Važno izdanje

Predstavljanje knjige Srpsko-hrvatski objasnidbeni rječnik uglednoga hrvatskog jezikoslovca i leksikologa Marka Samardžije održano je u Matici hrvatskoj 1. ožujka. O novu Matičinu izdanju, koje je izazvalo velik interes javnosti, govorili su predsjednik Matice hrvatske akademik Stjepan Damjanović, jezikoslovka Marija Znika, recenzentica knjige, te sam autor. Prisutne je pozdravila i glavna urednica Matice hrvatske Romana Horvat uvodno podsjetivši na Matičina izdanja o temi odnosa hrvatskoga i srpskoga jezika, objavljena u posljednjih osamdesetak godina.

Marko Samardžija, Romana Horvat, Stjepan Damjanović i Marija Znika
Snimio Mirko Cvjetko

Matičin predsjednik Samardžiju je predstavio kao vrsna leksikologa i leksikografa koji je o tom području jezikoslovlja objavio više stručnih knjiga te srednjoškolski udžbenik otisnut u sedam izdanja. „On dakle, da se sportski izrazim, ima više utakmica u nogama i to se u Srpsko-hrvatskom objasnidbenom rječniku vidi.“

Damjanović je naglasio da autor polazi s gledišta da su razlike u leksiku između srpskoga i hrvatskoga rezultat odjelita razvoja dviju jezičnih i etničkih zajednica, da te razlike imaju svoja vjerska i civilizacijska ishodišta i posljedica su različitih standardizacijskih procesa. U tom smislu osobito je istaknuo autorov stav „da se standardni jezik ne izgrađuje niti komu za ljubav niti komu za inat, nego ga svaka zajednica izgrađuje po mjeri vlastitih potreba“. Dodao je da se leksičke razlike između hrvatskoga i srpskoga nalaze i u općem leksiku, ali još više u strukovnom i znanstvenom nazivlju. Zaključno je citirao Samardžijin predgovor u kojem stoji da je rječnik zamišljen kao praktično pomagalo pripadnicima hrvatske jezične zajednice da bi što bolje razumjela srpski jezik, napose mlađem naraštaju, koji u dodiru sa srpskim standardom osjeća da velik dio leksika razumije, ali dio mu je nepoznat i nerazumljiv.

Recenzentica Marija Znika knjigu je ocijenila „pouzdanim djelom o srpskim riječima“ koje sadržava 6300 natuknica te stotinjak frazema uobičajenih u srpskome. Apostrofirala je „da rječnik ne pretendira na isticanje razlika između dvaju jezika, nego na međusobno upoznavanje različitosti koje bi trebalo olakšati sporazumijevanje i onemogućiti pogrešno razumijevanje“.

Navela je primjere Samardžijine metode. S jedne strane, rekla je, namjera je autora bila zabilježiti očite leksičke razlike za isto, dakle ono što u srpskom ima posve drugi naziv za isti referent u hrvatskom. Primjerice: duvak – mladenkin veo, zarezač – šiljilo, prenebregavati – zanemarivati. S druge strane, nakana je bila upozoriti na riječi koje u obama jezicima imaju isti ili sličan oblik, ali različito značenje: poručiti – srp. naručiti, rastvor – otopina, zarez – usjek, ožiljak.

Autor je na koncu naglasio kako njegova knjiga ni koncepcijom, ni sadržajem, nije razlikovni rječnik, nego je namjera bila pripadnicama i pripadnicima hrvatske jezične zajednice objasniti stanovit broj leksema srpskoga jezika. Kazao je da je građa za rječnik prikupljana razmjerno dugo, pretežito iz vrela objavljenih u 20. stoljeću, a izvori su uglavnom bili srpska prijevodna, lijepa, dijelom i stručna literatura, jezik suvremenoga novinstva te elektronička građa. Na kraju je zahvalio izdavaču, svim suradnicima i urednicima, ali i medijskim dušebrižnicima i kvazikritičarima koji su pomogli njegovu, kako je jedan od njih napisao, a Samardžija ga u duhovitu tonu citirao, knjigočudovištu, da dosegne rekordnu prodaju.