„Samo piši o onome što vidiš“

 U ovom prikazu riječ je o proznom prvencu – zbirci kratkih tekstova Helene Sablić Tomić Skriveno u oku poznate povjesničarke književnosti i kritičarke, profesorice na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, njezinu prvom izletu u beletrističku prozu.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2015.

Ova je knjiga nastala na neobičan način, gotovo paradoksalan. U kratkom, jednokartičnom tekstu naslovljenu Intermezzo, smještenu (ne slučajno!) u samoj sredini zbirke, autorica kaže da je sve što je pisala prije tog „predaha“ i sve što će pisati poslije njega „posljedica potisnute krivnje“. Njezina se krivnja sastoji u tome što je prije više od tri desetljeća, odlazeći uoči prve godine studija na osmodnevno putovanje od Andaluzije do Portugala, obećala majci da će put opisati do detalja, ali se vratila ne napisavši „ni slova“. Krivnja, eto, traži iskupljenje nakon toliko godina, ali Intermezzo je indikativan i zbog još nečega. Čitatelj će naime u majčinim riječima navedenim po sjećanju „samo piši o onome što vidiš, opiši kako se osjećaš, što misliš, s kime se družiš“, prepoznati putopisni poriv kao temeljno polazište ove proze. Potvrđuju to i naslovi tekstova –imena hrvatskih gradova i manjih mjesta, ali i imena gradova srednje i jugoistočne Europe, s tek nekoliko iznimaka.

Nikog neće iznenaditi činjenica da autorica kadšto i izrijekom želi legitimirati „pravo na pričanje priče“ o novome prostoru u kojem se putnik zatekne, pravo koje ima „gotovo svatko tko zna gledati, vidjeti, osluškivati, osjećati, onaj tko ga može prepoznati i tekstom uokviriti“ (Privatni pogledi i skrivene ulice). S osviještenom pozicijom zainteresirana i kultivirana promatrača, u čijem su se oku te „krhotine trenutka“, koje autorica nije željela prepustiti zaboravu, zadržale kao „neki specifični sjaj“, izvukla je iz ladice mnoštvo podsjetnika i prepisala ih, pojedine „malo dopunila i ispričala priču o njima“. Doživljajem prostora (grada, sela) kao polja životne svakodnevice i subjektivnosti, njegova utjecaja na pojedinca,  pozabavila se i na vlastitu iskustvu (Osijek), i na primjeru prijateljice Verke (Drenovci), u prvom slučaju oslanjajući se na knjigu Ivana Rogića Nehajeva Tko je grad?, a u drugom na Bachelardovu Poetiku prostora.

Bilo bi pojednostavnjeno, a mislim i pogrešno, knjigu Helene Sablić Tomić držati putopisom. Istina, dok čitamo tekstove zbirke Skriveno u oku, putopis nekako najčešće imamo u primislima, on je uvijek negdje makar u polazištu, ali je i žanrovski i stilski posrijedi zapravo hibridna proza. Tu se susreću putopisna zapažanja: opisuje se i komentira ono što se vidi iz automobila (Priština, Drač); lirski, intimistički zapisi o okrepljujućoj samoći i nesputanim mislima za vrijeme vožnje ili lagan erotski polusan umornog tijela u hotelskom krevetu (Na cesti, Rijeka); autobiografske bilješke o nekadašnjim ljetovanjima (Mala Duba). U impresiji o Srebrenici vrijeme kao da je stalo, reducirani izraz sugerira kako je grad doista ubijen: „Ulice bez ljudi, igrališta bez djece, psi bez ogrlica.“ Ponegdje su naglašeni negativni komentari: „Želim Krakov kakav je nekad bio!“ (Krakov), a negdje su izrečeni neizravno (Lun, Zürich).

Ima u knjizi izazovnih tekstova posvećenih gastronomiji i dokolici, npr. o pripravljanju fiš-paprikaša na dunavskoj obali (Uz Dunav – nizvodno; Ilok, Pariz), ali i o bizarnim temama kao što je mjesečni sajam (kirbaj) u Šidu ili stoljeće stara brijačnica u Požegi i slušanje požeške „simfonije od crkvenih zvona“. Nailazimo i na tekstove u kojima autorica oko na prvi pogled potrošenih likova i bedekerskih informacija sustavno slaže mnoštvo dodatnih podataka i nekih novih uvida. Takva su razmišljanja o barunu Trenku – „Jamesu Bondu 18. stoljeća“ – kao „europskom brendu svjetovnog značenja i bajkovitog verbalnog iskustva koje obuhvaća imaginacijsku, gotovo djetinju potrebu različitih zajednica za osobom čiji osebujan život može biti zabavan, nedodirljiv i mističan, posve obilježen ustrajnom nostalgijom u traganju za novim avanturama i izazovima“ (Brno).

Iako gotovo da i nema teksta u kojem se na enki način ne osjeća autoričina profesija, nije malo onih koji su potpuno posvećeni književnim i kulturološkim temama. Jedan od takvih je onaj posvećen „Matoševoj godini“ (Beograd), na kojem se zorno vidi način na koji autorica gradi ovu vrstu proze. Povod je tekstu vijest o prijenosu Kožarićeve skulpture Matoš na klupi u Ljevaonicu Ujević radi restauriranja. Govori o tome što se sve događalo sa skulpturom, zatim informira o postavljanju njezine replike u Sisku, pa u jednom pariškom predgrađu, i sve to komentira. Dolazi putopisni dio: kako je te godine bila pozvana na Beogradske međunarodne susrete pisaca, iskoristila je priliku da s nekoliko pisaca iz Ukrajine i Bugarske prošeta do boemske četvrti Skadarlije i potraži najstariju tamošnju kavanu, u koju je Matoš s društvom zalazio dok je boravio u Beogradu. Našli su je, čak su uspjeli naći i slobodan stol i naručiti jelo, a ona se pitala zašto jedan odljev Kožarićeva Matoša na klupi nije dobio mjesto ispred Tri šešira, „kao znak naše europske širine i Gustlove nepredvidive ćudi“. Tekst je „raznorječan“, križanac različitih žanrova i stilova – putopisnog, publicističkog, esejističkog, dnevničkog, ali funkcionira kao suvisla cjelina, i s neznatnom fabulom, jedva naznačenom, uspijeva nekim prilično tvrdim detaljima udahnuti život.

Zacijelo će dosta čitatelja zaintrigirati dva teksta u kojima autorica dodiruje i komentira sumornu balkansku sudbinu „lika i djela“ nobelovca Ive Andrića (Višegrad, Travnik). Zanimljiv je i tip tekstova u kojima autorica, oživljujući ambijente i atmosfere, iznosi sjećanja na istaknute intelektualce i umjetnike koji su ostavili snažan trag u njezinu razvoju: Nikolu Batušića (Hvar), Branu Crlenjaka (Vukovar), Jasnu Melvinger (Petrovaradin). Kratkom pričom Uz Dunav – uzvodno, u kojoj je spojivši nekoliko bizarnih događaja u dunavskoj čardi stvorila snažnu grotesku, Helena Sablić Tomić pokazala je i pripovjedački potencijal. Možda bi trebalo slijediti baš taj trag.