Zakon kojim se Srbija proglasila regionalnim hegemonom

Godine 2003. donesen je Zakon o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine kojim se ondašnja Srbija i Crna Gora, a današnja Republika Srbija, izrijekom proglasila nadležnom za vođenje postupaka zbog „teških kršenja međunarodnog humanitarnog prava izvršenih na području bivše Jugoslavije od 1. siječnja 1991. koja su navedena u Statutu Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju“, bez obzira na državljanstvo počinitelja ili žrtve. Pri tome je Srbija u potpunosti ignorirala činjenicu da je navedeni Zakon kao i način njegove primjene suprotan načelima na kojima se temelje odnosi među suverenim državama utvrđenim Poveljom UN-a, osnovnim načelima međunarodnog javnog prava, osnovnim načelima međunarodnog kaznenog i kaznenog-procesnog prava, kao i temeljnim načelima na kojima je zasnovana i djeluje EU. Unatoč oštrim protestima susjednih država, Srbija niti je pokazivala niti pokazuje namjeru da promijeni ovaj Zakon i tako nastavlja s njegovom nezakonitom primjenom. Na taj način, očigledno nastojeći preuzeti ulogu Međunarodnog kaznenog suda za cijelu bivšu Jugoslaviju, Srbija očito ima za cilj zataškati svoju zločinačku ulogu u oružanom sukobu na području bivše Jugoslavije i brutalnoj agresiji na vlastite susjede te što ravnomjernije raspodijeliti odgovornost za to među sudionicima sukoba; umanjiti, na sve moguće načine, „pretrpljenu štetu“ (na međunarodnom planu uvelike nanesenu Srbiji upravo djelovanjem Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju) te zauzeti dominantnu poziciju u procesu uspostave novih geostrateških odnosa na ovim prostorima.

Hrvatska bi zato trebala poduzeti odlučnu akciju kako bi Srbiju prisilila na primjerenu izmjenu i zakonitu primjenu tog Zakona, za što se pripreme za otvaranje poglavlja 23 (pravosuđe i temeljna prava) u pretpristupnim pregovorima između Srbije i EU čine idealnom prilikom. 

Što je univerzalna jurisdikcija?

Univerzalna jurisdikcija, prema shvaćanju njezinih pobornika, u osnovi je pravo i dužnost nacionalnih pravosudnih tijela svih država svijeta, koja se zbog težine povreda međunarodnog prava i izostanka sankcije osjećaju pozvanima na takvu akciju da, bez obzira na mjesto počinjenja zločina te državljanstvo počinitelja ili žrtve, procesuiraju počinitelje najtežih međunarodnih zločina radi zaštite temeljnih interesa međunarodne zajednice.

Primjena instituta univerzalne jurisdikcije povezana je s nizom prethodnih utvrđenja, poput, primjerice, pitanja na koje se međunarodne zločine ona točno odnosi (načelno su to piratstvo, ropstvo, otmice, genocid, zločini protiv čovječnosti, ratni zločini, mučenje, terorizam) ili pak pitanja procesnih pretpostavki njezine zakonite primjene. U tom smislu, najveći broj država i pravnih autora određeni oblik univerzalne jurisdikcije smatra primjenjivim (uvjetna univerzalna jurisdikcija) uz prethodno postojanje odgovarajuće veze s državom koja provodi univerzalnu jurisdikciju (uobičajeno nazočnost počinitelja zločina na njezinu državnom području); supsidijarnosti primjene univerzalne jurisdikcije – tj. njegovu primjenjivost tek nakon nedvojbeno utvrđene nespremnosti ili nesposobnosti države na državnom području koje su zločini počinjeni, čiji su državljani zločine počinili ili protiv čijih su državljana zločini počinjeni da sama procesuira navedene zločine; poštivanje međunarodnih normi zakonitoga postupanja, normi međunarodnog kaznenog prava, kaznenoga procesnog prava i međunarodne suradnje u kaznenim stvarima te poštivanje iznimnosti njezine primjene, odnosno njezine razumne, predvidljive i odgovorne uporabe u dobroj vjeri i u skladu s mjerodavnim pravilima i temeljnim načelima međunarodnog prava i međunarodne učtivosti (sprečavanje zloporaba univerzalne jurisdikcije). Te države i autori stoga uglavnom smatraju kako je jedino uz gore navedena ograničenja iznimno moguće odstupanje od osnovnih načela primjene kaznenog prava u prostoru (načelo teritorijaliteta, načelo aktivnog ili pasivnog personaliteta, zaštitno načelo), odnosno ograničeni proboj u područje nacionalne jurisdikcije (suverenost) drugih država koji bi, kao protivan temeljnim načelima na kojima se zasnivaju odnosi među suvremenim državama (suverena jednakost država, neupletanje u unutarnje stvari drugih država), inače bio apsolutno nedopušten i potpuno nezamisliv.

