Popravljanje budućnosti

Jedan je Krist, nerazdijeljen, Glava Crkve, pa je razdijeljenost Njegove Crkve sablazan svijetu. Ta se misao, na razne načine izrečena, posljednjih desetljeća uzima kao ključan motiv ekumenskih nastojanja da se obnovi jedinstvo Crkve. Crkva nije prestala biti Jedna Sveta Katolička (Opća, Saborna) i Apostolska Crkva, ali nakon raskola godine 1054. više nije jedinstvena. Kada su se 1964. u Jeruzalemu, svetom gradu svih kršćana (židova i muslimana također), susreli papa Pavao VI. i carigradski ekumenski patrijarh Atenagora, mnogi su taj svakako povijesni događaj optimistično doživjeli kao navještaj brzog ekumenskog dijaloga i skore ponovne uspostave crkvenoga jedinstva. Nakon njihove zajedničke deklaracije 1965. sljedećih je desetljeća bilo nekoliko susreta između njihovih nasljednika, različite su teološke komisije raspravljale o biti i naravi Crkve, ali pitanje naravi i primata Petrove vlasti ostalo je trajan kamen spoticanja. Dapače, dogodio se paradoks – ekumenski dijalog bio je dinamičniji između Katoličke crkve i kršćana protestantske tradicije unatoč tome što, ne ulazeći u teološke finese, njihova eklezijalna otuđenost eskalira u sve veći otklon od učiteljstva i tradicije.

Je li, u tome svjetlu, susret između pape Franje te moskovskog i cijele Rusije patrijarha Kirila na Kubi 12. veljače povijestan? Svjetovni su mediji u nas, unatoč natjecanju u najavama povijesnoga susreta, samom događaju, njegovu sadržaju i vrlo sadržajnoj zajedničkoj Deklaraciji posvetili malo ili nimalo pozornosti. Govorilo se o različitim političkim vidicima, primjerice nastojanju Rusije da „putem Vatikana“ ojača svoju ulogu zaštitnika kršćana na Bliskom istoku, da pošalje poruku Zapadu i njegovoj liberalnoj agendi, kojom je stalno pritišće u nastojanju da oslabi Putina, a izostalo je potrebno teološkopovijesno čitanje. Ako nije iz neznanja, bit će posrijedi sekularistička opstrukcija kršćanskih tema u javnom prostoru, iako je stvar od velike važnosti ne samo za budućnost Crkve nego i Europe i svijeta.

U ozračju prijetnje

Nedvojbeno, iako Andrijinu patrijarhatu kalcedonski sabor daje prvu čast nakon rimske, Petrove Stolice, a po tradiciji ima prvenstvo časti među pravoslavnim patrijarhatima, ruski patrijarhat ima osobitu vjersku i političku važnost zbog najvećega broja vjernika u pravoslavnome svijetu. Valja pritom imati na umu da ruski patrijarhat ne nosi izravnu povijesnu suodgovornost ni suopterećenje za raskol 1054. Rusija je počela primati kršćanstvo potkraj 10. stoljeća, a moskovski patrijarhat ustanovljen je tek u 16. stoljeću. Utoliko su opterećenja između Ruske pravoslavne crkve i Katoličke crkve zapravo naslijeđena (što ističe zajednička Deklaracija u članku. 5. i 7.), preuzeta, da bi im s vremenom bila dodana nova, poput onih u Ukrajini. Utoliko se susret između Franje i Kirila može čitati kao izvanredan dijaloški iskorak prije svega Ruske pravoslavne Crkve, to važniji što je motiviran razlozima popravljanja budućnosti, a ne popravljanja prošlosti. Katolička je crkva, osobito posljednjih pedesetak godina, stalno radila na približavanju i susretu. Koliko su Franjini prethodnici pape Poljak i Nijemac eo ipso Rusima bili „nepodobni“ da se susret dogodi za njihova pontifikata, teško je reći, ali činjenica je da Franjo nema takvih opterećenja. Dakako, i s ruske strane bilo je uvijek ljudi koji su gurali da do susreta dođe, među kojima je danas zacijelo važan mitropolit Hilarion, tzv. ministar vanjskih poslova Ruske pravoslavne Crkve, rodom, kao Franjo, iz Novoga svijeta (Kanade). U ruskome pravoslavlju postoji među misliocima tradicija filokatolicizma (Čadajev, Solovjov, Berdjajev…) koji nije nestao do danas. Stoljećima je Moskva u svijesti pravoslavnoga svijeta bila Treći Rim, što je bio simbolički izričaj ruskog (pravoslavnog) mesijanizma, koji se uvelike hranio strahom od katoličkoga prozelitizma. Susretom je Treći Rim prihvatio Prvi Rim kao pravi Rim, što će itekako utjecati na umanjivanje potrebe međusobnoga nadmetanja u „pravocrkvlju“ i olakšati put postizanju punog jedinstva. Razlog koji je zacijelo uvelike utjecao na susret jest agresija tzv. Islamske države, prijeteći kršćanstvu u cjelini, što je povijesni izazov jedinstvenoga djelovanja unatoč formalnom nejedinstvu.

