Provokativnost sa stavom

I dvanaesto izdanje ZagrebDoxa potvrdilo je festival kao manifestaciju koja se ambicioznošću, koncepcijskom i programskom raznovrsnošću, brojem i kakvoćom prikazanih filmova te već uigranom organizacijom nametnula kao najzanimljiviji, a možda i najuspjeliji domaći filmski festival. I ovaj je ZagrebDox i u regionalnoj i u međunarodnoj konkurenciji, kao i u popratnim programima, donio očekivano velik broj iznimno intrigantnih, provokativnih i angažiranih naslova. Ti se naslovi promišljeno i artikulirano bave aktualnim i redovito nelagodnim temama sa svih meridijana i paralela, zanimljivim i često tragikom obilježenim pojedinačnim i obiteljskim sudbinama, kao i društvenim traumama i neuralgičnim mjestima, ili se pak temeljito, promišljeno, beskompromisno i manje ili više subverzivno fokusiraju na politikom ili ideologijom presudno obilježena zbivanja u određenim državama i dijelovima svijeta.

Posao pjesnika

U međunarodnom programu Veliki pečat za najbolji film dodijeljen je Pjesniku na poslovnom putu kineskoga redatelja Anqi Jua, izvedbom jednostavnom, ali i jedinstvenom crno-bijelom ostvarenju snimljenom prije više od trinaest godina, no montiranom i završenom tek tijekom jeseni 2014. Riječ je o dokumentarnom filmu ceste čiji je naslovni protagonist tridesetogodišnji šangajski pjesnik Xianbo Hou, kako će se s vremenom pokazati prilično nekonvencionalan i slobodouman mladić koji je u rujnu 2002. odlučio u vlastitom aranžmanu krenuti na poslovni put kroz provinciju Xinjiang. Naime, na poslovne putove, kako im i naziv kaže, kreću isključivo poslovni ljudi, a Xianbo je odlučio proživjeti jedno takvo iskustvo, premda je on skroman i formalno gledano nezaposlen pjesnik.

Film 4,7 redatelja Đure Gavrana dobio je glavnu nagradu u regionalnoj konkurenciji

Tijekom tog putovanja, koje je trajalo kraće od mjesec dana i koje se doima kao da ga je tijekom 80-ih koncipirao Jim Jarmusch, Xianbo je napisao 16 pjesama mahom introspektivne, egzistencijalne i romantične tematike. Te pjesme u razmjerno pravilnim razmacima predočene na zatamnjenom ekranu na kineskom i engleskom jeziku, u dramaturškoj i narativnoj strukturi djela funkcioniraju kao svojevrsna odmorišta, jer su u njima sublimirani doživljaji, asocijacije i emocije, s putovanja. Na početku, na prvoj od stvarnih postaja, pjesnika zatječemo u krevetu s prostitutkom, a taj će se motiv ponoviti i poslije, u posljednjem dijelu dokumentarca, kada druga prostitutka Xianbou predlaže zajednički život i brak u Šangaju. U tom segmentu scenarist i redatelj Anqi Ju poseže za otvorenom pornografijom, koja baš kao i raniji naturalistički prizori obavljanja nužde dokumentarcu kojem crno-bijela fotografija i jeftinoća produkcije u startu jamče izvedbenu dojmljivost i sugestivnost, osigurava dodatnu intrigantnost i provokativnost. No one se ne iscrpljuju samo na tome, jer je film impresivna, iako i ponešto preduga socijalna freska, mjestimice neobično naturalistički poetična slika kineske provincije koju nastavaju siromašni i nezaposleni ljudi što maštaju o boljem životu i budućnosti, u kojoj su redukcije struje višednevne te koja krajolikom i arhitekturom asocira na neke hrvatske predjele poput Like i Dalmatinske zagore.

