnim naborima koji su raslojeni dubokim brazdama, a na rubovima se spiralno uvijaju.“ Još desetak povjesničara i povjesničara umjetnosti u Hrvatskoj i Sloveniji ulaze u mozaik istraživača koji su pomogli osvijetliti Komersteinerov život, naručitelje, obiteljske okolnosti, rad i sudbinu njegovih skulptura i oltara, ali ovom je izložbom i istraživanjima Nela Tarbuk njegovo ime u povijesti umjetnosti... pozlatila.

Dojmljiv izložbeni postav

Zbog stilski i povijesno važnih značajki opusa i istraživačkih problema koji vježbaju oko i um, uvid u djelovanje Johannesa Komersteinera obvezni je dio nastave povijesti umjetnosti i desetljećima ispitno pitanje, primjerice: „Tko je unio akant u baroknu skulpturu u Hrvatskoj?“ (jednom je studentski odgovor bio „Ratzinger“). Komersteiner je – kao i većina njegovih sunarodnjaka potom – donositelj oblikovnih novina u umjetničku kulturu Hrvatske, a te novine potom dugo traju kao uzor i predložak za ponavljanje.

Na kraju osvrta na povijesno-umjetničke značajke umjetnika i izložbe, važno je istaknuti uspješni postav Sanje Bachrach Krištović: suzdržan je i pregledan, a dojmljiv. U suglasju s razdobljem koje predstavlja on posjetitelja u prvim koracima pretvara od ljubitelja umjetnosti ili poznavatelja u korizmenoga pokajnika. Izlaganjem oltarnih cjelina ili pak pojedinih skulptura ispred uvećanih crno-bijelih fotografija oltara na kojima se nalaze, posjetetelj je neprestano svjestan da je riječ o sakralnim djelima koja su rađena za crkve, a dijelom iz njih i posuđena za izložbu. Vjerski pathos svetačkih likova užarenih izložbenom svjetlošću, izrazite geste i želja za komunikacijom te scenografski sugestivni oltarni stupovi tvore dojam gorućega poslijetridentskoga liturgijskoga prostora iz vremena kada su likovni umjetnici dobro znali što im je glavna zadaća: „sjediniti ljude s Bogom“ („vnire gli huomini con Dio“), kako je to jasno odredio i zapisao bolonjski kardinal Gabriele Paleotti među napucima o ulozi slika i skulptura u crkvama (1582). Johannes Komersteiner nepogrešivo slijedi taj slavni naputak da svoje skulpture pretvori u zauzete vjerske pedagoge. Umjesto deplijana (kritički pripremljeni katalog je u tisku) posjetitelj bi mogao uzeti neki barokni molitvenik pa zajedno s turopoljskim plemenitašem i naslovnim velikim prepoštom u Pečuhu Stephanusom Gerdenichem – primjerice – zavapiti: „Mi sirote Eve sinci. / Izgnani svi unuci, / Gorki suzah bashtinici, / Mlogih tugah podloxnici.“ Rastrijeznit će ga poučne table s natpisima o Komersteinerovoj ulozi u povijesti drvene skulpture i baroka u Hrvatskoj ili pak drugi posjetitelji koji zainteresirano vrludaju izložbom.

Izložba je otvorena u Muzeju za umjetnost i obrt od 10. ožujka do 17. travnja. Potom će Johannes Komersteiner ponovno posjetiti Ljubljanu, jer potkraj proljeća u Narodnoj galeriji nastavlja svoj izložbeni život.