Više buka, manje vrisak

U Teatru Exit nedavno smo gledali premijeru predstave Disco svinje u režiji Matka Raguža s temom nasilja i mraka bez budućnosti u društvu i roditeljske nebrige za djecu, a društvene za mlade. U drugoj polovici veljače dogodila se nova premijera sličnoga tematskoga predznaka, ali s ipak znatno slabijim tekstom od onog Ende Walsha, koji pod naslovom Pola-pola potpisuje srpska spisateljica mlađega naraštaja Milena Bogavac, a koji je napisala skupa s polaznicima dramskih studija, odnosno sa starijim osnovnoškolcima i mlađim srednjoškolcima potaknutim posljedicama koje rastava braka roditelja ostavlja na djecu. Za vrijeme predstave navode se strahotni podaci o sve više i više rastavljenih brakova i cijepanju identiteta i imovine, srca i duše.

Exit se sve češće priklanja radioničkom tipu kazališta  / Snimio Mario Jakšić

U danas sve praktičnijoj koprodukciji i dvostrukoj glumačkoj podjeli, ovaj put Teatra Exit iz Zagreba, Kazališne družine Pinklec iz Čakovca i Teatra Poco Loco iz Zagreba, tekst koji problematizira rastavu braka roditelja mladoga Andrije i dvanaestogodišnje prijateljice iz razreda, djevojčice Nike, čiji se roditelji upravo rastavljaju, u jednogodišnjem flešbeku iz vizure trinaestogodišnje tinejdžerice, premijerno je 18. veljače prikazan u Čakovcu, a nakon toga, 20. veljače, i u Zagrebu u slučajno odabranoj premijernoj podjeli s Karolinom Horvat i Brunom Kontrecom u ulogama Nike i Andrije, i Majom Katić i Igorom Baksom.

Redateljica Renata Carola Gatica pristupila je tekstu u skladu s našim očekivanjima, tj. sa svojim dosadašnjim režijama, pokušavajući naglašavanjem žestoka glazbenoga tempa i ritma njihanja izvođačkih tijela te ustrajavanjem na glasnom, mikrofonskom pjevanju i govorenju glumaca uputiti na prosvjed mladoga naraštaja i na društveni krik. Redateljica se tako odlučila  za stalan punk-koncert na sceni koji komentira događanja u obiteljima dvoje mladih i njihovo odrastanje, traumu i zaljubljivanje nakon stresnoga iskustva s roditeljima s nametnutim sretnim završetkom u kojemu prijatelji iz djetinjstva Andrija i Nika postaju par.

Treba napomenuti da ovo nije nov tekst, da ga je publika u Pirotu vidjela još 2012, te postaviti pitanje je li, prikazan kao punk-predstava, prihvatljiv djeci od jedanaest godina naviše, kako se najavljuje u animiranju publike, tj. mora li se tema rastave braka obaviti punk-koncertom (sa inače solidnom glazbom za odrasle Marija Mirkovića), žestokim i ipak jednostavnim ili ispraznim punk-brojevima u izvedbi glumaca kojima svirka i pjevanje ipak ne idu najbolje, uz stalno urlanje i buku koja ne dopušta trenutak tišine, emocija, potrebnih osjećaja i sabranosti.

Predstavu smo gledali u prijevodu na hrvatski Tanje Radović, s neznatnim lokalizacijama koje upućuju na Zagreb (Pantovčak i slično). Davno aktualan tzv. dokumentarni teatar potenciran je svojevrsnim videozidom uz neatraktivnu scenografiju, u kojem se prikazana prošlost zaustavlja u fotografijama i raspolovljava, cijepa „na pola“, kao i naslov teksta i predstave, kao i stvarnost mladih tinejdžera te lom u glavi malih pa mladih Nike i Andrije.

Teatar Exit i ovom se predstavom priklanja svojevrsnom radioničkom tipu kazališta, laboratorijskim teatru, ali i teatru koji se sve više otvara prema djeci i najmlađima i koje pruža edukaciju mladima i u društvenom i u kazališnom smislu, želeći djecu u gledalištu uključiti u aktivno razmišljanje i osjećanje. Vjerojatno je zato, ali i potaknuto navedenom koprodukcijom, odabran tekst autorice kojoj je jedna od specijalnosti izvođenje slam-poezije i vođenje radionica za razvoj dramskog teksta. Unatoč motivaciji i energiji glumačke ekipe dramaturgija, režija, glazbena i glumačka izvedba ne uspijevaju uhvatiti dubinu problema, a donekle se gubi i smisao predstave, usmjerujući se na slušanje buke koncerta. Nisam sigurna vrišti li iz ove predstave „Ljubav!“, kako piše u najavama za predstavu. U svakom slučaju, ova je predstava bila dobra zamisao u trenutku kad je jedan od mogućih izlaza iz teške situacije koja je zahvatila svijet osvješćivanje mlade i odrasle generacije. Tzv. izbjeglička kriza, posebno ona koju trpe beskrajno mirna, a duboko tužna djeca u povorkama traženja sreće i doma izvan dosega rata i svjetskih sila, bez roditelja ili bez brata i sestre izgubljena u beskrajima seljenja, ta rastavljena djeca postaju briga i tuga svih nas kao i djeca sve brojnijih rastavljenih brakova.