Slavenska Mia postaje Slavenska nostra. Bogovi su asistirali njezinu rođenju, ona je čista Harmonija. Čini se da se to božanstvo moglo sjediniti samo s muzikalnom linijom, tajnim obredima koreografskoga misterija. Ona nosi u sebi melodiju, ritam, harmoniju, akcente, fluktuacije, modulacije i nijanse. Ona ne ostvaruje ljepotu – jer ljepota je, kao Mia Slavenska, nematerijalna – nego je dionizira, stvara ili, bolje rečeno, ponovno oživljava. I to dozrijevanje je neopisivo kao krilata poruka podsvijesti, spiritualna inkarnacija, dobročinstvo, dobra radnja, blagi odmor očiju, sluha i osjetila.

Tim je riječima oduševljeni kritičar novina Marseille Libre 27. veljače 1937. popratio plesnu večer u kojoj je sudjelovala Mia Čorak Slavenska, prva hrvatska primabalerina i jedna od najistaknutijih baletnih umjetnica svijeta. Mali je to, tek, bljesak hvalospjevnih kritika, koje je Slavenska dobivala od prve solo točke na proslavi Dječjega dana 1921. u Zagrebu do velikih plesačkih uloga u kazalištu i na filmu od Amerike do Japana te velikih koreografskih i pedagoških zamaha zreloga i kasnog umjetničkog razdoblja.

Život u odricanju

Dvadesetoga veljače 1916. Mia Čorak rođena je u kući u Starčevićevoj ulici broj 3, u nekadašnjem Brodu na Savi, gdje je danas postavljena spomen-ploča s njezinim imenom. To joj je prezime na njezinim kasnijim europskim putovanjima zadavalo komunikacijske probleme, jer kad god su je pitali kako se zove, „ono Čorak nisu razumjeli ili su se nasmijali“. Stoga je svomu prezimenu dodala još jedno, zvučno, simbolično, lako pamtljivo i dojmljivo – Slavenska. „Otac mi to nikad nije oprostio, čak me prokleo! Vlastito dijete, zbog prezimena! Dan-danas me to boli“, prisjećala se poslije Mia Čorak Slavenska kao 85-godišnja starica.

S umjetnošću je rasla od prvih dana života, jer u obiteljskoj se kući mnogo pozornosti pridavalo glazbi i kazalištu. Majka Hedviga Čorak bila je najzaslužnija za kćerino umjetničko obrazovanje, već kao dvogodišnju djevojčicu vodila ju je u kazalište na plesne predstave. Mia je, potom, polazila plesne satove kod Jozefine Weiss, a s pet godina nastavila je obrazovanje u jakoj ruskoj školi glasovite Margarite Froman, koja je preuzela vodstvo Baleta zagrebačkoga Hrvatskog narodnog kazališta. Uz takvo vrsno vodstvo nije neobično da je Mia s dvanaest godina postala solistica zagrebačkoga baleta. No u pozadini stoji mnogo odricanja, upornosti i beskompromisnosti, što je čvrstom rukom držala majka Hedviga, potpuno se posvetivši Mijinu profesionalnom putu, do te mjere da se poslije Slavenska s gorčinom sjećala majčina pritiska, ističući to kao jedan od glavnih razloga zašto svoju kćer nikada nije uputila na balet.

Prvu samostalnu baletnu večer Slavenska je priredila 1928. u Splitu, a čini se da je isti program potom izvela u Brodu na Savi, iako taj podatak još nije sa sigurnošću potvrđen. Tijekom idućih godina Slavenska je dvaput odlazila na usavršavanje u Beč kod priznatih plesnih pedagoga (i klasičnoga baleta, i modernog plesa), a između toga nastupala je samostalno i s partnerom Antunom Vujanićem diljem gradova jugoslavenskog prostora.

„Da. Svi smo bili pomalo zaljubljeni u nju. No toliko smo je poštivali da joj se nitko nije uspio ni približiti, a kamoli udvarati. A i ona nas je, onako tipično ženski, koketno znala držati na distanci, čavrljanjem nonšalantnih štikleca iz zagrebačkoga baletnog miljea u kojem je bilo više muških nespretnjakovića, koji su joj se udvarali na njoj komičan način, ispisujući joj ljubavne poruke bedastim, patetičnim i artificijelnim stilom likova iz klasičnih opera“, prisjećao se arhitekt Ivo Geršić Mijinih povremenih posjeta rodbini u Brodu na Savi.

Razlaz sa Zagrebom

Kratki angažman u zagrebačkom Baletu prekinula je 1933. otišavši s Vujanićem u Pariz, a nakon povratka u Zagreb potpisala je ugovor za sezonu 1934/35. te s osamnaest godina postala prva hrvatska plesačica s naslovom primabalerine Narodnoga kazališta. Opereta je uto počela istiskivati balet s pozornice, a Mia Čorak sve je više nastupala izvan kazališta, priredivši dvadesetak plesnih večeri diljem bivše Jugoslavije – sve o vlastitom trošku! Bio je to početak raskola sa Zagrebom, mukotrpnih pregovora oko ugovora, jer je, navodno, bila preskupa. A i članak koji je objavila 22. kolovoza 1935. u Jutarnjem listu, analizirajući i kritizirajući zagrebačku baletnu scenu i općenito kulturnu politiku kroz prizmu baleta („Imajući na umu da je u naš balet utrošeno tokom 14 godina efektivno veliki kapital što sa strane kazališne uprave a što opet sa strane privatnika, i da bi taj kapital trebao danas nositi plodove, a da ne postane ništa – tek fatamorgana“, završna je rečenica toga teksta), pospješio je distancu na kojoj se Mia u Zagrebu našla. Plesna večer u čast Ani Pavlovoj 23. siječnja 1936. – s punim gledalištem i općim oduševljenjem publike, koje je preraslo u ozbiljan protest protiv uprave – bio je posljednji nastup Mije Čorak u Zagrebu.

