Istup francuskog intelektualca
Nisu me iznenadili stavovi francuskog književnika Alaina Finkielkrauta u posljednjem intervjuu za Večernjakov Obzor u kojem ističe da „protivnici ideje da ova država postane samostalna danas trijumfiraju: bili smo u pravu, Hrvatska je zemlja ustaša“. Unatoč njegovoj iznimno pozitivnoj ulozi za vrijeme Domovinskoga rata, na kojoj mu moramo biti beskrajno zahvalni, takav epistemološki prekid pa i emocionalni zaokret zapravo potvrđuju da Finkielkraut ostaje klasični primjer lijevo-liberalnog, „pariški usidrenog“ intelektualca koji podliježe komunitaristički uvjetovanom refleksu punom predrasuda i resantimana, pa i nerazumijevanja „malih naroda“, kakav je hrvatski, kojega prikazuje kao nesposobnog da prigrli i preobrati se na globalističku kozmopolitsku „multikulturnu“ tržišnu mantru i dominantnu ideologiju.
Stoga, s obzirom da Hrvatska ima jednog, prema njegovoj subjektivnoj prosudbi, „fašistoidnog“ i „radikalnog islamističkog“ ministra kulture, ona ostaje na razini „plemena“ koje nije evoluiralo prema modelu prosvijećenih demokratskih naroda. Takva akrobatsko hermeneutičko iščitavanje hrvatske aktualnosti i zbilje zapravo razotkriva jednu aporiju Finkielkrautove površne dijagnoze. On, naime, živi u jednoj distopiji unutar koje je Hrvatska od devedesetih godina i vremena nakon Domovinskoga rata, a posebno od 2000. te tijekom mandata Milanovićeve vlade – kada su državne, društvene i kulturne institucije „očišćene“ ili, bolje rečeno, lustrirane od nepodobnih, nacionalno opredijeljenih Hrvata – doživjela eksponencijalni rast broja ustaša, unatoč tome što se od kraja Domovinskog rata, pomoću medijskog i državnog aparata, razmnožavaju i uhljebljuju neokomunisti, reciklirani pripadnici bivše titoističke nomenklature, koji su, naravno, po Finkielkrautovim riječima, „veliki prijatelji hrvatskog državnog suvereniteta i samostalnosti“.
Kako bi potkrijepio svoju izmišljenu imaginarnu sliku Hrvatske, Finkielkraut kao važan informativni i vrlo objektivni nepristrani izvor ističe hrvatski intelektualni kružok okupljen oko Europskog glasnika s kojim se Finkielkraut intenzivno druži i pohađa u Zagrebu njihove konferencije i promocije časopisa, pa tu i tamo, uz dobru klopu i čašicu, pokupi i koju tendenciozno serviranu tezu o „vječnoj fašistoidnosti Hrvata“. Vjerojatno su mu ti isti, vrlo pouzdani izvori i suflirali sve moguće detalje i pikanterije takve distopije iskrivljene hrvatske zbilje, u kojoj svakodnevno, rame uz rame, marširaju pristaše „integrističkog katolicizma i radikalnog islamizma“, okupljeni oko odbacivanja homoseksualnosti i oko mržnje prema Židovima i Americi! U takvoj distopiji, putem čudnovatog čarobnog štapića ove distopije, pravaš (sekularnog opredjeljenja) Zlatko Hasanbegović pretvorio se u radikalnog salafista u savezu s integrističkim dijelom Katoličke crkve koja ostaje privržena Vatikanu i Stepincu?!
U maniri orvelovske distopije, Finkielkraut nastavlja prenositi suflirani scenarij i izriče zabranu da suverena Hrvatska ne smije pokušavati „obnoviti savez između muslimana i katolika“?! Ne znam na koje muslimane i katolike Finkielkraut aludira? Je li riječ o hrvatskim građanima muslimanske vjeroispovijesti, izuzetno uspješno integriranim u hrvatsko društvo (što, nažalost, nije slučaj s francuskim modelom integracije), s kojima Katolička crkva gaji izuzetno dobre odnose? Je li riječ o vehabijama iz Gornje Maoče, Manjače, Bošnjacima proameričke struje ili pak protošijitskim skupinama s Kavkaza? Finkielkraut vjerojatno još nije asimilirao pluralnost islama, pa ni kršćanstva, ali njegova distopijska logoreja ide tako daleko da bi možda uskratio međureligijski dijalog i suradnju muslimana i katolika kako bi potkrijepio svoju poznatu, ali i Bruckner–BHL-ovu tezu o opasnosti islamofašizma, o nekompatibilnosti Islama s modernitetom i Zapadom, pa i malom plemenskom Hrvatskom, što se neprestano provlači u krugovima tzv. novih filozofa i neokonzervativnih krugova koji promiču Huntingtonovu tezu o neizbježnom sukobu između civilizacija.
Začuđujućom lakoćom i površnošću Finkielkraut briše pouke Hannah Arendt o srodnosti i istim mehanizmima dvaju totalitarizama moderne, nacizma i komunizma, jer namećući arhetipski magmun crimen hrvatske prošlosti – NDH i Pavelićevo čudovište – on amnestira titoistički komunistički totalitarizam, koji je po njemu sekundaran i vjerojatno dobronamjeran. To ide u prilog domaćim apologetima titoizma i antifašizma koji nastoje relativizirati ili barem ublažiti totalitarnu prirodu jugoslavenskog komunističkog režima.
