Kako živjeti slobodno

Me and Bobby McGee, Mercedes Benz, Move Over, Piece Of My Heart, Ball and Chain... Većina „slučajnih“ slušatelja pamti je po klasicima koji su i danas sastavni dio radijskih plejlista. No iza tih emotivno snažnih, domišljato skladanih i savršeno izvedenih singlova na razmeđu rocka, bluesa i soula krije se jedna od kompleksnijih pojava u popularnoj kulturi prošlog stoljeća. Zvali su je Pearl, a to je i bila: svojevrsni biser.

Mnogo je bilo pokušaja da se karijera i život Janis Joplin obuhvate u cjelovitom filmskom, literarnom ili publicističkom djelu, a posljednjem u nizu nedavno je svjedočila i hrvatska publika. Prikazan na ovogodišnjem ZagrebDoxu dokumentarac Janis: Little Girl Blue (u režiji Amy Berg) portretira ranjivu, ali neustrašivu pjevačicu koja je, poslužimo li se istrošenom frazom, živjela brzo i na rubu, da bi se ugasila u naponu snage priključivši se zlosretnom nizu glazbenika preminulih u dobi od 27 godina.

Dakako, nemoguće je govoriti o Joplinovoj bez barem letimična pregleda specifičnog konteksta. Odnosno, svaka ozbiljnija analiza njezine glazbe i mehanizma funkcioniranja usko je povezana s pričom o naraštaju koji se taman počeo oslobađati okova američkoga konzervativnog društva. Generacija dovoljno naivna da nakon konzervativnih 1950-ih povjeruje u iskupljujuću snagu rock and rolla svoje je postulate crpla iz jednostavne premise: šezdesetih se američko društvo toliko utopilo u materijalnom bogatstvu da je posve zanemarilo duhovnu dimenziju. I upravo nju valja revitalizirati, odmah i bez ustupaka.

Stoga je Janis Joplin gotovo školski primjer koji oslikava estetske postavke bitnika (čijim se stvaralaštvom nadahnjivala) i pripadnika hipijevske supkulture u čije je središte uletjela naglavačke nakon što se početkom 1963. iz Teksasa doselila u San Francisco.

Bila je jedna od onih koji su, slijedeći bitničke postulate života na cesti, vrijeme provodili tipično boemski, putujući bez osobita cilja i ploveći, kako kaže pisac i novinar Tom Wolfe, „poput Cigana po prihvatilištima na marginama američkoga društva“. Kad se u takvu društvenom okviru i gotovo niotkuda pojavi mlada bjelkinja opsjednuta bluesom, stvari postaju dodatno komplicirane – za nju, ali i okolinu. Vojska fanatičnih poštovatelja koju je okupila nakon spektakularnoga nastupa 1967. na festivalu Monterey, dvjestotinjak kilometara udaljenu od srca flower-power supkulture u nastanku San Francisca, ostala je razrogačenih očiju i ušiju.

Grace Slick, pjevačica grupe Jefferson Airplane, sjeća se da je „Janis bila tako moćna i tako drukčija, tako silno emotivna“. Nakon nastupa koji je publiku ostavio bez daha, Janis je bila na pravom putu. A ugledni njujorški rock-kritičar Robert Christgau bio je tako fasciniran njezinim nastupom, da ju je prozvao „najboljim rock-izvođačem nakon Raya Charlesa“.

Ta će nepregledna masa obožavatelja – dodatno uvećana i koncertnim „ukazanjem“ na mnogo utjecajnijem Woodstocku – na koncu nehotice kreirati mit u kojemu je sve teže bilo razaznati temperamentnu božicu bluesa od „prave“ Janis, one od krvi i mesa. 

Gotovo je nevjerojatno s koliko se početnih hendikepa najveća blues-mama svojega doba bila prisiljena nositi već na početku životnog i profesionalnog puta. Odrastajući u konzervativnom okružju naftnog i dosadnog teksaškoga gradića Port Arthur, osobnost Janis Joplin formirala se teško i mukotrpno, uz neprestano šikaniranje okoline. Lišena vanjske privlačnosti i klasične ljepote, gradila je i napokon stvorila paralelni mikrokozmos sazdan od literature, likovne umjetnosti, glazbe... ukratko: svega što joj je moglo otvoriti vrata u neku bolju stvarnost. No u okolini koja je smatrala da je čitanje „kulturni minus“ te su aktivnosti samo pogoršavale status djevojke odbačene na društvenu marginu.

