Finkielkraut u „zemlji ustaša“

Nisu me iznenadili stavovi francuskog književnika Alaina Finkielkrauta u posljednjem intervjuu za Večernjakov Obzor u kojem ističe da „protivnici ideje da ova država postane samostalna danas trijumfiraju: bili smo u pravu, Hrvatska je zemlja ustaša“.  Unatoč njegovoj iznimno pozitivnoj ulozi za vrijeme Domovinskoga rata, na kojoj mu moramo biti beskrajno zahvalni, takav epistemološki prekid pa i emocionalni zaokret zapravo potvrđuju da Finkielkraut ostaje klasični primjer lijevo-liberalnog, „pariški usidrenog“ intelektualca koji podliježe komunitaristički uvjetovanom refleksu punom predrasuda i resantimana, pa i nerazumijevanja „malih naroda“, kakav je hrvatski, kojega prikazuje kao nesposobnog da prigrli i preobrati se na globalističku kozmopolitsku „multikulturnu“ tržišnu mantru i dominantnu ideologiju.

Stoga, s obzirom da Hrvatska ima jednog, prema njegovoj subjektivnoj prosudbi, „fašistoidnog“  i „radikalnog islamističkog“ ministra kulture, ona ostaje na razini „plemena“ koje nije evoluiralo prema modelu prosvijećenih demokratskih naroda. Takva akrobatsko hermeneutičko iščitavanje hrvatske aktualnosti i zbilje zapravo razotkriva jednu aporiju Finkielkrautove površne dijagnoze. On, naime, živi u jednoj distopiji unutar koje je Hrvatska od devedesetih godina i vremena nakon Domovinskoga rata, a posebno od 2000. te tijekom mandata Milanovićeve vlade – kada su državne, društvene i kulturne institucije „očišćene“ ili, bolje rečeno, lustrirane od nepodobnih, nacionalno opredijeljenih Hrvata – doživjela eksponencijalni rast broja ustaša, unatoč tome što se od kraja Domovinskog rata, pomoću medijskog i državnog aparata, razmnožavaju i uhljebljuju neokomunisti, reciklirani pripadnici bivše titoističke nomenklature, koji su, naravno, po Finkielkrautovim riječima, „veliki prijatelji hrvatskog državnog suvereniteta i samostalnosti“.

Problematičan hrvatski DNK

Kako bi potkrijepio svoju izmišljenu imaginarnu sliku Hrvatske, Finkielkraut kao važan informativni i vrlo objektivni nepristrani izvor ističe hrvatski intelektualni kružok okupljen oko Europskog glasnika s kojim se Finkielkraut intenzivno druži i pohađa u Zagrebu njihove konferencije i promocije časopisa, pa tu i tamo, uz dobru klopu i čašicu, pokupi i koju tendenciozno serviranu tezu o „vječnoj fašistoidnosti Hrvata“. Vjerojatno su mu ti isti, vrlo pouzdani izvori i suflirali sve moguće detalje i pikanterije takve distopije iskrivljene hrvatske zbilje, u kojoj svakodnevno, rame uz rame, marširaju pristaše „integrističkog katolicizma i radikalnog islamizma“, okupljeni oko odbacivanja homoseksualnosti i oko mržnje prema Židovima i Americi! U takvoj distopiji, putem čudnovatog  čarobnog štapića ove distopije,   pravaš (sekularnog opredjeljenja) Zlatko Hasanbegović pretvorio se u radikalnog salafista u savezu s integrističkim dijelom Katoličke crkve koja ostaje privržena Vatikanu i Stepincu?!

U maniri orvelovske distopije, Finkielkraut nastavlja prenositi suflirani scenarij i izriče zabranu da suverena Hrvatska ne smije pokušavati „obnoviti savez između muslimana i katolika“?! Ne znam na koje muslimane i katolike Finkielkraut aludira? Je li riječ o hrvatskim građanima muslimanske vjeroispovijesti, izuzetno uspješno integriranim u hrvatsko društvo (što, nažalost, nije slučaj s francuskim modelom integracije), s kojima Katolička crkva gaji izuzetno dobre odnose? Je li riječ o vehabijama iz Gornje Maoče, Manjače, Bošnjacima proameričke struje ili pak protošijitskim skupinama s Kavkaza? Finkielkraut vjerojatno još nije asimilirao pluralnost islama, pa ni kršćanstva, ali njegova distopijska logoreja ide tako daleko da bi možda  uskratio međureligijski dijalog i suradnju muslimana i katolika kako bi potkrijepio svoju poznatu,  ali i Bruckner–BHL-ovu tezu o opasnosti islamofašizma, o nekompatibilnosti Islama s modernitetom i Zapadom, pa i malom plemenskom Hrvatskom, što se neprestano provlači u krugovima tzv. novih filozofa i neokonzervativnih krugova koji promiču Huntingtonovu tezu o neizbježnom sukobu između civilizacija.

Začuđujućom lakoćom i površnošću Finkielkraut briše pouke Hannah Arendt o srodnosti i istim mehanizmima dvaju totalitarizama moderne, nacizma i komunizma, jer namećući  arhetipski magmun crimen hrvatske prošlosti – NDH i Pavelićevo čudovište – on amnestira titoistički  komunistički totalitarizam, koji je po njemu sekundaran i vjerojatno dobronamjeran. To ide u prilog domaćim apologetima titoizma i antifašizma koji nastoje relativizirati ili barem ublažiti totalitarnu prirodu jugoslavenskog komunističkog režima.

