Dulčićeva himna životu

Mediteran Iva Dulčića, kako je  izložbu naslovio njezin autor akademik Tonko Maroević, zajednički projekt Umjetničke galerije Dubrovnik i Umjetničkog paviljona u Zagrebu, otvorena je u dubrovačkoj Galeriji 11. veljače, a 17. travnja bit će prenesena u Zagreb. Retrospektiva opusa jednoga od najvažnijih hrvatskih slikara 20. stoljeća predstavlja se u povodu 100. obljetnice umjetnikova rođenja u dvama gradovima s kojima je životno i stvaralački povezan: rodnom Dubrovniku i Zagrebu, koji je bio njegov grad od studentskih dana do smrti, da bi mu konačno počivalište postalo dubrovačko groblje Na Mihajlu, „gdjeno znak propela / grobove kruni posred ruzmarina“. Tako je Ivo Vojnović u sonetu opjevao mjesto vječnoga počinka obaju dubrovačkih velikana.

Hvarske vale, 1956.

Za umjetnika koji je u odveć kratku životu (1916–1975) za tri desetljeća stvaralaštva stvorio fascinantan profani i sakralni opus, tom izložbom, naglasio je  akademik Maroević, ostvarena je svojevrsna skraćena retrospektiva iz jednostavnog razloga što je u galerijski prostor nemoguće prenijeti i njegova brojna sakralna djela nastala u fresko-tehnici, mozaiku, vitraju, po crkvama od Splita, Zagreba, Dubrovnika, Sarajeva, do Essena, Košljuna, Kreševa, Brusja... Izložba za obljetničku prigodu obuhvaća više od stotinu slika i crteža posuđenih iz muzejskih i galerijskih fundusa i privatnih kolekcija izazivajući ponovno divljenje i poštovanje prema sjajnom slikaru, virtuoznom crtaču i portretistu, Mediterancu, strastvenom koloristu, figurativcu i enformelistu, umjetniku koji cjelokupnim slikarskim bićem doslovno uranja u stvaranje svakoga djela s vrhunskim stvaralačkim nervom, samosvojnim, jedinstvenim.

Eksplozija čistog kolorizma

Umjetnički kôd Iva Dulčića prepoznaje se  od njegovih najranijih radova iz tridesetih (1934. naslikao je svoj prvi Autoportret i Portret Nikše Sindika oko 1936), da bi stvaralački nezaustavljivo rastao usprkos nesklonim mu vremenima i događajima. Započeo je, ali nije završio studij prava u Beogradu, zatim odlazi u Zagreb (1940) i iz drugoga pokušaja upisuje Likovnu akademiju, no zbog buntovne prirode i konfrontacije sa zagovornicima socrealističkog slikarstva morao je, usprkos talentu, napustiti Akademiju prije stjecanja diplome (1946). Sve to nije bio razlog da se rođeni umjetnik u Ivu Dulčiću ne  razvije i ne podastre bogatstvo svoga sjajnog stvaralaštva. U dijelu toga opusa uživamo i na upravo predstavljenoj retrospektivi. 

Tematika je slikarstva Iva Dulčića krajolik, mrtva priroda, interijer, žanr-scene, nadasve čovjek, naizgled uobičajeni slikarski motivi koji majstorstvom slikara, finom kolorističkom gamom, suptilnošću izraza, postaju remek-djela stvarana toplinom i strašću iznimnoga stvaralačkog osjetila slikara iskonskog Mediteranca. Nasuprot figuraciji koju je ustrajno njegovao, pečat svojoj likovnoj osobnosti pružio je na platnima u duhu enformela na granici apstrakcije, koje obasipa dionizijskom radošću slaveći bogatstvo čistog kolorizma, ljepotu mediteranskoga miljea.

Na izložbi zastupljeni su brojni portreti, koje je lako i nadahnuto slikao ostvarujući cijelu galeriju različitih  likova. Slikao ih je u realnoj prepoznatljivosti vješto ističući pojedine osobine lika, često u pastelno tišoj, zagasitijoj gami, što stvara dojam, pogotovo kada je u pitanju cijela figura, obavijenosti jedva vidljivom koprenom. Ponekad  posegne i za jačim kolorističko-fovističkim naglaskom lika. Fascinantan portretistički opus svrstava ga među  vrsne majstore psihološkog portreta. Ljudski lik bio mu je trajni stvaralački izazov od sama početka, koji god model izabrao. Od autoportreta, portreta dječaka, djevojaka, supruge, svećenika, prijatelja, intelektualaca, slikara, fakina, bilo kistom ili crtežom, suptilnošću umjetnika i psihologa istodobno, darom da lucidno otkriva osobnost portretiranog, njegovo skriveno ja.