U međunarodnoj su konkurenciji posebna priznanja dodijeljena ukrajinsko-britansko-američkom filmu Ruski djetlić autora Chada Gracije te britansko-afganistanskoj suprodukciji Reci proljeću da ne dolazi Saeeda Tajija Faroukyja i Michaela McEvoyja. U prvom je slučaju posrijedi djelo u kojem ponajviše mogu uživati ljubitelji teorija urote, kao i svi oni koji žele doznati više o stvarnoj, ali i mogućoj pozadini nuklearne katastrofe u Černobilu prije tri desetljeća. Glavni je autorov sugovornik mladi ukrajinski multimedijski umjetnik Fedor Aleksandrovič, osebujna i neukrotiva umjetnička osobnost koju je zaintrigirala priča o tzv. Ruskom djetliću. Riječ je o golemom dvodijelnom antenskom sustavu Duga, čiji je jedan dio izgrađen tijekom 70-ih pored Černobila. Svrha mu je trebala biti registriranje kompletne antenske, radijske, televizijske i ine komunikacije na gotovo čitavom planetu, no nikad nije profunkcionirao na očekivan način. Izgradnja u biti beskorisna sustava stajala je stotine milijardi rubalja, a Aleksandrovič je pronašao znanstvenike i političke dužnosnike iz onoga vremena koji podupiru njegovu tezu da je visoko rangiran sovjetski političar nuklearnu katastrofu u travnju 1986. namjerno izazvao samo da bi prikrio nefunkcionalnost sustava za čiju je izgradnju i djelovanje bio zadužen, odnosno da bi spasio živu glavu jer bi zbog svega bio osuđen na smrt. Dok gledate Ruskog djetlića, kako su zbog oblika signala zvali sustav Duga, ta teorija čini se pretjeranom i nemogućom, no onda stignu informacije o ozbiljnim prijetnjama upućenim Aleksandroviču i njegovoj obitelji, prijetnjama zbog kojih se on počeo ponašati kao progonjena zvijer, da bi naposljetku zajedno s obitelji pobjegao iz zemlje.

Priču o Ruskom djetliću i Fedoru Aleksandroviču autor pametno i suptilno širi na priču o Ukrajini i stanju u njoj, podjednako današnjem kao i tijekom 20. stoljeća. Ukrajina je uvijek bila država u kojoj i oko koje su se sukobljavali interesi Rusije i Zapada, zemlja trajno osuđena na nesreću i jad, koja je prema Aleksandrovičevim riječima puna duhova. Zbog svega toga, u iznesenu teoriju urote, koju Chad Gracija izlaže sugestivno, dramaturški i narativno skladno te povremeno nenametljivo poetično, nažalost, i nije nemoguće povjerovati.

U regionalnoj konkurenciji Veliki je pečat osvojio hrvatski dokumentarac 4,7 Đure Gavrana, autora nagrađivane Presude. Pred kamerom je Siniša, sredovječni Slavonac uvjetno kažnjen zbog obiteljskog nasilja, liječeni alkoholičar koji pohađa tretman grupne potpore svom izlječenju te tvrdi da je u biti nevin, jer je njegova bivša supruga gotovo prostitutka koja je manipulirala njihovim kćerima o kojima je skrbništvo pripalo njemu. No u posljednjoj trećini njegova supruga očekivano tvrdi posve suprotno, da ju je on intenzivno psihofizički zlostavljao, pri tome zvuči dosta racionalno i uvjerljivo, pa je teško utvrditi istinu, koja je moguće ipak na ženinoj strani, jer je Siniša recidivist i čovjek prijeke naravi. Priču o njemu i njegovoj obiteljskoj drami redatelj izlaže dramaturški konvencionalno dominantno kolažiranjem ispovjednih segmenata, ali dinamično, ekonomično i s osloncem na ljude i njihove odnose.

