Svrha je književnosti da razdrma

Korana Serdarević višestruko je nagrađivana književnica, a 2015. izašla joj je u nakladničkoj kući Fraktura i prva knjiga kratkih priča pod naslovom Nema se što učiniti. Bavila se novinarstvom, a trenutno radi kao gimnazijska profesorica hrvatskoga jezika te honorarno prevodi s engleskog. Objavljivala je u svim relevantnim književnim časopisima te na Trećem programu Hrvatskoga radija. Povod za razgovor jest nastojanje da predstavimo mlade autore i potaknemo što veći interes za kratku priču.

Snimio Mirko Cvjetko

Dobitnica ste dviju nagrada za kratke priče (nagrade Ranko Marinković i Zlatko Tomičić). Koliko vam te nagrade znače i koliko su vam važne u spisateljskom radu?

Nagrade su mi, kad sam ih dobila, značile mnogo jer su bile odskočna daska: moje je pisanje dobilo svojevrsno službeno odobrenje pa sam lakše mogla privući pažnju na rukopis, a kada je knjiga izašla, ime nije bilo potpuno nepoznato u čitateljskoj, a ni kritičarskoj javnosti. Nagrade su uvijek lijep biljeg preko bibliografije, a ukoliko se dogode debitantu, imaju značenje srdačnog otvaranja vrata.

U vašoj zbirci priča Nema se što učiniti malo mjesta ima za društvenu i političku zbilju. Zato što vas ona manje zanima ili imate potrebu da se prije svega bavite općeljudskim temama poput ljubavi, prijateljstva, samoće, smrti?

Mislim da je većini autora prva knjiga skup davno nataloženih priča, opsesija, ili osobnih rezova koji su kao potencijalne teme čekali da se oblikuju u tekst. Dok su priče nastajale, unutar te dvije ili tri godine, ispisivala sam što sam vjerovala da mogu izreći s dozom istinitosti i sigurnosti, razrađivala sam motive koji su me dugo zaokupljali, bilo zbog moguće poruke ili atmosfere koja želi zatočiti čitatelja u toj tekstualnoj stvarnosti. U nekim pričama (Njena je kosa tamni oblak) na vidjelo je izašlo ponešto od političke prošlosti, u nekima (Stijena, Buža) može se očitati društvena podloga, ali u fokusu su ipak međuljudski odnosi, valjda zato što ih smatram konstantom u svim društveno-političkim situacijama. Pritom nikako ne mislim da visoka književnost ne treba biti angažirana, dapače, smatram da ona mora komentirati, pa i pokušati promijeniti svijet. Ja nisam u prvoj knjizi htjela na silu skakati preko svojih mogućnosti, tekst je izraz mojih ondašnjih preokupacija i ambicije, no možda već sljedeći bude više o društvenoj i političkoj zbilji.

Zanimate se za međuljudske odnose općenito, a posebno, čini se, za odnose između žena i muškaraca. Odakle crpite „građu“ za njihovo opisivanje?

Mislim da knjiga iz različitih perspektiva govori o raznim odnosima, no čini se da čitateljsko oko najviše zapinje upravo na ovima koji prizivaju ljubav muškarca i žene. Možda taj izbor govori o tome koliko su nam ti odnosi zapravo teško objašnjivi i stoga zanimljivi za interpretaciju. Građu za priče sam crpla iz različitih situacija, koje sam doživjela bilo osobno, bilo kao svjedok, no nikada nisam prepričavala, već sam iskoristila poneki njihov motiv ili zaplet da bih stvorila novi svijet, koji onda jasnije izriče ideju. Ponekad me zanimala tema unaprijed, primjerice mogućnost braka koji ispunjava u suvremenom društvu, pa sam tražila okvir lika i fabule koji je mogu obraditi na neki neagresivan, ali jasan način. Ponekad bih pak zapazila nešto u svojoj okolini, primjerice kako bolest jednog bračnog druga mijenja cijelu zajednicu, pa bi mi to nametnulo novu ideju kroz hiperbolu.

Često se dotičete teme smrti, bolesti i umiranja. Posebno se to očituje u nagrađenoj priči Ptice. Je li uopće moguće pisati preskačući tu temu?

