Struge i strugači

U ovoj zemlji nedostajalo je svega i svačega, no jednoga nije. To je blato. Ima ga u obilju i danas. I u pravom i u prenesenom značenju. Kad sam u Vijencu od 15. listopada 2015, broj 564, pročitala tekst Pavla Pavličića, svojega sustanara iz prizemlja ove stranice, o nekoć nezaobilaznoj četki blatarici, znala sam da ću se blatom na cipelama pozabaviti i prije nego što ga unesemo u stan, dakle, još pred ulaznim vratima. Jer doći do stadija čišćenja sasušenih blatnih cipela eda bi se s njih mogle početi uklanjati blatne naslage ipak traži neko vrijeme. Dakako, pozabavit ću se najprije onom primarnom higijenom na koju je nekoć pozivala ljude vrlo jednostavna naprava – strugač (još svježega) blata. Nalazila se ispred ulaznih vrata u svaku kuću – bila ona obiteljska ili stambena višekatnica. Bila je to deblja željezna pločica uglavljena između dva držača, o koju je svatko tko ulazi u kuću najprije dobro ostrugao potplate. Neki majstori koji su obrađivali željezo dali su si puno truda da ti strugači ne budu samo funkcionalni nego i lijepi, pa su i okomite držače metalne pločice zavinuli i ukrasili na vrhu poput malih ovnujskih rogova, a pločicu bi nacifrali raznim rupičastim ukrasima. Gdjegdje su mašti pustili na volju, pa su nastajala prava mala obrtnička remek-djela. Jedan me takav strugač posebno oduševio. To je strugač (ostrugač, strugalo, ostrugalo, ostrugalec) blata ispred glavnog ulaza u osječku crkvu sv. Petra i Pavla. Danas ta naprava ne služi više ničemu, jer se u crkvu i ne ulazi na glavna vrata nego sa strane. No i sam je strugač svojim oblikom prenosio jasnu poruku svim strugačima blatnih potplata: ja ne štitim od blata bilo koju zgradu. Zar ne vidite da su na meni tri šuplja križića, kako i dolikuje čuvaru crkve? Onaj tko je postavljao to strugalo blata zacijelo je bio vrlo bogobojazan.

Pred višekatnim stambenim zgradama obično je uz strugač blata stajao u sredini i rešetkasti otirač za cipele (nerijetko i prikovan), koji je propuštao blato u malu udubljenu četvorinu pod sobom. Ni čišćenje te rešetke nije bilo teško. Odignula se, otresla, a blato s dna lako su izmele negdašnje pazikuće, zadužene i za tjedno čišćenje stubišta i prostora ispred kuće. Vratiš sve na mjesto, pa nova struganja mogu opet početi.

Dakako, i blata (onoga pravoga) nekoć je u naseljenim mjestima bilo više nego danas. Mnoge gradske ulice nisu dugo bile asfaltirane, pa je takva naprava imala itekakva opravdanja. Kad bi trebalo odrediti kakve je boje blato, većina bi se zacijelo priklonila žućkastoj ili smeđoj. No blato, prasl. *bolto, ie. *bhōl-to, izvire iz korijena koji znači bijel (tako u polj. biel i znači blato). Naziv je vjerojatno odatle što blato znači i močvaru, jezero, jako nakvašenu zemlju, pa je povezan s tim što je znatno svjetlije boje od ostaloga tla. Ime je dobilo ili po zemlji ilovači ili po bijelim močvarnim biljkama. Poznato je i jedno metaforično, u književnosti vrlo eks­ploatirano, blato, a to je ono panonsko. Zanimljivo, ono se uopće ne vezuje uz neku boju, nego je simbol zaostalosti, ustajalosti, učmalosti, zatvorenosti, čemera, jada, pa i jala.

Glagole strugati, ostrugati, strugnuti te imenice strug, strugač, strugotina, strugalo, struška svatko će, zbog lako vidljiva korijena, svrstati u istu porodicu riječi. Baza im je ie. *streu-, žustrim potezima odstranjivati gornji sloj čega, no isti je korijen i u onom kraku značenja koji se vezuje uz teći. Strugati znači oštrim predmetom uklanjati gornji sloj (blato, boju), blanjati, tokariti. Osim osnovnoga značenja, glagol ima i pogrdno: povlačiti gudalom po violini, proizvodeći ružan ton. I strugnuti kao svršen glagol znači kratkim potezom povući po čemu oštrim predmetom (npr. čavlom po autu), ali razgovorno znači i pobjeći, nestati, dati petama vjetra. Valjda je brzina akcije i u oštećivanju čijeg auta i u bijegu glavom bez obzira slična.

Ni imenice iz te porodice riječi nije teško dovesti u vezu s osnovnim glagolom. Strug je blanja, tokarilica, strugač onaj koji nešto obrađuje struganjem, ali i oruđe za skidanje površinskih slojeva s predmeta struganjem. Oruđe su i razna strugala (v. početak teksta). Struška je pak tupi nož za struganje. Naravno, nakon svakoga blanjanja ili tokarenja (drveta, metala) ostaju ti gornji dijelovi skinuti s osnovnoga predmeta kao strugotine. U kopnenoj Hrvatskoj čest je germanizam hoblati, hobl i hoblovina (njem. Hobel).

Uz navedene imenice ima još jedna koja se svojim značenjem, bar naoko, ne uklapa u nabrojene. To je struga. Može biti ime mjesta, dio grada (u Zagrebu Struge), rijeke ili potoka (Strug, Stružac), a znači: 1. mali tor u kojem se ovce, kad se izgone iz tora, dočekuju i muzu. Može značiti i veliki tor za nekoliko stotina ovaca, ali i deru, gdje je plot provaljen. Da je ovo značenje još živo, uvjerila sam se čitajući novelu Parola Stjepana Čuića (Na vrtu je stajala struga, mogu ući goveda, pojesti krumpir ... Idući između njih dvojice, Bože pogleda na strugu ... gledao je čas svoju ogradu oko parole, čas strugu na zidu). Uz to struga može značiti i tjesnac, ždrijelo. Svim tim pukotinama ili tjesnacima zajedničko je neko istosmjerno strujanje ili prolaženje (vode, životinja). Riječ je balkanski pastirski termin, što se vidi i po rum. strungă, muzilište, strunger, pastir koji obavlja takvu službu.

Da bismo objasnili dublje značenje struge, treba nam još jedno, struja. I zagrebačke Struge (istočni dio grada) čuvaju u svojem imenu ono što se dogodilo s promjenom toka Save. Struga, naime, znači i korito potoka ili rijeke ispunjeno vodom u presahloj riječnoj struji. Prasl. *struga srodna je s prasl. *struja, u značenju teći, tok (rus. strúga znači duboko mjesto u rijeci, a češ. strouha, osim struje, i žlijeb).

Onda, jesu li struge i strugači baš tako daleki? Mislim da nisu. U potki svega leži neki tok, vođen riječnom maticom, blanjom ili struganjem potplata. Jer i blanja i potplat na cipeli uvijek stružu u istom smjeru, a ni rijeke nikad ne teku unatrag.