Kao što je poznato, svojim je provincijalnim mučiteljima Janis priredila najstrašniju osvetu: postala je svjetski uspješna. Sve je kod nje bilo zapanjujuće, a najviše lakoća kojom se od blues-pjevačice fascinirane izvedbama Bessie Smith transformirala u naelektriziranu rock-zvijezdu. Takva se kombinacija gotovo muške čvrstoće i ranjive ženstvenosti dotad nije mogla čuti.

Opus Janis Joplin nije opsežan – snimila je samo četiri „prava“ studijska albuma, s trima različitim grupama, no svaki slikovito ukazuje na posebne razvojne etape. Dakako, prva dva izdanja, Big Brother and The Holding Company i Cheap Thrills (iz 1967, odnosno 1968) mogu proći kao skupni projekt sastava Big Brother. No njezine su vokalne bravure – podjednako sazdane od instinkta i tehnike – tu po mnogočemu prosječnu psihodeličnu skupinu preko noći prometnule do zvjezdanog statusa.

Sve su oči od tada bile uprte u nju, pa je već sljedeći album, a zapravo svojevrsni solo prvijenac I Got Dem Ol’ Kozmic Blues Again Mama!, s Kozmic Blues Bandom, bio ozbiljan pokušaj pronalaska vlastitog identiteta. Ironično, tek će u velikom finalu, u blistavom, posthumno objavljenom albumu Pearl postati očito kakve je pothvate kadar izvesti taj unikatan, do posvemašnje iscrpljenosti osjećajan vokal. Riječ je o najsofisticiranijoj manifestaciji talenta uz pomoć kojeg je od šapata do vriska – i natrag! – putovala na tako strastven način.

Kako naglašava Alice Echols, autorica spomenute knjige (izvorno Scars Of Sweet Paradise), Janis Joplin je „u doba gnjevnih mladih ljudi bila gnjevna mlada žena“. Dinamika svakodnevice vukla ju je prema ponoru pa je neprestano plesala na granicama mogućeg, opijajući se životom bez obzira na posljedice. Bio je to tek početak. Završetak je bio tragičan i predvidljiv: na podu neke holivudske hotelske sobe, 4. listopada 1970, na početku novog, obećavajućeg desetljeća.

Onaj tko prvi raskrčuje putove plaća najveću cijenu. Joplinova je probijala i brisala barijere, a zauzvrat je, barem za života, dobila bijedno malo. Sve se u njezinim postupcima svodilo na eksperiment, a „vanjski svijet“ jedva da je bio spreman za djevojku koja će, u glazbenom, spolnom i svakom drugom smislu, osloboditi najprije sebe, a onda i ostale koji su se gomilali u redu. Bila je poput hodajuće kontradikcije o kojoj je pjevao Kris Kristofferson, njezin prijatelj, bivši partner i autor klasika Me and Bobby McGee. Janis je utjelovljenje proturječja: žudjela je za slobodom i neovisnošću, a istovremeno čeznula za ljudskom toplinom. Opirala se konvencijama građanskog društva, ali je zazirala od bliskosti. Bila je divlja i, prema riječima njezine biografkinje, „neukorijenjena“. Pa ipak, ako je zbog nečega patila, bio je to nedostatak ljubavi: njoj je neprekidno težila. Negdje u tom procjepu rađala se njezina umjetnost i neponovljiv stil čiji se odjeci lako mogu detektirati u estetici suvremenih rock-protagonistica.

Nije stoga čudno da se u ulozi naratorice u filmu Janis: Little Girl Blue našla cijenjena indie-rock-kantautorica Cat Power. Janis Joplin je nadahnula mnoge, ne samo nju – od tandema Delaney & Bonnie, preko Stevie Nicks do Florence Welch; njezina se „pobuna“ zrcali u najboljim pjesmama Pretendersa te, uz ostalo, u ženskom kantautorskom pismu Sheryl Crow, Joan Osborne i Alanis Morrissette. Ukratko: u glazbi svih onih koji žanrovske, rasne i seksualne kategorije doživljavaju kao puke okove kojima je mjesto na smetlištu moderne popularne kulture.