Moguće je, može se lijepo pisati i o cigli na cesti, tema za književnu obradu nikada nije upitna, ukoliko je prisutna kreativnost i jasan cilj. Ipak, postoje arhetipska pitanja na koja uvijek beskonačno tražimo odgovor i koja nas uvijek iznova impresioniraju i čude. Smatram da ne postoji argument „sve je već napisano“, jer to „sve“ nema granice ispisivanja. Zemlja se oduvijek vrti, sunce će svakoga dana izaći, a ljudi će se rađati i umirati. No u međuprostoru su pojedinci, uvijek dovoljno različiti, spremni postaviti svoju perspektivu na stare pejzaže. Bolesti i smrt velike su teme, jasno je da mogu izazvati dojam depresivnosti ili sumnje na autorsku pretencioznost, ali u temama koje su mene zanimale – male, svakodnevne situacije koje u odnosima i čovjeku izazivaju velike životne potrese – zaobići takve teme bilo bi silovanje. Suočavanje s prolaznošću i nestankom svakome je od nas neizbježno, ono je uobičajeno i očekivano, ali o tome se u svakodnevnoj zbilji rijetko progovara. Mora se prešutjeti da bi se bezbrižno živjelo, ne treba umetati previše smrti u život. Zato priče o bolesti i smrti uvijek na neki način glasno izriču ono što je najčešće prešućivano.

Mnoge priče u vašoj zbirci tematiziraju Jadran i njegovo podneblje, vaš rodni grad Zadar, otoke i Dalmatinsku zagoru. Nekako se s posebnom toplinom odnosite prema tim svjetovima koji nestaju. Kakvu su ulogu te sredine odigrale u vašem životu?

Prostor djetinjstva i odrastanja za svakog je autora izrazito slikovit, pun značenja i mogućih priča, gdje god se on nalazio. Toplina koju osjetite vjerojatno je produkt nježnosti prema mojoj dječjoj prošlosti, vremenu i prostoru koji su me izgradili u tom osjetljivom razdoblju i sada se vraćaju često uronjeni u magličastu nostalgiju. Činjenica da dolazim iz Dalmacije nametnula je nekim mojim pričama ton mediteranske melankolije, nepomičnoga života na koji naizgled manje utječu promjene suvremenoga društva. Budući da sam doživjela i proživjela takvu sredinu, u nju sam umetala likove i radnje kojima je pomagao takav ambijent, bilo da podcrta njihovu provincijalnu izoliranost, koja je još itekako realna na svakom našem otoku, bilo da atmosferski podvuče neki emotivni naboj. Dalmacija u meni uvijek se izražava na dva načina, jedan je ta neukrotiva ljubav prema kršu, buri, valovima i uskim ulicama, koja me tjera da joj se uvijek vraćam, a drugi je prkos, otimanje od pasivnog prihvaćanja života kakav jest, nepromjenjiv, težak i zatvoren. Te dvije strane bile su idealna pozicija za priče o ljudima koji žive uz Jadran, pa su onda baš likovi i fabule iznjedrili naslov Nema se što učiniti, koji sam poslije lako primijenila i na neke velegradske situacije i likove.

Majstorica ste kratke priče i sažimanja emocija i ljudskih sudbina u kratku literarnu formu. Imate li planove da se u budućnosti okušate i u drugim književnim vrstama? Što vas posebno privlači?

Kao vjerojatno svaki kratkopričaš na svijetu, jako bih željela napisati dobar roman, to mi je golem izazov. Pisci koji su krenuli od romana sigurno nisu imali toliko strahopoštovanje prema vrsti kakvo osjećam ja sada, dok se borim s navikom da iz cjeline izdvajam detalj, da oblikujem realne likove koji se mijenjaju unutar različitih situacija, da držim taj narativni grozd pod kontrolom. Ponekad mi se čini da bih radije okopala koji kanal nego uhvatila se ukoštac s romanom, ali onda me opet zanese mogućnost teksta. Ne opterećujem se očekivanjima, samo želim ispuniti tu romanesknu ideju koja me proganja. S druge strane, jako me privlači drama, mislim da je upravo ta vrsta iznimno zahvalna za igru ljudskih odnosa i sigurno ću se nekad sa zadovoljstvom okušati. Sve vrijeme ipak ostajem odana kratkoj priči: neke teme vidim samo na nekoliko stranica. Jednostavno, to je njihovo radno odijelo i neću ih na silu odijevati u primamljiviju ili kričaviju odjeću koja im loše prianja.

