Posveta klasičnom Hollywoodu

Za razliku od prošloga desetljeća, kada su stvorili čak devet filmova, Joel i Ethan Coen u 2010-ima bilježe tek tri naslova, Čovjek zvan hrabrost (2010), U glavi Llewyna Davisa (2013) te Ave, Cezare! koji je nakon nedavne američke premijere i sudjelovanja na Berlinskome filmskom festivalu dospio i u hrvatsku kinodistribuciju. No ni u ovome desetljeću braća Coen nisu posustala. Dapače, potpisnici su scenarija za filmove Gambit (2012) Michaela Hoffmana, Nesalomljivi (2014) Angeline Jolie kao i Most špijuna (2015) Stevena Spielberga. Neprestano poigravanje raznorodnim žanrovskim sustavima i odnos prema filmskome, kulturnome ili pak društvenome nasljeđu odražava se u svakome njihovu djelu, a razvidno je i u Ave, Cezare!, komediji smještenoj u samo središte klasičnoga Hollywooda početkom 1950-ih.

Josh James Brolin i Tilda Swinton

Taj film prati jedan dan središnjega lika Eddieja Mannixa (Josh Brolin), stožernika filmske tvrtke Capitol, ujedno fixera, odnosno osobe zadužene za zataškavanje skandala glumačkih zvijezda. Struktura je filma Ave, Cezare! epizodična, premda je temeljna narativna os okrenuta otmici glumca Bairda Whitlocka (George Clooney) koji je glavni junak u biblijskome spektaklu naslovljenu Ave, Cezare! Priča o Kristu. I dok se narativna linija trudne glumice DeeAnne Moran (Scarlett Johansson), čiji je vodeni mjuzikl nalik Balu na vodi (1944) Georgea Sidneyja, zapravo i ne prožima sa središnjom, zvijezda B-vesterna Hobie Doyle (Alden Ehenreich), koji postaje i glumcem melodrame, kao i zvijezda mjuzikla naglašene homoerotičnosti Burt Gurney (Channing Tatum) izravno se vežu uz otmičarski zaplet. No ne treba zaboraviti ni vjerski kontekst protagonista Mannixa, zatim nastojanja predstavnika aviokompanije Lockheed da ga pridobiju te nasrtaje dviju predstavnica senzacionalističkoga tiska (obje tumači Tilda Swinton) u pokušajima otkrivanja skandala, čime se proširuje raspon slojevitosti toga lika.

Joel i Ethan Coen klasičnim su se Hollywoodom već pozabavili u filmu Barton Fink (1991). Smješten u 1941, taj je rad kroz prizmu središnjega lika dramskoga pisca koji je iz Broadwaya pozvan u Hollywood razradio strukturalne opozite elitne i popularne kulture Drugoga svjetskog rata. Usprkos kritičarskim hvalospjevima, Barton Fink nije ostvario znatniji trag u percepciji gledateljstva, zacijelo i zbog naglašenoga simbolizma. Razvidan odnos prema američkome kazališnome i spisateljskome nasljeđu kao i nadahnuće europskim filmskim modernizmom uočljivo u tome ranome ostvarenju braće Coen, ni u natruhama ne nalazimo dvadeset i pet godina poslije u filmu Ave, Cezare! iako je sasvim jasna gradacija pristupa religijskim temama, ponajprije interpretiranjem biblijskoga teksta. Temeljno, dakle, određen žanrom komedije, Ave, Cezare! prijelomno se percipira u žarišnoj usmjerenosti filmova o stvaranju filma, a u sukusu holivudske tvornice snova možemo iznaći nadgradnju i restrukturiranje tradicije djela poput primjerice Pjevajmo na kiši (1952) Genea Kellyja i Stanleyja Donnena. Ako se prisjetimo da taj klasični mjuzikl razrađuje prelazak iz nijemoga filma u zvučni, postmodernistička komedija braće Coen naznačuje moguću krizu filma zbog sve snažnijega utjecaja televizije te ideološki okvir sve izraženijega Hladnoga rata, odnosno američki strah od širenja komunizma u samim društvenim i kulturnim temeljima.

Ideološki okvir

I prije nego što naznačimo s kojega stanovišta braća Coen sagledavaju milje klasičnoga Hollywooda, njegove vrline i mane, kritiku i revalorizaciju, nužno je osvrnuti se prema naznačenome ideološkome okviru, koji u ovome slučaju postaje svojevrsni trokut vjerskoga, kapitalističkoga i komunističkoga. Pritom je jasan osoban odnos središnjega lika prema katolicizmu, potvrđen ne samo dvjema ispovijedima što su početni i pretposljednji filmski segment nego i prvotnim kadrom Krista raspetoga kao temeljnim kontekstom kršćanstva. No, kako je prestiž biblijskoga spektakla neupitan, protagonist, da ne bi naštetio tržišnom uspjehu filma, od crkvenih glavara, katoličke, pravoslavne, protestantske i židovske zajednice traži potvrdu teološke ispravnosti filmskoga sadržaja. I ta je scena humoristička teološka rasprava o prirodi Isusa Krista, kao i svjedočanstvo o nepotpunom tumačenju zbog nesloge u pristupu. Kapitalizam je u zaleđu scene upravo zbog tržišnoga predznaka filma, čiji je glavni lik rimski centurion na putu obraćenja, čime Ave, Cezare! zasigurno postaje odslik glasovitoga Bena Hura (1959) Williama Wylera. Opreka je toj sceni sekvenca razgovora otetoga Bairda Whitlocka i njegovih otmičara, skupine nazvane Budućnost, a zapravo redom materijalno zakinutih filmskih scenarista okrenutih komunizmu. Rasprava o Marxovoj dijalektici i društvenoj ulozi umjetnosti precizno je tumačenje nedostataka kapitalizma i komunizma, a kada oslobođeni Whitlock pred protagonistom pokuša elaborirati moguće komunističke vrijednosti, Mannix na agresivan način potvrđuje zasade kapitalizma, što vodi prema završnoj sceni Priče o Kristu, filma u filmu. Whitlock kao centurion u namjerno prenaglašenu monologu tijekom raspeća potvrđuje obraćenje, ali da pathos ne bi prešao u patetiku, glumac u presudnome trenu zaboravi prijelomnu riječ: vjera, pa se takvim autorskim ironijskim odmakom braće Coen uspostavlja i filmski odnos prema gledateljevoj percepciji.