Treba stoga zaključiti kako je univerzalna jurisdikcija, u svim svojim oblicima, krajnje kontroverzan institut, još u potpunosti nedefiniran međunarodnim običajnim ili ugovornim pravom, pri čemu niz država i pravnih teoretičara i praktičara uopće ne prihvaća taj institut ili je prema njemu krajnje rezerviran. Sve navedeno posebice se odnosi na najsporniji oblik univerzalne jurisdikcije – univerzalnu jurisdikciju in absentia (uspostava jurisdikcije bez ikakve veze između počinitelja zločina i države progona).

Slučaj Srbije – univerzalna jurisdikcija kao regionalna hegemonija

Zakonom o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine (ZON), koji je usvojen 2003, a čije su najspornije odredbe (čl. 2. i 3. Zakona kojima se uređuje materijalni i vremenski opseg njegove primjene) stupile na snagu 1. siječnja 2010, Srbija je, suprotno međunarodnom pravu, međunarodnoj učtivosti (comity) i dobrim običajima među suvremenim državama, proširila kaznenu jurisdikciju vlastitih tijela za teške povrede međunarodnoga humanitarnog prava počinjene nakon 1. siječnja 1991. na područje svih država bivše Jugoslavije, bez obzira na državljanstvo počinitelja ili žrtve. Istodobno, kako se to ubrzo pokazalo, Zakon je Srbija odlučila primjenjivati sukladno institutu univerzalne jurisdikcije in absentia.

Takav skandalozan potez, bez ikakva presedana (normativnog ili praktičnog) u poredbenom pravu, potpuno je neprihvatljiv iz više razloga.

Prije svega, isključivi temelj primjene univerzalne jurisdikcije jest njezina „primjena s obzirom na težinu kaznenog djela koje se progoni, potpuno neovisno o mjestu počinjenja zločina“. Bilo kakvo geografsko ograničenje takva progona, a pogotovo ograničenje progona na državno područje susjednih suverenih država, bez ikakva je presedana u poredbenom, ili pak uporišta, u međunarodnom pravu. Takva „jurisdikcija“ očigledno prestaje biti univerzalnom i postaje regionalnom hegemonijom, ili točnije – pravnom agresijom. ZON je u tom smislu očigledno potpuno suprotan univerzalnoj jurisdikciji, jer je – umjesto apsolutno, bez obzira na mjesto počinjenja zločina – želi primijeniti upravo s obzirom na mjesto počinjenja zločina – i to na državnom području susjednih država!? Pitanje je zašto.

Srbija Zakonom o nadležnosti, bez ikakvih skrupula, nastavlja agresivnu velikosrpsku politiku, drugim sredstvima. Srbija je, imajući u vidu rezultate rada različitih međunarodnih sudova, zadnja država koja bi mogla pretendirati na ulogu regionalnog policajca ili suca

Nadalje, kako smo naveli, univerzalna jurisdikcija načelno je primjenjiva tek uz stroga procesna ograničenja. U tom se kontekstu posebice ističe supsidijarni karakter univerzalne jurisdikcije, odnosno ovlaštenje na kaznenopravni nastup druge države tek nakon što se pokaže da primarno nadležna država, odnosno država na čijem su području zločini počinjeni, čiji su državljani zločine počinili, ili protiv čijih su državljana zločini počinjeni, nije u stanju ili nije voljna poduzeti kazneni progon i kažnjavanje počinitelja navodnih zločina. Srbija kod pokretanja postupaka protiv hrvatskih državljana na temelju ZON-a uopće nije vodila računa o tom presudnom procesnom ograničenju. Pitanje je zašto. Istodobno, tijekom pregovora za pristupanje EU, Republika Hrvatska prošla je temeljiti nadzor funkcioniranja vlastitoga pravosudnog sustava i sustava zaštite temeljnih prava (poglavlje 23), koji je na kraju tog procesa ocijenjen sukladan europskim standardima – što je, kako je to izrijekom potvrđeno, svakako kvalificira i za vođenje tih postupaka. Hrvatska je također provela niz kaznenih postupaka za teške povrede međunarodnog humanitarnog prava na svom državnom području i posve je neosnovano sumnjati da bi odjednom zastala s takvim postupanjem. S druge pak strane, Srbija ima priličnih problema čak i sa samim otvaranjem pregovaračkog poglavlja 23, zbog niza razloga, uključujući i primjenu određenih pravosudnih standarda, nacionalna suđenja najodgovornijim osobama za najteže međunarodne zločine, kao i suradnju Srbije s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).

