Radost svakoga koraka

Zanimljiva je, dinamična, ponešto i zamršena, povijest jednoga od najstarijih baleta. Vragolasta djevojka (La Fille mal gardée) praizvedena je u osvit Francuske revolucije, 1. srpnja 1789, u Bordeauxu, u koreografiji Jeana Daubervala. Prvi se put, u tom djelu, na baletnoj pozornici nisu pojavili likovi iz grčke mitologije ni pripadnici plemstva kao glavni junaci, nego obični, svakodnevni ljudi sa svakodnevnim brigama. Ovdje su brige pomalo slatke: ljupka, komična pričica razvija se oko napora Lise, te loše čuvane kćeri ili vragolaste djevojke, da izbjegne udaju za bogata, ali priglupa Alaina, što joj nameće majka, i ostvari sreću sa seoskim momkom Colasom.

Eva Karpilovska kao Lise  / Snimio Matko Biljak

Balet je zaživio, najprije na francuskim i engleskim pozornicama, a onda se proširio svijetom. Dauberval je koreografirao na aranžiranu glazbu raznih popularnih pjesama, da bi za izvedbu u Pariškoj operi, 1828, Louis Joseph Ferdinand Hérold napisao novu partituru kao pasticcio postojećih najboljih ulomaka te ulomaka iz opera Martinija, Rossinija i Donizettija. Tako čujemo poznate motive iz Seviljskog brijača, Pepeljuge, Elizabete, engleske kraljice, Ljubavnog napitka. No za izvedbu u berlinskoj Dvorskoj operi, 1864, Peter Ludwig Hertel sklada novu glazbu, nešto „ozbiljniju“ i više u duhu tog vremena. Ta je verzija dospjela u Rusiju, gdje Marius Petipa i Lav Ivanov postavljaju verziju za znamenitu Virginiju Zucchi. Tako se djelo, u raznim kazalištima i trupama, prenosilo s koljena na koljeno, s naraštaja na naraštaj koreografa i plesača, pri čemu važnu ulogu ima Tamara Karsavina, koja je, djelujući u Sankt Peterburgu, naučila važne pantomimičke prizore što ih je izvodila Zucchi.

Naposljetku je Frederic Ashton, 1960, u uskoj suradnji s dirigentom Kraljevskog baleta u Londonu i vještim obrađivačem baletnih partitura Johnom Lanchberyjem, načinio svoju verziju, prihvaćajući Karsavinine savjete. Pritom je Lanchberyjeva obrada Hérolda, profinjene zvukovnosti, dala novu dimenziju djelu i njegovu lepršavu karakteru. Ni jedna glazbena verzija zapravo nije konačna jer svaki koreograf dodaje ili izbacuje poneki broj.

Jedan je od oduševljenih promicatelja Vragolaste djevojke i britansko-hrvatski koreograf Norman Dixon (1926), koji je to djelo prvi put postavio u Rijeci, 1967, a zatim u Zagrebu i Splitu te Sarajevu i Skopju. Dixon je bio protagonist živog razvoja baletne umjetnosti u Engleskoj poslije Drugoga svjetskog rata, kao solist Baleta Rambert te slobodni umjetnik, koreograf i baletni nomad, od početka 1960-ih. Osnovao je Portugalski eksperimentalni balet u okviru Gulbenkianove zaklade u Lisabonu, bio koreograf Nacionalne opere u Walesu, ravnatelj Gradskoga baleta u Santiagu u Čileu, Urugvajskoga nacionalnog baleta u Montevideu i Baleta u St. Pöltenu u Austriji. Od 1977. do 1986. šef je Baleta HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci, gdje je postavio i hrvatsku praizvedbu baleta Silfida. Godine 2000. nagrađen je Nagradom Grada Rijeke, a od 2004. živi u Zagrebu. Dolazak gospodina u visokim godinama na premijeru u Split, 20. veljače, da podijeli nepresušnu radost i entuzijazam umjetnika rođena za scenu, razdragala je i splitski baletni ansambl i splitsku publiku.

Koreografiju je prenio i predstavu postavio ravnatelj Splitskog baleta Dinko Bogdanić. Oštrim i pronicavim okom, što je njegova najbolja osobina kao vrsnoga baletnog majstora, nepogrešivo u ansamblu prepoznaje tumače koji najbolje mogu ostvariti pojedine likove. Svakom plesaču daje za njega najprimjereniji zadatak kako bi postigao što bolju cjelinu. Zato u predstavi nije bilo slabe točke: sve je funkcioniralo besprijekorno, ostvaren je vedar duh djela, jednostavnost simpatična sadržaja, fina komika – sve ono što više od dva stoljeća čini Vragolastu djevojku nezaobilaznim djelom standardnoga baletnog repertoara.

Ravnopravan doprinos dao je i orkestar pod ravnanjem Harija Zlodre. Profinjena vedrina isijavala je iz glazbene izvedbe bogato aranžiranih dionica, uvijek strogo u okviru stila, angažirano i nadahnuto. Svi na pozornici – solisti i ansambl – bili su okupani glazbom koja im je pomagala da budu raspoloženi i razigrani. Prozračna scenografija Slavena Raosa upotpunila je svekoliki dojam, dok su kostimi Diane Kosec Bourek posuđeni iz fundusa HNK-a u Zagrebu, što je dobar primjer štednje.

Na čelu ansambla bila je ljupka, tehnički sigurna, u trenucima i virtuozna Eva Karpilovska kao Lise. Osobito se istaknula u varijaciji u drugom činu. Donijela je svu njezinu razigranost i lepršavost pa će se to ostvarenje dugo pamtiti. Koreografija sadržava mnoštvo koraka koji izražavaju živahnost, kao što je svaka pirueta u dionicama solista ili ansambla, izraz radosti, a ne tek puka vrteška. Partner u ulozi Colasa Ivan Boiko nije tehnički toliko virtuozan, ali je ulogu donio sigurno. Osim toga, pouzdan je partner u pas de rubanu i drugim pas de deuxima, sa sigurnim podrškama i liftovima.

U komičnoj ulozi bedastog Alaina blistao je Aleksandar Korijakovski, s odličnom komičnom varijacijom u prvom činu. Pravu mjeru komičnog izraza ostvario je i Igor Gluškov u ulozi gospođe Simone, bez ikakva pretjerivanja ili karikiranja, u što se može lako skliznuti. Bio je neodoljiva, komično ženstvena Simone koja pomalo očijuka s Alainovim ocem Thomasom, u decentnoj izvedbi Dmitrija Rodikova.

Šest prijateljica pilići i pijetao te cijeli ansambl zdušno su pridonijeli uspjehu predstave koja potvrđuje vrijedan rad Splitskog baleta, na zadovoljstvo i veselje splitskoj publici.