Naličje američkog sna

Mali pečat u kategoriji najboljega dokumentarca mladog autora do 35 godina pripao je izvrsnom filmu Iznad i ispod autora Nicolasa Steinera. Posrijedi je atmosferična, produkcijski raskošna i slojevitim karakterima napučena mozaično strukturirana priča odličnog ritma o nekoliko ljudi koji su okrenuli leđa konvencionalnoj svakodnevici te većinom žive pod zemljom, a tek u jednom slučaju vođeni istim motivima maštaju o odlasku s planeta Zemlje. S iznimkom posljednje osobe, sredovječne April koja se nakon traumatične vojne službe pridružila lažnoj marsovskoj koloniji izgrađenoj u pustinji, sve ostale bi se konvencionalno i prilično opravdano moglo nazvati izrazito asocijalnim i barem psihički nestabilnim, možda i hendikepiranim ljudima. Dok April usavršava vještine preživljavanja i života na Marsu, o letu na koji sanja, nekadašnji obiteljski čovjek Dave zavjetovao se Bogu i živi u starom bunkeru u pustinji Nevade, također nekadašnji obiteljski ljudi Cindy i Rick životare u kanalima za odvod vode u Las Vegasu, a u kanalizacijskim tunelima Las Vegasa preživljava i ekstremno asocijalni Lalo. Dok njega u pokretu vidimo tek na kraju, kad jedne večeri izlazi na ulicu, nakon što je prethodno o svojoj sudbini nesuvislo pripovijedao s ležajeva na različitim podzemnim lokacijama, ostali su znatno pokretljiviji i aktivniji, a Dave u svom bunkeru posjeduje i set bubnjeva o koje intenzivno udara. On posjeduje i laptop i televizor i Facebook-profil, i najbliži je nekom konvencionalnom zamišljanju života, osim što ne podnosi ljudsko društvo ni kontakte s bilo kim.

O nekim likovima dosta doznajemo iz pisama, mailova i Facebook-poruka koje izmjenjuju sa suprugama i djecom, pa tako Daveova supruga od njega ne može dobiti potpisane dokumente za razvod jer on živi bez adrese, a neka od petero Cyndine djece su se majke i odrekla jer je napustila obitelj i otišla živjeti u kanale. Ondje je našla novog partnera Ricka, kojeg naziva ljubavlju svog života, a njihova međusobna ljubav, predanost i požrtvovnost snažne su gotovo do opipljivosti.

Teško je zamisliti lomove koji su se morali dogoditi u njihovim psihama, ali u svojim pomaknutim stanjima oni zvuče čak i racionalno, i kad rastom nevelika Cindy na otpadu pronađe uporabljiv kauč koji će se skladno uklopiti u njezin i Rickov privremeni dom, i kad ona maskirana u Mojsija pred Noć vještica po kućama žica slatkiše, i kad se nakon velike kiše njih dvoje prisilno s nekoliko najlonskih vrećica sele pred bujicom, i kad Dave ustvrdi da uživa u svakom zalasku Sunca, jer „nitko ne može znati hoće li Sunce i sutra izići“. Dokumentarni film Iznad i ispod prikazuje tjeskobno naličje američkog sna, ljudske sudbine koje unatoč snažnom kontrastu osobito apostrofiranu u samoj završnici, kad Cindy i Rick obilaze blještavu kockarnicu, gledatelj ne doživljava odveć tužnima ni nelagodnima, već ih percepira kao neizbježne posljedice njihovih teško je reći koliko racionalnih i svjesnih izbora.

U Međunarodnoj konkurenciji svakako vrijedi izdvojiti dokumentarac Mama i ja autorice Lene Macdonald, koja bilježi borbu svoje majke s ovisnošću, tjelesno i duševno propale žene koja je u 80-ima također bila dokumentaristica da bi radeći na filmovima ušla u svijet prostitucije i narkomanije. Odlični su i dokumentarci Što smo si bliže redateljice Karen Guthrie i Hvala što ste igrali Davida Osita i Malike Zouhali-Worrall, u kojima autori na emotivne i neposredne melodramske, ali i altruizmom natopljene načine bilježe posljednja razdoblja u životima najmilijih članova dviju obitelji. U filmu Što smo si bliže riječ je o autoričinoj obitelji i njezinoj zbog moždanog udara oduzetoj i na polagano umiranje osuđenoj majci, a u Hvala što ste igrali o obitelji dječaka Joela Greena kojemu je u dobi od godine dana dijagnosticiran tumor na mozgu, da bi unatoč liječničkim predviđanjima o skoroj smrti poživio sve do petog rođendana. U obama ostvarenjima neizbježno povišena emotivnost i melodramatičnost spretno se isprepleću s humorom, a rezultati su afirmacija ljepote i bogatstva života, ma koliko on trajao.