Iracionalan zakon

Univerzalna jurisdikcija in absentia, odnosno primjena kaznene jurisdikcije na strance za najteže povrede međunarodnoga humanitarnog prava, bez njihove nazočnosti na području Republike Srbije, do koje, bez ikakva uporišta čak i u njezinu kaznenom zakonodavstvu, dovodi, kako se pokazalo, način na koji Srbija primjenjuje ZON, zapravo je apsolutni novum u međunarodnom pravu. Kratkotrajni belgijski odnosno španjolski pokušaji primjene takva shvaćanja univerzalne jurisdikcije pod snažnim su pritiskom vrlo brzo odbačeni kao potpuno u pravu neutemeljeni, iracionalni, posve arbitrarni i politički iznimno štetni. Potvrda neprimjerenosti takva postupanja svakako su i odbijenice (i osobito njima pridodana objašnjenja) koje je Srbija redovito primala od europskih država u vezi sa zahtjevima za izručenje podnesenima na temelju ZON-a (Ejup Ganić, Jovan Divjak, Naser Orić, Ramush Haradinaj). Unatoč svemu, Srbija i dalje nastavlja primjenjivati ZON na taj način. Pitanje je zašto.

Pojedine arbitrarno odabrane slučajeve progona hrvatskih državljana Srbija je praktički pokrenula u tajnosti i bez ikakve prethodne razmjene podataka – kako je to zorno pokazao slučaj Veljka Marića – koju nesumnjivo iziskuje međunarodna suradnja u kaznenim stvarima te vrste. Naprotiv, u tim je slučajevima Srbija sustavno odbijala svaku vrstu razgovora ili suradnje (zahtjevi za izručenje, zahtjevi za ustupanje postupka, zahtjevi za promjenu mjesta izdržavanja kazne). Pitanje je zašto. Nepotrebno je isticati koliko je takvo postupanje Srbije protivno uobičajenom postupanju država u toj vrsti postupaka, a da se i ne spominju regionalna suradnja i dobrosusjedski odnosi. O nužnosti suradnje država u toj vrsti predmeta svakako svjedoči i relativno nedavan slučaj pred Međunarodnim sudom, koji se može smatrati najvažnijom suvremenom raspravom o pitanju univerzalne jurisdikcije (slučaj uhidbenog naloga od 11. travnja 2001. između Demokratske Republike Kongo i Kraljevine Belgije), u kojem je Belgija, u pisanom odgovoru na tužbu, kao i u usmenoj raspravi, opetovano isticala kako je Demokratsku Republiku Kongo više puta upozorila na teške povrede međunarodnoga prava na njezinu državnom području, pozvala ju na prikladnu akciju te joj ponudila da sama preuzme postupak u toj stvari. Tek je takvo prethodno postupanje Belgija, inače snažna zagovornica najšireg oblika univerzalne jurisdikcije, smatrala nužnim uvjetom za pokretanje kaznenog progona pred vlastitim sudovima.

Srpski sud kao pandan Haagu

U Republici Srbiji na snazi je Krivični zakonik kojim je na temelju njegova čl. 7. univerzalna jurisdikcija u njezinu najširem opsegu (in absentia) protegnuta na sve počinitelje određene vrste kaznenih djela u inozemstvu (kaznena djela protiv ustavnog uređenja i sigurnosti države te terorizam), pri čemu tom odredbom nisu obuhvaćene i najteže povrede međunarodnog humanitarnog prava. Istodobno, na temelju st. 2. čl. 9. navedenog Zakona, uz uvjet nazočnosti počinitelja na njezinu državnom području, „nadležna tijela Republike Srbije ovlaštena su progoniti strance za kaznene djela počinjena u inozemstvu ako je po zakonu zemlje u kojoj je djelo počinjeno za njega propisna kazna od pet ili više godina zatvora, što svakako uključuje i najteže povrede međunarodnog humanitarnog prava inkriminirane u glavi 34. Krivičnog zakonika“. Dakle, unatoč činjenici da joj vlastito kazneno zakonodavstvo očito omogućuje odgovarajući (uvjetni) univerzalni progon počinitelja najtežih povreda međunarodnog humanitarnog prava, Srbija je odlučila donijeti ZON i početi ga primjenjivati na potpuno neprihvatljiv način (in absentia). Pitanje je zašto.