Za vrijeme studija ste se bavili i kazalištem. Koliko vam je to iskustvo pomoglo u budućem radu? Jeste li, između ostaloga, i zbog toga skloni da se okušate u dramskom pisanju?

Moje bavljenje kazalištem bilo je skromno, ali lijepo iskustvo. Ostala mi je najviše ljubav prema scenskom govoru, i vjerujem da zbog toga baš uživam na javnim čitanjima i književnim večerima. Iako književnost jest za čitatelje, ponekad slušanje može prenijeti tekst na neočekivan način, interpretacija dana samom izvedbom nudi neke neočekivane slojeve, a ako ih daje sam autor (kao što to recimo čini Ivana Sajko), nastaje nova razina recepcije djela. Ako pak napišem dramu, sve što sam naučila u kazalištu sigurno će mi mnogo pomoći da oživim tekst.

Radite kao gimnazijska profesorica hrvatskoga jezika. Koliko je i kako danas moguće zainteresirati mlade generacije za književnost s obzirom na činjenicu da mladi čitaju sve manje i da ih to sve manje zanima?

Prvo se treba prestati zanositi idejom da svi trebaju čitati, jer nikada nisu i neće svi voljeti knjige. Rijetki vole klasičnu glazbu, rijetki strastveno planinare, rijetki cijeli život čitaju. Ono što je meni kao profesorici jako važno jest da učenike naučim da razumiju tekst, da neko djelo uspiju doživjeti kao užitak pri osobnom razvoju, da knjigu ne izjednačuju s dosadom i isključivo školskom obvezom. Popis lektire te nastavni plan i program ne pomažu mi u tome, zato što je mnogo tekstova predaleko od iskustva današnjih učenika i jako ih teško motiviram na čitanje nekih djela starije književnosti ili onih koja obrađuju njima daleku tematiku. Smatram da je važnije pokušati zaljubiti učenike u tekst koji im je blizak, ukazati im na mogućnost tumačenja i razlikovanje djela koji to tumačenje zaslužuju od onih koji ga ne zaslužuju. Mislim da bi se na taj način moglo dobiti strastvenije generacije studenata koji bi onda tu možda preskočenu daleku književnost proučavali s iskrenim interesom i ljubavlju prema tekstu.

Neko ste vrijeme radili kao novinarka. Što vam se osobito sviđalo u novinarstvu i koliko je ono utjecalo na vašu sklonost kratkom i konciznom književnom izrazu?

Novinarstvo mi se jako sviđalo i neko sam vrijeme mislila da ću zauvijek ostati u tim vodama. Zaljubljivala sam se u različite teme iz područja kulture, bila sam oduševljena mogućnošću da stalno uz posao učim o novim, meni zanimljivim sadržajima i upoznajem različite, kvalitetne ljude. No s vremenom je kultura izgubila svoj prostor i sve češće sam trebala otvarati mjesto za kompromis, pisati o temama koje me nimalo nisu intrigirale. Kulturi je zaista u medijima okrenutim kapitalističkom konzumerizmu preostalo sićušno mjesto, i zato sam odustala. Ali naučila sam iz tog iskustva da pisanje svakoga teksta zahtijeva znanje, talent te etičku osviještenost. To mi iskustvo ne pomaže toliko u pisanju književnosti, koliko u kritičkom pogledu na tekstove različitih vrsta.

Suvremeni je svijet zapravo svijet vladavine tehnike i tehnologije, svijet u kojem su ljudi sve otuđeniji i skučeniji. Što je, prema vašem mišljenju, svrha književnosti danas i u takvim okolnostima?

Svrha književnosti uvijek je bila i ostala ista, njezina se priroda, pa ni cilj, ne mijenjaju u srži: ako parafraziram Aristotela, ona priča o svemu onome što bi moglo biti. Književnost je vrsta umjetnosti koja se uglavnom konzumira u samoći, za koju je potreban mir, koncentracija, vrijeme, ali i želja da se uloži neki intelektualni napor u recepciju narativnog svijeta. Kada se to ostvari, kada knjiga naiđe na čitatelja koji je spreman otvoriti svoj prostor za nove priče, likove i ideje, onda vjerujem da književnost zaista mora pokretati svjetove. U tom smislu, svrha književnosti jest da razdrma, razjari, rasplače, zamisli. Kafka je to zapravo najbolje izrekao: „Knjiga mora biti sjekira za zaleđeno more u nama.“