Portret Koste Strajnića, 1965.

Tako u nizu oslikanih portreta koji su predstavljeni izložbom, plijeni dječja nevinost i ljupkost na portretu dječaka (1943); otmjenost i nonšalancija djevojačkog portreta Smiljke Sučić (1948–49), elegancija na portretu Mire (1965), poetična melankolija prožima jedinstveni portret prijatelja slikara Antuna Masle (1965), strogost i dostojanstvo dominiraju na portretu Koste Strajnića (1965), koji mu je bio učitelj u mladenačkim počecima, nadahnjivao ga te mu se slikarski vraćao više puta, da bi ovim posljednjim portretom iste godine dobio zasluženu nagradu grada Zagreba. Nezaobilazna i strogošću pomalo ironijom obilježena je figura jezuita (1954), fovistički dojmljiv portret slikara Bakovića (1958), zatim portret Olge Solovjeve (1965), nadasve posebne osobe iz prošlosti kulturne sredine Dubrovnika, čiji blijedi inkarnat poput maske odskače od tamne pozadine; pa portret Joze Kljakovića (1969), sredovječnoga gospodina odsutna pogleda, ili  portret  nosača Murata  (1949), korpulentne figure s rukama prekriženim na krilu, umorna lica, u očekivanju novoga posla. Slikanju autoportreta višekratno se vraćao. Crvenim autoportretom iz 1960,  karikaturalnim, kao da se narugao sam sebi. Bogatom izboru portreta pridonose brojni minijaturni crteži tušem i ugljenom: portret majke, ženski portret, portret slikara, portret Matka Peića, Brijanje, Ona i on  poput  malih bisera  podcrtavaju virtuoznost Dulčićeva crtačkog pera. 

Dubrovnik – vječno nadahnuće

Interijeri, još jedan nezaobilazan motiv bogatoga Dulčićeva djela, s ljudskom figurom ili bez nje, predstavljeni su njegovim poznatim platnima.  Dubrovački interijer (1946–47), Autoportret u interijeru (1948), Interijer dubrovačke kuće i Interijer iz 1953. Slike koje pružaju ugodnu, smirenu atmosferu,  toplinu i intimnost doma, bonarovsku mekoću, prostor utopljen u blagost zagasite palete  kao da poziva na odmor, kao i slike U vrtu i  Siesta u vrtu na Lapadu (1950). Ekspresivnost i snažni zamasi kista karakteristike su izloženih  pejzaža Kuće i masline, Crkva uz more (oko 1970) ili Grana smokve, također iz 1970. Ma kakav slikarski motiv bio  predstavljen, svako izloženo djelo  otkriva samosvojnost i temperament slikara čiji je stvaralački credo bio i ostao  dubrovački, mediteranski milje, bilo da je riječ o portretu, krajoliku, mrtvoj prirodi,  Dubrovniku... Dubrovački Stradun Dulčić je slikao u brojnim varijantama. I dok je  u Paljetkovoj pjesničkoj metafori Stradun „sala od Versaja“,  Dulčić ga na svojim slikama komponira u skladu s konceptom prostora koji se najizrazitije  iskazuje u enformelnim skupinama likova viđenih odozgo i svedenih na ritmizirane mrlje boje i zajedno s elementima krajolika sugeriraju neograničen prostor.  „Sitnoslikarski“ razigrano, u  duhu enformela između1950. i 1960. nastaje i niz ulja: Na trgu, Studija za plažu, Trg Republike, Seoska procesija, Dubrovačko ljeto, Hvarske vale...

Prerana Dulčićeva smrt  prekinula je velebno djelo o čijim vrijednostima i zaslugama za hrvatsku umjetnost ovom prigodom  citiramo jednog od vrsnih poznavatelja Dulčića i njegova djela, autora izložbe akademika Maroevića: „U svim svojim ostvarenjima slikar Ivo Dulčić ostavio je duboka traga. Čitavo njegovo djelo pasionantna je potraga za trajnošću i ljepotom (koja može biti i opora i gorka, i jetka i sirova), pokušaj sublimiranja ‘tragičnog osjećanja života’ nadvladavanja muke i patnje postojanja kroz teškoće i tegobe stvaralaštva. Šarolikih zemnih bića i prostranstava i njegova nesagoriva i neutaživa slutnja nadzemnih protega pretvorili su čitav opus u himnu stvorenja i stvorenoga u apologiju životnoga i živoga suprotiva uništenju i smrti. U strastvenim potezima i žarkim bojama Dulčićevih slikarskih ostvarenja sačuvana je energija vječnog obnavljanja, a njegova su djela prožeta svjetlošću koja i dalje neposustalo zrači.“