Republika Srbija identifikacijom teritorijalne primjene vlastitog ZON-a s teritorijalnom primjenom Statuta Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) očito se pokušala staviti u položaj istovjetan položaju Suda osnovanog odlukom Vijeća sigurnosti prema poglavlju VII Povelje UN, uključujući također preuzimanje primata jurisdikcije Suda nad jurisdikcijom nacionalnih zakonodavstava. Na taj način Srbija, bez ikakvih skrupula, nastavlja agresivnu velikosrpsku politiku, ovaj put drugim sredstvima i s donekle izmijenjenim ciljevima. Osim što je ovakva preuzetnost u pitanjima međunarodnoga kaznenog prava apsolutno nedopuštena i bez presedana, njome se također poništava razlika između nacionalne kaznene jurisdikcije i jurisdikcije međunarodnih kaznenih tribunala, i to na štetu, kako nacionalnih pravosuđa, tako i samih tribunala (osnovanih sa svrhom uspostave i održanja mira u regiji). Srbija je, imajući posebice u vidu rezultate rada različitih međunarodnih institucija, uključujući svakako i međunarodne sudove, uistinu zadnja država koja bi imala kredibiliteta pretendirati na ulogu regionalnog policajca ili suca. Tako su, pred Sudom koji bi Srbija rado zamijenila, upravo srpski čelnici, kako oni iz Srbije, tako i oni iz susjednih joj država, u daleko najvećem broju optuženi i osuđeni za najteže zločine počinjene na području bivše SFRJ. Također, višestruko je znakovita činjenica da su, kada je u pitanju sukob na području Republike Hrvatske, baš svi osuđeni pred tim Sudom – Srbi.

Neki će srpsku pravnu bezobraštinu proglasiti
pukom arogancijom i potpunim nedostatkom osjećaja za realnost,
ali drugi, dalekovidniji, provedbom pomno osmišljena
rezervnog plana u odnosu na propalu ratnu opciju

Uz to, Srbija je jedina država svijeta ikada osuđena pred Međunarodnim sudom za nesprečavanje genocida i neizručenje optuženika MKSJ (spor između BiH i Republike Srbije o primjeni Konvencije o genocidu), a djelovanje njezinih oružanih snaga pred Međunarodnim sudom okvalificirano je pritom kao etničko čišćenje u svrhu stvaranja homogene nacionalne države na državnom području susjedne suverene države (spor između Republike Hrvatske i Republike Srbije o primjeni i Konvencije o genocidu). Konačno, najviši državni dužnosnici Republike Srbije, koji su zdušno i javno zagovarali stvaranje Velike Srbije na državnom području njezinih susjeda svim sredstvima (praktična primjena toga rezultirala je stotinama tisuća pobijenih, ranjenih, zlostavljanih i protjeranih osoba te enormnim materijalnim štetama), kao uostalom i najveći dio njezine javnosti, uporno odbija suočiti se s vlastitom nedavnom prošlošću te prihvatiti utvrđenja Suda, kao i potpunu suradnju s njime. Kako bi takva država, lišena (usput budi rečeno) bilo kakve katarze, mogla preuzeti ulogu regionalnoga policajca ili suca bilo gdje na svijetu, a kamoli nad područjem na koje je nedavno izvršila brutalnu agresiju, a da to ne izazove tektonske poremećaje u regiji, uistinu je teško shvatljivo. 

Raspodjela krivnje za rat

Ugovorom o EU, Unija se u svom vanjskom djelovanju osobito oslanja na Povelju UN-a i temeljna načela međunarodnoga prava, a u odnosima među članicama zalaže za uzajamnu iskrenu suradnju, povjerenje, lojalnost i političku solidarnost. U tom smislu, poštovanje temeljnih načela u odnosima među državama utvrđenih Poveljom UN-a, kao i poštovanja međunarodnoga prava pripada u zajedničko nasljeđe EU-a. Također, postupanje jedne države članice prema drugoj državi članici Unije vođeno pretpostavkom da se ta druga nije u stanju ili nije voljna pridržavati gore navedenih načela, u što svakako pripada i progon počinitelja najtežih povreda međunarodnoga humanitarnog prava, svakako bi bilo posve protivno upravo navedenim načelima kojima se ravnaju odnosi među državama članicama te bi značilo vrlo tešku optužbu jedne članice Unije protiv druge (i uistinu je vrlo teško zamislivo). „Primjenom ZON-a, Republika Srbija – država koja nije članica EU i čije je zakonodavstvo od strane nadležnog tijela EU ocijenjeno deficitarnim prema pravnim standardima EU, a koja želi postati članicom EU – protiv dviju država članica EU, funkcioniranje čijih pravosudnih sustava potvrđeno odgovara europskim standardima i predstavlja dio europskog sustava pravde, podigla je upravo takvu skandaloznu optužbu, preuzimajući istodobno na sebe, i umjesto njih, ispunjenje temeljnih zadaća za koje države članice Unije smatra nesposobnima?!“ Neki će takvu bezobraštinu proglasiti pukom arogancijom i potpunim nedostatkom osjećaja za realnost, ali drugi, mislimo dalekovidniji, provedbom pomno osmišljena rezervnog plana (u odnosu na propalu ratnu opciju).