Nova Pavlova na Berlinskoj plesnoj olimpijadi glasio je naslov jedne od kritika nakon uspjeha u srpnju 1936, koji je Slavensku lansirao u sam vrh svjetske baletne elite. Osvojila je prvu nagradu, podijelivši ju s još dvjema plesačicama, nakon čega su joj se otvorila čarobna vrata plesačkoga svijeta, pokorivši ga svojom „Ljepotom, Gracijom i Harmonijom“, kako je o njoj pisao francuski tisak, u iduće dvije godine. U Parizu je 1937. snimila jedinstveni plesni film Smrt labuda, a u Zagreb je sve manje dolazila. Zagreb se tada, očigledno, pokajao, a novi ravnatelj HNK-a, Krešimir Baranović, pokušao je Slavensku vratiti u zagrebački Balet. No, ona je tada već upoznala svijet.

Američki san

Nakon plesanja u Ruskom baletu Monte Carlo, koji ju je zapravo iskoristio radi njezina slavnog imena, ali joj ipak turnejama otvorio vrata Amerike, Mia Čorak Slavenska odlučila je hrabro krenuti novim putem. Nakon udaje za Kurta Neumanna, dobivanja američkoga državljanstva i rođenja kćeri Marije, osnovala je vlastitu trupu Slavenska Variante Ballet te pošla na turneje Amerikom, Kanadom i Meksikom. Plesačko-koreografsku karijeru nastavila je u trupi Slavenska-Franklin Ballet, koji je gostovao po SAD-u, Kanadi i, prvi put nakon Ane Pavlove, u Japanu. Prema Mijinoj zamisli praizveden je poznati balet Tramvaj zvan čežnja u koreografiji Valerie Bettis. No kompanija nije izbjegla financijski slom, koštajući Slavensku obiteljskog doma u New Jerseyu. Spasila se raznim kvalitetnim angažmanima, među kojima i mjestom primabalerine u njujorškom Metropolitanu, a nakon što je odlučila 1963. završiti plesačku karijeru, predano se posvetila pedagoškom radu na Kalifornijskom sveučilištu i Kalifornijskom institutu za umjetnost.

Petoga listopada 2002. u Westwoodu u Kaliforniji umrla Mia Čorak Slavenska. I dok je vijest u svjetskom tisku bila obilno popraćena opširnim tekstovima, HINA je informaciju prenijela skraćeno i diskretno.

Godina 1916. broji stoljeće od rođenja jedne od najistaknutijih hrvatskih balerina svih vremena. A kada je imala tek šesnaest godina kritičar Emil Šandor u subotičkom je dnevnom listu Napló o njoj napisao:

„Ples je proizašao iz religije i vraća se oplemenjen kroz dušu velikog umjetnika opet religiji. Pantomima, mimika, kretnja Mie Čorak je molitva... Kada pleše, kada stoji i gleda, njene ruke, noge, glava su molitva, ritual. Kao kip rimskog dječaka, koji se moli. Njen ples je čisto pjesništvo. Njeno poetično shvaćanje, mlađahna, žarka i živa mladost je svježe gorsko vrelo. Njena produhovljena misaonost, njen osjećaj za stvaranje jest dar bogodanog pjesnika. Ples Mie Čorak nije glazbi podređena ornamentika pokreta, tj. čipkasti obrub. Proživljavanje glazbe, vibracija glazbe, grafikon zvuka, to je ono što Mia Čorak pleše.“

* * * *

Godine 2016. više nema dvojbe – Slavenska Mia postala je Slavenska nostra.

Nacionalni kvartet Miji u čast

Odajući počast jednoj od rijetkih hrvatskih balerina koja je dosegnula svjetske vrhunce, od 20. do 27. veljače u Slavonskom Brodu održani su trinaesti po redu Dani plesa, u organizaciji Kazališno-koncertne dvorane Ivana Brlić-Mažuranić i uz suradnju Ogranka Matice hrvatske, Državnog arhiva, Gradske knjižnice i Muzeja brodskog Posavlja. Ovi su Dani bili posebni zbog obilježavanja sto godina od rođenja Mije Čorak Slavenske. Toj prigodi u čast okupili su se na zajedničkoj pozornici nacionalni baletni ansambli iz Zagreba, Splita, Rijeke i Osijeka te su na Gala večeri, priređenoj 23. veljače, odabranim programom iz svojih repertoara pokazali bogatstvo plesne umjetnosti, koje je i Slavenska njegovala u dugogodišnjoj plesačkoj, koreografskoj i pedagoškoj karijeri. Susret ovoga nacionalnog baletnog kvarteta uistinu je nesvakidašnji događaj, dapače prvi takav u povijesti ovih nacionalnih kuća, koji su plesačkim umijećima obogatili, među ostalima, prvaci Riječkoga baleta Cristina Lukanec, Marta Kanazir i Andrei Köteles te nacionalni prvak Tomislav Petranović, a dolaskom potvrdili ravnatelji triju baleta, Dinko Bogdanić (Split), Leonard Jakovina (Zagreb), Balázs Baranyai (Rijeka), i osnivač i voditelj osječkog Baletnog studija Vuk Ognjenović (koji je ujedno ove večeri plesao).