Povijesna je istina i da je Finkielkraut u Akademiji naslijedio mjesto Féliciena Marceaua koji je Belgiji nakon Drugoga svjetskog rata osuđen kao kolaboracionist. Finkielkraut odbacuje svaku mogućnost da se povuku paralele između Hasanbegovićeve digresije o Huseinu Đozu u nacističkoj SS-diviziji s ovim slučajem belgijskog kolaboracionizma. Zašto? Postoji li posebna i politički korektna stratifikacija dobrih i zlih kolaboracionizama? Marceau je bio jako blizak reksističkom pokretu belgijskog „führera“ Léona Degrellea, koji je otvoreno zagovarao suradnju s nacistima. Međutim, usprkos osudi zbog kolaboracionizma, prilikom nominacije za Francusku akademiju Marceau je izjavio da je njegova prošlost bila „mladenačka pogreška“. A Akademija je strogo odvojila njegovu ulogu kao talentiranog književnika od njegove politički sumnjive prošlosti. Ista Akademija danas pokušava rehabilitirati i djela poznatih francuskih kolaboracionističkih književnika, poput Roberta Brasillacha ili Drieu la Rochellea, strogo razlikujući njihovo književno djelo i talent od njihova kolaboracionističkog političkog angažmana. Dakle, ono što je dozvoljeno Marceauu, ne može biti dozvoljeno pripadniku hrvatskog plemena i ministru kultura kao „mladenačka pogreška“, nego se mora vječno perpetuirati kao neizbrisiva stigma genetski kodiranog ustaštva. 

Finkielkrautov zaokret

Kolaboracionizam je pojam koja podliježe vrlo širokoj interpretaciji, pa kad bi se objektivno povijesno i politološki sagledavao, moglo bi se reći da se u širem smislu kolaboracionizam odnosi na aktivnu suradnju s bilo kojim totalitarističkim režimom, bio on desni i nacistički ili lijevi i komunistički. Jer, primjerice, sama Europska Unija danas u svojim glavnim službenim dokumentima ne pravi ni jednu razliku između ta dva totalitarizma nego ih jednako tretira. Finkielkraut priznaje da su Europom u 20. stoljeću harala dva totalitarizma, ali očito za njega oni ne zaslužuju isti pristup i tretman glede osuđivanja i suočavanja s prošlošću. To pak razotkriva frapantnu diskrepanciju između onog što je deklarirao u devedesetim godinama i u etički krajnje upitnom istupu u Obzoru. Nije mi namjera proučavati, poput ranog i kasnog Marx, Heideggera ili Nietzschea,  mlađeg  i starijeg  Finkielkrauta, ali je očito kako je  njegov pogled na hrvatsku zbilju (koji se, naravno, može i legitimno mijenjati i evoluirati) očito zapeo u slijepoj ulici reakcijskog i ideološki jednosmjernog diskurza, iza kojega vjerojatno stoje i određeni egzegeti „hrvatske fašistoidne zbilje“, među kojima su, pretpostavljam, brojni respektabilni sveučilišni profesori, pripadnici akademske zajednice, za koje se može reći da su itekako kolaborirali s totalitarnim komunističkim sustavom u Jugoslaviji.

Nametanje diskurza krivnje

Finkielkrautov pogled na današnju Hrvatsku očito pati od određenog zapadnjačkog pokroviteljskog atavizma, kojim se služi za potvrđivanje poznate Mitterandove i prosrpske teze da su Hrvati zaista genetski predodređeni da budu ustaška nacija, primitivno pleme ili „mala nacija“, prema Kunderinoj tipologiji. Ali nema manje ili više vrijednih naroda u Europi, već postoje samo slobodni, ravnopravni i suvereni narodi i oni kojima se neprestano spočitava „mračna prošlost“ i nameće diskurz krivnje koji upravo dolazi od onih čija je povijest puna kolonijalističkih epopeja diljem svijeta, a da ne govorimo o epizodi Višijske francuske države (L’Etat Français) čija je strast i inicijativa glede deportacije francuskih  Židova čak iznenadila i njemačke naciste (nacističke vlasti nisu ništa ni tražile, a Višijski je režim već 1940. pokrenuo oduzimanja prava Židovima na svom teritoriju).

Iza svake distopije stoji poruka za budućnost i za razmišljanje o sadašnjosti. Pa i ova distopija trebala bi poslužiti hrvatskom društvu da se odvaži pogledati istini u oči i suoči s komunističkom prošlošću, jer bez takva procesa Hrvatska će se pretvoriti u neku vrstu „vrlog novog svijeta“, bez pamćenja i pravde, u kojem vlada krajnji relativizam. Stvarni režiseri ove današnje distopije, u kojoj se Hrvatsku prikazuje kao zemlju ustaša, zasigurno nemaju čestite namjere, a to bi Finkielkraut trebao prepoznati, umjesto da pada u zamku njihovih glasnogovornika. Ovoga puta maske su pale, i hvala Finkielkrautu na iskrenosti, kao i na svemu onom što je u prošlosti učinio za Hrvatsku.