Demitologizacija Hollywooda

I dok se sekvence dvaju mjuzikla mogu razmatrati kao suprotnosti dvaju rodnih predznaka, naglašeno ženskoga, u kojem se ženka spolnost zakriva likovima sirena, te naglašeno muškoga, sa zacijelo i anakronim naglaskom homoerotičnosti, a podjednako i kao nenametljive posvete Esther Williams i Geneu Kellyju, upravo se odnos B-vesterna i melodrame odražava kroz pomak statusa pjevajućega kauboja Hobieja Doylea prema uglednijim filmskim žanrovima. No ako je svježina vesterna usprkos naglašenim klišejima neupitna, mladi se glumac na snimanju melodrame ne snalazi, čime izaziva frustracije redatelja Laurencea Laurentza (Ralph Fiennes). Dojmljiva scena redateljeva pokušaja da glumcu pomogne u dijaloškome navodu jedan je od filmskih vrhunaca filma Ave, Cezare!, ali i slojevito autorsko viđenje producentskoga nadzora u klasičnome Hollywoodu, gdje redatelj, usprkos statusu, nije i najvažniji u oblikovanju filmskoga djela. Ako je pak Hobie Doyle glumac bez velika talenta, ipak postaje prijelomnim u izbavljenju otete glumačke zvijezde. Znatno mudriji no što mu podrijetlo ili gluma pokazuju, mladi se glumac iskazuje vrlo djelatnim u otkrivanju otmičara i spašavanju Bairda Whitlocka. I prigodom spašavanja Joel i Ethan Coen umeću duhovitu scenu scenarista komunista predvođenih Burtom Gurneyjem, koji na otvorenom kalifornijskome moru susreću sovjetsku podmornicu, čime uspostavljaju i poveznice s vrsnom hladnoratovskom satirom Rusi dolaze, Rusi dolaze (1966) Normana Jewisona. Ironijski odnos prema većini članova filmske ekipe naglašen je dakako ponajviše prema glumcima, redateljima i scenaristima, ali u još jednom komičnome segmentu ne štedi ni montažere. Međutim u sveobuhvatnoj demitologizaciji filma i njegovih djelatnika, braća Coen zapravo percipiraju i njihove stvarne vrijednosti i ulogu u kulturnome životu.

Istodobno scenaristi, redatelji, producenti i montažeri, Joel i Ethan Coen ostavili su podosta prostora i ostalim članovima filmske ekipe, pogotovu stalnome suradniku, snimatelju Rogeru Deakinsu i skladatelju Cartelu Burwellu. Nema sumnje da je Deakins učinkovito transponirao razdoblje filmskoga sadržaja kao i kalifornijsku klimu. Primjerena uloga svjetla i kolorita kako u eksterijerima, tako i u interijerima zasigurno je pomogla i vrsnome dosegu odjela produkcijskoga dizajna, preciznome scenografskome i kostimografskom odrazu razdoblja početka 1950-ih, a nedvojbeno su najboljim dosegom ovoga filma izvanredna glumačka tumačenja zamalo čitavoga postava s naglaskom na Josha Brolina i Aldena Ehenreicha, premda ni George Clooney i Ralph Fiennes ne zaostaju previše. A svakako su iznimne i Scarlett Johansson te pogotovu Tilda Swinton. Brolinova suzdržanost i Ehenreichova svježina te raspon glume upotpunjeni su Clooneyjevim samosvjesnim opstruiranjem macho-statusa likom na rubu neinteligencije, čime je oprečan sadržaju filma unutar filma. Johanssonova je iznova proširila vlastiti glumački izraz, dok je neupitna i svojevrsna karizmatičnost Swintonove usprkos sporednim ulogama koje tumači.

Zaključno, Ave, Cezare! unatoč promišljenosti nije vrhunac stvaralaštva Joela i Ethana Coena. Ipak, taj je film užitak za gledanje filmofilima ili pak ljubiteljima klasičnoga Hollywooda, sjajan odraz lica i naličja razdoblja u kojemu su stvarana prijelomna filmska ostvarenja, ali i niz naslova kojih se sjećaju tek kroničari, povjesničari i teoretičari.