Pitanja u svezi sa ZON-om očigledno su brojna. Ipak, čini se kako je odgovor na njih prilično jednostavan: Naime, iz svega navedenoga više je nego očigledno kako temeljna svrha usvajanja i provedbe ZON-a u Republici Srbiji nema nikakve veze s plemenitom idejom zaštite općih temeljnih vrijednosti čovječanstva priznatih međunarodnim pravom, provedbom međunarodnoga humanitarnog prava ili interesima pravde i pomirbe u regiji (službeno objašnjenje Republike Srbije). Suprotno tomu, temeljna svrha toga Zakona jest zataškati zločinačku ulogu Srbije u sukobima na području bivše Jugoslavije i u brutalnoj agresiji na vlastite susjede što ravnomjernijom raspodjelom odgovornosti među sudionicima tog sukoba; umanjiti, na sve moguće načine, „pretrpljenu štetu“, te zauzeti dominantnu (opet hegemonističku) poziciju u procesu uspostave novih geostrateških odnosa na ovim prostorima (Drugi memorandumu SANU).

Reakcija Hrvatske

Pred Hrvatskom stoji izbor niza mjera koje može poduzeti kao odgovor na ovaj Zakon. Prije svega, ne treba zaboraviti da je Hrvatski sabor 2011. usvojio Zakon o ništetnosti određenih pravnih akata pravosudnih tijela bivše JNA, bivše SFRJ i Republike Srbije kojim se proglašavaju ništetnim svi pravni akti navedenih institucija i država koji se odnose na Domovinski rat, a kojima su optuženi, osumnjičeni ili osuđeni državljani Republike Hrvatske za kaznena djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom te proglašena isključiva nadležnost pravosudnih tijela Republike Hrvatske za navedena kaznena djela (bez utjecaja na međunarodne obveze Republike Hrvatske). Njime se, na deklaratornoj razini, poništava djelovanje navedenih akata na području Republike Hrvatske, ali se u bitnome ne utječe na djelovanje Republike Srbije prema ZON-u, posebice ne na raspisivanje tjeralica i eventualna uhićenja hrvatskih državljana u inozemstvu.  

Nastojeći, u skladu s međunarodnim pravom, odgovoriti istom mjerom na protuzakonito djelovanje druge strane, Hrvatska bi također, primjerice, mogla prema državljanima Republike Srbije započeti (tajno) pokretati kaznene postupke za brojna dokumentirana ubojstva, zlostavljanja i prijetnje te ostala zlodjela počinjena početkom devedesetih u Saveznoj Republici Jugoslaviji s ciljem iseljavanja vojvođanskih Hrvata u RH, odnosno za druge najteže povrede međunarodnog humanitarnog prava (zločini nad ratnim zarobljenicima) i druge zločine počinjenje na području Republike Srbije od srbijanskih državljana. Hrvatska bi isto tako mogla u većoj mjeri započeti pokretati postupke za teške povrede međunarodnoga humanitarnog prava i poticanje na njihovo izvršenje. Za takvo postupanje Hrvatska svakako ima više nego dostatno uporište upravo na presudama MKSJ, primjerice onoj o zajedničkom zločinačkom pothvatu usmjerenom na uspostavu etnički čistog srpskog područja protjerivanjem Hrvata i nesrpskog stanovništva s područja tzv. Republike Srpske (slučaj Martić) ili pak onoj o suradnji između srbijanskog rukovodstva i JNA i srpskih vojnih i paravojnih postrojbi u Republici Hrvatskoj (slučaj Mrkšić).

Konačno, Hrvatska bi, iz više razloga, uključujući svakako vlastito dostojanstvo te pravnu sigurnost vlastitih građana, morala odgovarajuće izmjene ZON-a učiniti uvjetom za otvaranje poglavlja 23 unutar pregovora o pristupanju Republike Srbije EU. Otvaranje toga pregovaračkog poglavlja bez odgovarajuće izmjene ZON-a predstavljalo bi poraz politike konstruktivne međunarodne i regionalne suradnje država članica EU te načela povjerenja među njima, ali još i mnogo više – neoprostiv propust hrvatske vanjske politike.