Povijesna je istina i da je Finkielkraut u Akademiji naslijedio mjesto Féliciena Marceaua koji je Belgiji nakon Drugoga svjetskog rata osuđen kao kolaboracionist. Finkielkraut odbacuje svaku mogućnost da se povuku paralele između Hasanbegovićeve digresije o Huseinu Đozu u nacističkoj SS-diviziji s ovim slučajem belgijskog kolaboracionizma. Zašto? Postoji li posebna i politički korektna stratifikacija dobrih i zlih kolaboracionizama? Marceau je bio jako blizak reksističkom pokretu belgijskog „führera“ Léona Degrellea, koji je otvoreno zagovarao suradnju s nacistima. Međutim, usprkos osudi zbog kolaboracionizma, prilikom nominacije za Francusku akademiju Marceau je izjavio da je njegova prošlost bila „mladenačka pogreška“. A Akademija je strogo odvojila njegovu ulogu kao talentiranog književnika od njegove politički sumnjive prošlosti. Ista Akademija danas pokušava rehabilitirati i djela poznatih francuskih kolaboracionističkih književnika, poput Roberta Brasillacha ili Drieu la Rochellea, strogo razlikujući njihovo književno djelo i talent od njihova kolaboracionističkog političkog angažmana. Dakle, ono što je dozvoljeno Marceauu, ne može biti dozvoljeno pripadniku hrvatskog plemena i ministru kultura kao „mladenačka pogreška“, nego se mora vječno perpetuirati kao neizbrisiva stigma genetski kodiranog ustaštva.
Kolaboracionizam je pojam koja podliježe vrlo širokoj interpretaciji, pa kad bi se objektivno povijesno i politološki sagledavao, moglo bi se reći da se u širem smislu kolaboracionizam odnosi na aktivnu suradnju s bilo kojim totalitarističkim režimom, bio on desni i nacistički ili lijevi i komunistički. Jer, primjerice, sama Europska Unija danas u svojim glavnim službenim dokumentima ne pravi ni jednu razliku između ta dva totalitarizma nego ih jednako tretira. Finkielkraut priznaje da su Europom u 20. stoljeću harala dva totalitarizma, ali očito za njega oni ne zaslužuju isti pristup i tretman glede osuđivanja i suočavanja s prošlošću. To pak razotkriva frapantnu diskrepanciju između onog što je deklarirao u devedesetim godinama i u etički krajnje upitnom istupu u Obzoru. Nije mi namjera proučavati, poput ranog i kasnog Marx, Heideggera ili Nietzschea, mlađeg i starijeg Finkielkrauta, ali je očito kako je njegov pogled na hrvatsku zbilju (koji se, naravno, može i legitimno mijenjati i evoluirati) očito zapeo u slijepoj ulici reakcijskog i ideološki jednosmjernog diskurza, iza kojega vjerojatno stoje i određeni egzegeti „hrvatske fašistoidne zbilje“, među kojima su, pretpostavljam, brojni respektabilni sveučilišni profesori, pripadnici akademske zajednice, za koje se može reći da su itekako kolaborirali s totalitarnim komunističkim sustavom u Jugoslaviji.
Finkielkrautov pogled na današnju Hrvatsku očito pati od određenog zapadnjačkog pokroviteljskog atavizma, kojim se služi za potvrđivanje poznate Mitterandove i prosrpske teze da su Hrvati zaista genetski predodređeni da budu ustaška nacija, primitivno pleme ili „mala nacija“, prema Kunderinoj tipologiji. Ali nema manje ili više vrijednih naroda u Europi, već postoje samo slobodni, ravnopravni i suvereni narodi i oni kojima se neprestano spočitava „mračna prošlost“ i nameće diskurz krivnje koji upravo dolazi od onih čija je povijest puna kolonijalističkih epopeja diljem svijeta, a da ne govorimo o epizodi Višijske francuske države (L’Etat Français) čija je strast i inicijativa glede deportacije francuskih Židova čak iznenadila i njemačke naciste (nacističke vlasti nisu ništa ni tražile, a Višijski je režim već 1940. pokrenuo oduzimanja prava Židovima na svom teritoriju).
Iza svake distopije stoji poruka za budućnost i za razmišljanje o sadašnjosti. Pa i ova distopija trebala bi poslužiti hrvatskom društvu da se odvaži pogledati istini u oči i suoči s komunističkom prošlošću, jer bez takva procesa Hrvatska će se pretvoriti u neku vrstu „vrlog novog svijeta“, bez pamćenja i pravde, u kojem vlada krajnji relativizam. Stvarni režiseri ove današnje distopije, u kojoj se Hrvatsku prikazuje kao zemlju ustaša, zasigurno nemaju čestite namjere, a to bi Finkielkraut trebao prepoznati, umjesto da pada u zamku njihovih glasnogovornika. Ovoga puta maske su pale, i hvala Finkielkrautu na iskrenosti, kao i na svemu onom što je u prošlosti učinio za Hrvatsku.
Klikni za povratak