Fantazija kao fenomen tjeskobe

Doista, moglo bi se reći da ova bizarno komponirana proza pruža na uvid tzv. world noir, duševno poremećenu kvaziravnodušnost, u kojoj se kao u „crnim rupama“ skuplja morbidna fantazija, kadikad na rubu nastranosti. Naime, grad po imenu Tolba nije pravi grad s pravim ulicama označenim imenima. I spodobe koje traju u tom magijom obilježenu gradu tjeskobno prate taj svoj circulus vitiosus. U 34 prozna sastavka toga nepostojećeg grada zbiva se Novi život iz kugle od izmeta, koji se doslovce „kotrlja“ u Muzej otpada: „Isparavanja. Jedna od onih stvari koje je nemoguće ignorirati. Vonj se gotovo mogao vidjeti. Da ga baš moram opisati jer mi o tome život ovisi, opisala bih ga kao nepomičnu smećkastu maglicu. Vonj je bio ravnomjeran, ustaljen i nakon nekog vremena nosnice su se navikle.“ Ali možda bi bilo dosadno kad bi sve stvari bile samo ono što njihovo ime kazuje. Zato će taj izmišljeni grad bez imena ulica pružiti neke skrivene mogućnosti života pa će baloni zakvačeni ponad kuća nositi prezimena obitelji. Što je u neku ruku riskantno, jer, balon može puknuti…

Funditus, Zagreb, 2015.

I tako se taj čudnovati roman, tražeći sebe u postojećem svijetu, spušta u magične dubine fantazmagoričnosti u kojoj se detronizacijom estetskoga komunicira sa smećem koje ne „smrdi“, jer donosi koristi. Uostalom, kako je napisao Pascal Bruckner: „Nikada nije dosadna zbilja, dosadan je moj pogled, koji moram raskužiti, oprati od naslaga nečistoća.“ I tako će se čitatelji, zavarani užitkom čitanja, „raskužiti“, tražeći ono nešto u mutnoj igri života u kojoj dominiraju sitne i krupne strasti. U toj potištenosti, u tjeskobi kojoj je roman Tolba imanentan, pomaže nam autorski osmišljena staklena pregrada koja propušta nešto što se zbiva, ali ne sve, jer sve oko nas neprestano odlazi. Napuštaju nas stvari i ljudi, svijet nam nepovratno izmiče, kao da nam je netko izvukao sag ispod nogu.

Pripovjedačica ove bizarne, izmišljene noir proze zove se Nađ (od Nađena). Pronašli su je u kutiji. Nije izlazila iz Ormara, jedine kuće bez balona (koju bismo mogli shvatiti i kao geto), a označena je kao: „Nesuvisla. Tjeskobna. Razdražljiva. Gubi se. Halucinira.“ No Oni Drugi, koji su je etiketirali, „podržavali su pisanje. Rekli su da se to može pokazati kao dobra terapija.“ Roman Tolba donosi na naslovnici sliku marionete, lutke, koja se spojena uzicama, žicama i špagom kreće kako Oni Drugi (lutkari!) hoće. I to je doprinos tjeskobi koja zrači iz knjige. Autorica Suzana Bosnić Majcenić ne ustrajava na definitivnosti odgovora koji se traže i očekuju. Ona strpljivo propituje smisao stvari u metafori pomahnitaloga vremena i fiktivnoj simbolici prostora.