Epohalni zaokret
protiv kršćanstva

Susret bi međutim ostao samo na simboličkoj razini da nije zajedničke Deklaracije, koja nudi niz poticajnih misli. Tako dvojica patrijarha u bratskom susretu, osjećajući „posebno snažno potrebu za zajedničkim radom katolika i pravoslavnih, a svjesni trajnosti mnogih prepreka“, izriču konačnu svrhu susreta: „Želimo i nadamo se da će naš susret pridonijeti ponovnoj uspostavi jedinstva koje je Bog htio, za koje je Krist molio“ (čl. 6). „U odlučnosti da poduzmemo sve što je potrebno da se prevladaju povijesne različitosti koje smo naslijedili, želimo ujediniti svoje napore kako bismo svjedočili Kristovo evanđelje i zajedničku baštinu Crkve prvoga tisućljeća, odgovarajući zajedno na izazove suvremenog svijeta. Pravoslavni i katolici moraju naučiti dati jednodušno svjedočanstvo u onim područjima u kojima je to moguće i potrebno. Ljudska civilizacija je ušla u period epohalne promjene. Naša kršćanska savjest i naša pastoralna odgovornost ne dopuštaju nam da ostanemo pasivni pred izazovima koji zahtijevaju zajednički odgovor“ (čl. 7). Slijedom tako snažno naglašena „željenog jedinstva, zajedništva i jednodušnosti“ ustaju o obranu „naše braće i sestara kršćana“ Bliskog istoka i Sjeverne Afrike – zemalja prvih kršćana – za čije patnje, impliciraju, tzv. međunarodna zajednica dosad nije imala sluha.
Drugi važan segment njihove Deklaracije jest upozorenje na negativan vidik epohalne promjene. Unatoč naime raskinutim lancima militantnog ateizma u Rusiji i drugim zemljama Europe, jačaju u nekim zemljama „političke snage, vođene često vrlo agresivnom ideologijom sekularizma“, kojima je „stran svaki spomen Boga i Njegove istine, što predstavlja ozbiljnu prijetnju za vjersku slobodu“. Stoga pozivaju „na budnost protiv integracije koja bi bila lišena poštovanja religijskih identiteta. Ostajući otvoreni za doprinos drugih religija našoj civilizaciji, uvjereni smo da Europa mora ostati vjerna svojim kršćanskim korijenima. Pozivamo kršćane Istočne i Zapadne Europe da se ujedine u zajedničkom svjedočenju Krista i Evanđelja, da Europa sačuva svoju dušu koju je oblikovala dvije tisuće godina duga kršćanska tradicija.“

Odgovornost za Europu

Podsjećanje na dvotisućljetne kršćanske korijene i duhovnu baštinu Europe u kontekstu upozorenja na nasrtljivi sekularizam jasno je očitovanje volje Pape i Patrijarha da vrate kršćanstvo na uljudbeni i kulturni zemljovid Europe, čije političke strukture već desetljećima zatvaraju oči za njegove vrednote. Iako sva europska kultura života izrasta iz tih korijena, ona je posljednjih desetljeća bila posvojena, prerađena i nadograđena u skladu s liberalnom ideologijom. U tome duhu ima se gledati i na članke 19. i 20, koji afirmiraju monogamni brak i obitelj kao temelje društva, uz žaljenje „što su drugi oblici suživota postavljeni na istu razinu kao i ova zajednica, dok je ideja očinstva i majčinstva, kao posebnog poziva muškarca i žene u braku, posvećenog biblijskom tradicijom, protjeran iz javne svijesti“. Na to se nadograđuje glas u korist zaštite života od začeća do naravne smrti, s izravnom osudom pobačaja i eutanazije. Jalova Europa umire jednako na Istoku i Zapadu. Matematika je neumoljiva! Europa u kulturnom i uljudbenom smislu ne može opstati uvozom ljudi koji nisu Europljani. Nije za Europu odgovornost na ne-Europljanima, nego na Europljanima. Stoga se Papa i Patrijarh obraćaju posebno mladima, pozivajući ih na otvorenost životu i vrednotama kršćanske vjere.

Dijagnoza i terapija

Uvjet uspjeha svih tih nastojanja jest zajedništvo, uključujući grkokatolike, u radu za međusobno prihvatljive oblike koegzistencije: „U suvremenom svijetu, tako raznolikom a ipak ujedinjenom zajedničkom sudbinom, katolici i pravoslavci pozvani su bratski surađivati u naviještanju Radosne vijesti spasenja, svjedočiti zajedno moralno dostojanstvo i autentičnu slobodu osobe, kako bi ‘svijet uzvjerovao’“ (Iv 17, 21). „Ovaj svijet, u kojem duhovni stupovi ljudskog života postupno nestaju, očekuje od nas uvjerljivo kršćansko svjedočanstvo u svim područjima osobnog i društvenog života. Veliki dio budućnosti čovječanstva ovisi o našoj sposobnosti da dajemo zajedničko svjedočanstvo Duha istine u ovim teškim vremenima.“

Deklaracija je dijagnoza ne samo stanja crkvenosti i kršćanstva u Europi – ona je i dijagnoza Europe, pa i svijeta, s propisom terapije. Njome su Papa i Patrijarh u ime jedne, ali još nejedinstvene Crkve preuzeli i nasljednicima oporučili veliku odgovornost za nadvladavanje naslijeđenih opterećenja, imajući na umu svecrkvenu (katoličku/sabor­nu) od­go­vor­nost za kršćanstvo i svijet. Papa je ponovno pokazao da, ­unatoč prigovorima o manjkavoj teologiji, ima nos za strateške poteze, dok se Kiril pokazao sposobnim prepoznati znakove vremena i okrenuti ploču, olakšavajući put crkvenom jedinstvu, ali i neizbježnom posadašnjenju pravoslavlja. Sve će se to prije ili poslije odraziti na katoličko-pravoslavne (ne)prilike u Hrvatskoj, BiH i Srbiji. Euforiji ipak nema mjesta. Utoliko je manje važno koliko je ovaj njihov susret povijestan – mnogo je važnije koliko će katolici i pravoslavci zaista vjerovati da on otvara budućnost jedinstvenoj Crkvi, koja će se punom snagom moći i znati posvetiti svjedočenju ljubavi „Boga Oca, od koga dolaze svi darovi, u ime našeg Gospodina Isusa Krista i u pomoći Duha Svetog Utješitelja“.