Nova europska jazz-zvijezda

Ime pjevača Danijela Čačije često se ovih dana čita u njemačkom jazz-tisku. U tim se tekstovima govori o nadarenom jazz-vokalistu, rođenu u Hrvatskoj 1985. i sad s već određenom karijerom na tom glazbenom polju, dovoljni su razlozi za osvrt na tog jazz-pjevača koji je lani imao i svoju jesensku europsku turneju. Ta je turneja s promocijom novoga diska Lifeline uključila Njemačku, Slovačku, Mađarsku i Sloveniju, ali zanimljivo ne i Hrvatsku, u kojoj je Čačija ujesen 2013. s big bendom Hrvatske glazbene mladeži pod ravnanjem klarinetista Sigija Feigla i u jazz-aranžmanima snimio svoj prvi CD posvećen repertoaru Ive Robića u povodu devedesete godišnjice Robićeva rođenja. Za taj je disk  Danijel Čačija 2014. primio i nagradu Porin. Čačija je na tom ostvarenju programske zadatosti, koje i nije najbolji kriterij za ocjenu, izvedbe garnirao i scat-improvizacijama te je već dao naslutiti pravce kojima će poći. Autor je svih inače vrlo dobrih jazz-aranžmana za orkestar HGM s nizovima predviđenih instrumentalnih solističkih dionica mladi ruski skladatelj Pavel Klimashewsky.

Danijel Čačija pjevanjem nastavlja glazbenu karijeru, završivši prije toga studij glasovira na konzervatoriju u Frankfurtu. Otkrivši potom svoju nadarenost i kao vokalista najprije u sferi crkvene glazbe, a tek nešto kasnije folka i jazza, šest je godina pjevao u a capella sastavu Moses te, dobivši stipendiju, upisao studij jazz-pjevanja na Kunst Universitätu u Grazu, (KUG), na kojem će steći i diplomu. Profesori su mu bili i Kurt Elling, Dena DeRosa, Sheila Jordan, Michael Abene te Rob Bargard. Već je kao nadareni student jazz-pjevanja počeo nastupati u europskim jazz-klubovima i festivalima. Potvrda Čačijine nadarenosti za jazz je i njegov angažman s big bendom mladih BuJazzO, koji je godinama radio pod ravnanjem glasovitoga njemačkog trombonista i aranžera Petera Herbolzheimera, a kojeg će nakon smrti naslijediti američki trombonist sa stalnim boravkom u Njemačkoj, Jiggs Whigham. Jiggs Whigham i Kurt Elling puni su hvale za vokalne jazz-interpretacije Danijela Čačije, uzori kojem su oduvijek bili Nat King Cole i Sarah Vaughan, no danas se sa sigurnošću može govoriti o snažnim utjecajima modernijih vokalnih interpreta tipa Kurta Ellinga, Gregoryja Portera te napose pokojnoga Marka Murphyja. Strana jazz-periodika naglašava i Čačijin „slavenski“ utjecaj jamačno zbog njegova zanimanja za ritmiku i melodiku međimurskih narodnih pjesama. Godine 2011. bio je finalist europskog radijskog jazz-natječaja, a godinu poslije proglašen je najboljim muškim baritonom na međunarodnom jazz-festivalu MM. Glasovita dugovječna, i nekad jedna od najrelevantnijih svjetskih jazz-revija Down Beat, na svojim je godišnjim tablicama Danijela Čačiju proglasila za najboljeg mladog jazz-vokalista u 2013.

Sve te, kod našeg jazz-slušateljstva zasad još manje poznate značajke, daju se provjeriti ukoliko se poslušaju snimke s novog Čačijina diska Lifeline. Već je sam program tog

CD-a repertoarno i programski zanimljiv, jer sadržava nekoliko povijesno i skladateljski vrlo poznatih uradaka iz razdoblja mainstream-jazza. Pri slušanju Čačije na tom CD-u najzanimljiviji su primjeri dakako oni iz pera poznatih američkih autora Silvera, Cartera, Mercera, McHugha i Strayhorna, jasno ne samo zbog repertoara nego zbog demonstracije glazbenoga profila sama pjevača. I to prvenstveno zbog tipa i načina izvođenja te napose zbog logičnih i dosta inventivnih scat-improvizacija u kojima on ponekad ipak nastoji izbjeći paradigmu svojih spomenutih uzora.

Od predstavljenih skladbi na tom su disku i neki jazz-standardi kao što su Strollin’ Detour Ahead, Day In Day Out, Exactly Like You i Lush Life. Treba svakako spomenuti i glazbenike koji su Čačiju pratili na projektu Lifeline, koji je zapravo sampler, jer se program sastoji od snimaka nastalih u vremenskim pomacima i s ponešto promijenjenim sastavima. U međunarodnom sastavu našega su baritona na snimkama pratili i svirali solističke dionice: Pol Omedes, truba, pijanisti Matyas Bartha i Renato Chicco, gitarist Filip Gavranović, kontrabasisti Ivor Križić, Martin Đakonovski i Norbert Farhas te bubnjar Oleg Markov.

Kako naš jazz nakon repertoarno svestranog Stjepana Jimmyja Stanića gotovo da i nema muškoga jazz-vokalista, ostaje nam da se u ovom času hvalimo Danijelom Čačijom, premda ga naše jazz-slušateljstvo gotovo i ne poznaje. No kako to ponekad biva, možda će ga jednoga dana sa zakašnjenjem upoznati i prihvatiti.