Kvaliteta za pamćenje

Dvorana je bila prepuna. Ne samo zato što su marketinški stručnjaci i manipulatori svime i svačime u rasponu od najnovije čokolade do nevjerojatnih sposobnosti nekoga kućnog pomagala ili krpe za prašinu ljudima bezrazložno trgovačkom logikom prodaj, prodaj, prodaj napunili glave. Ni zbog toga što je to djelomično spasonosna formula za subotnji izlazak i stanovito rasterećenje radnim ljudima uglavnom srednje generacije, onima nesklonima klubovima raznolikog spektra ili primjerice trčanju ili penjanju bez granica. Dio je pretplaćen na ciklus po vrlo povoljnoj cijeni, tu je i skupina studenata s popustima i švercanjima, na koje se srećom gleda blagonaklono. Ne gleda se blagonaklono na tzv. press, kojemu su svježe pristigle nevježe uvriježena ponašanja svagdje u svim bjelosvjetskim koncertnim dvoranama sklone. Doduše, karta je tu s uvijek promjenjivim mjestima pa se dočeka i osamnaesti red tribina, a uzusi govore drukčije. Može vas na kraju dočekati nadobudni mladac na samu ulazu u dvoranu kojemu smeta ruksak, odnosno naprtnjača. Ne smetaju ga velike torbe i damske torbice u koje se ne može smjestiti ni tiskani program. Dečko nije kriv, zasigurno ima upute tipa: bombe i potencijalni bombaši nešto kriju baš u ruksaku. A možda da se kontrolira i remenje oko pasa.

Maestro Bĕlohlávek i češki filharmoničari primaju ovacije / Snimio Tugomir Hrabri

No sve je to samo prigodna „scenerija“, a važan postaje ponovni nastup Češke filharmonije. Orkestar duge tradicije gostovao je relativno nedavno, napamet govoreći prije dvije do tri godine. Ali ono što se dogodilo na koncertu u subotu jedan je od ljepših glazbenih događaja koji će se zacijelo dugo pamtiti. Sav svoj dugi sjaj na europskoj i svjetskoj glazbenoj sceni kao jedan od najboljih svjetskih simfonijskih orkestara još je jednom potvrdio. S dugogodišnjim šefom dirigentom Jiříjem Bĕlohlávekom Češka filharmonija donijela je repertoar svoje domovine. Nastup koji je podsjetio na znamenitu scenu iz filma Kolja, kada su svi izgnani glazbenici, koji su za sovjetske okupacije preživljavali svirajući i na sprovodima, maestralno zasvirali i na Vaclavovu trgu. Sigurno su to svi gledali i vjerojatno bi ponovno braneći se od divljanja blockbustera i televizijskih sapunica svake vrste. Od triju samostalnih Dvořákovih uvertira prema Shakespeareovim tragedijama na početku je bila Othellova. Napokon ne i s namjerom da tek prođe kao uvod za što se s mnogo savjesti i glazbeničkog iskustva, znanja i nimalo samodopadnosti svjetske karijere i svjetske slave pobrinuo dirigent Bĕlohlávek. Zapravo glazbenik iz korijena i znalac kojemu je teško naći premca. Jednako je tako postupio i s Dvořákovom Šestom simfonijom u D-duru slojevito vodeći simfonijsku građevinu besprijekorno s jednako tako posvećenim orkestralnim sudionicima.

Za sve one koji nisu pupčanom vrpcom vezani uz pompozne izvedbe i nebrojene snimke navodno „notornog“ i navodno paradnog Prvog koncerta za klavir i orkestar u b-molu Petra Iljiča Čajkovskog izvedba Kirila Gersteina (koji se iz za nas nedokučivih razloga piše Kirill) mogla je biti doista ljekovita. Od svih inačica Koncerta i godinama nataloženih nadodavanja, Gerstein se odlučio za izvore. Odlučio se za aktivniju suradnju s orkestrom i na neki način „komornu glazbu“, znatno uzbudljiviju izvedbu koja se kloni virtuoznih „oktava“ i drugih samodopadnih pojava u virtuoza na instrumentu. Fino izbrušena suradnja i promjena perspektive paradnoga konja s razlogom i posvećenosti polučila je efekt i nakon ovacija poetski dodatak Melodije Sergeja Rahmanjinova to je samo potvrdio. Sveukupno prvorazredna koncertna večer koja je zaslužila da je svi prisutni dugo pamte: Češka filharmonija, Jiří Bĕlohlávek i Kiril Gerstein. Hvala, gospodo!