Cjelina rane hrvatske prošlosti

U predgovoru Zorana Ladića, glavnog urednika edicije Povijesti Hrvata, kao i u predgovoru prvom od sedam planiranih svezaka Matičine Hrvatske povijesti Zrinke Nikolić Jakus, istaknuta su metodološka načela koja ukratko sažimlju bitne karakteristike razvoja hrvatskih zemalja u ranom srednjem vijeku, u razdoblju od oko 550. do 1150. godine.

Prvi svezak sastoji se od tri osnovne cjeline. U prvoj se donosi pregled političkih zbivanja od druge polovice 6. stoljeća i provale Avara i Slavena do tzv. Manuelove rekonkviste sredinom 12. stoljeća i posljednjega pokušaja obnove bizantske vlasti nad dijelovima Hrvatske i Dalmacije. Autori u prvom dijelu opisuju razvoj političkih ustanova, nositelja vlasti i političkih ideologija, analizirajući ulogu različitih društvenih grupa, primjerice plemstva, ruralnog i gradskog stanovništva, gospodarski razvoj, organizaciju Crkve i vjerski život, vojni ustroj, pravni, intelektualni i kulturni razvoj. Zaključno poglavlje u tom dijelu posvećeno je prikazu konkretnoga svakodnevnog života.

Posebna pažnja dana je prikazu povijesnih fenomena specifičnih za kraj antike i baštinu koju je ona ostavila u nasljeđe srednjovjekovlju, uključujući pitanja etnogeneze i kristijanizacije novih etničkih skupina i naroda.

Izvrsno opremljeno djelo

U drugoj cjelini je na sličan način obrađena povijest pojedinih regija hrvatskoga prostora: sjeverozapada i sjeveroistoka, Gorskog kotara, Like i Krbave, Istre i Kvarnera, Dalmacije i hrvatskoga juga, kao i područja Bosne i Huma, dok treća cjelina obrađuje odnos hrvatskih zemalja prema europskim središtima moći i njihovim međusobnim utjecajima: Bizant, Karolinško, Otonsko i Sveto Rimsko Carstvo, papinstvo, Veneciju, Južnu Italiju, tzv. Sklavinije i Ugarsku.

Izvrsno opremljeno djelo tek je prvi svezak cjeline od sedam knjiga koja će znanstvenoj i najširoj javnosti predstaviti tijek hrvatske povijesti od ranoga srednjeg vijeka do najnovijega doba. Namjera je organizatora i autora na jednom mjestu dati sustavni pregled političke povijesti, ali i cjelovitu sliku društvenoga, gospodarskog i kulturnog gibanja u svim njihovim aspektima, koje su u danom povijesnom trenutku karakterizirale razvoj cjelokupnoga hrvatskog prostora.

Nešto manje pozornosti posvećeno je kulturi i znanosti u najužem smislu te riječi, jer je ona dosad već adekvatno predstavljena u Akademijinoj sintezi Hrvatska i Europa u pet svezaka, od kojih su četiri objavljena na hrvatskom, francuskom i engleskom jeziku te joj ovo Matičino djelo želi biti komplementarno, ali s izmijenjenim težištem, odnosno okrenuto drugim, svakodnevnim, aspektima života.

Međunarodni kontekst

Posebna je vrijednost djela činjenica da je pažnja posvećena i povijesti pojedinih prirodnih regija u skladu sa suvremenim doživljajem prostora radi moguće usporedivosti. Takvih prikaza za većinu navedenih regija dosad uglavnom i nema, osobito ne u sklopu sinteza čitave hrvatske povijesti. Važno je istaknuti da se tu povijest hrvatskoga naroda pokušava promatrati u njezinu međunarodnom okruženju, što je u dosadašnjim sintetskim prikazima također bilo relativno zapostavljeno. Autori djela nastojali su složene povijesne procese poput etnogeneze i kristijanizacije prikazati na jasan i pregledan način, iako u ovim poglavljima dolaze do izražaja i više osobna opredjeljenja autora na tragu modernih pristupa u današnjoj europskoj historiografiji. Autori i urednici pripadaju mlađoj i srednjoj generaciji hrvatskih povjesničara i uglednih znanstvenika, što pridonosi novosti pristupa. Djelo je namijenjeno kako znanstvenoj javnosti tako i široj čitalačkoj publici, a tomu pridonosi i namjerna neopterećenost teksta bilješkama, ali bogata i tematski sređena bibliografija, ilustracije i zemljovidi. Karakterizira ga interdisciplinarni pristup te će biti zanimljivo i stručnjacima drugih znanstvenih disciplina, a ne samo povjesničarima.

Posebne poteškoće autorima knjige, prve od sedam planiranih, predstavlja nedostatak sigurnih povijesnih vrela, poteškoća u datiranju i kronologiji pojedinih događaja, osoba i procesa, pa i u određivanju državnih granica. Autori naše ranosrednjovjekovne prošlosti u svom su radu bili usmjereni na interdisciplinarnost koristeći se rezultatima arheologije, filologije, povijesti umjetnosti i antropologije.

Dolazak Hrvata

Malobrojna povijesna vrela iz razdoblja doseljenja Hrvata na prostor uz istočnu jadransku obalu i u Međurječje otkrivaju njihov život na razmeđu europskog Istoka i Zapada i nemale njihove zasluge u povezivanju ta dva svijeta.

Tako u srpnju 600. godine papa Grgur I. Veliki javlja salonitanskom nadbiskupu Maksimu da neki došljaci Slaveni naseljavaju Istru, dok prve dodire Apostolske stolice s Hrvatima uspostavlja papa Ivan IV. Dalmatinac (640–642), sin skolastika Venancija iz Salone, koji šalje opata Martina u Dalmaciju i Istru da otkupi kršćane koje su pogani (Hrvati) zarobili. Poslije uspješno obavljene misije, papino poslanstvo donosi u Rim kosti sv. Anastazija, Maura, Venancija i drugih žrtava Dioklecijanovih progona, koje će spomenuti papa dati pohraniti u oratoriju uz krstionicu do Lateranske bazilike. Papa Agaton 680. javlja bizantskom caru Konstantinu IV. Pogonatu da misionari s uspjehom propovijedaju Francima, Lombardima i Slavenima (Hrvatima). Godine 787. Franci su ovladali Istrom, a 791. posavski Hrvati pod vodstvom kneza Vojnomira oslobađaju se Avara, ali priznaju franačko vrhovništvo. Godine 799. kraj Lovrana Hrvati su pobijedili vojsku furlanskoga grofa Erika, dok 804. na rijeci Rižani istarski Hrvati od Franaka traže potvrdu svojih starosjedilačkih prava (Rižanski placit).

U rubnim bilješkama Čedadskog evanđelistara (850–890) anonimna ruka ubilježila je imena hrvatskih vladara koji su posjetili nama nepoznatu opatiju na akvilejskom području: „Gospodin Trpimir (...), Petar, sin gospodina Trpimira (...) knez Branimir (i žena mu) kneginja Maruša.“ Godine 879. knez Zdeslav osigurava pratnju papinih legata na proputovanju za Bugarsku, a u svibnju 879. po svećeniku Ivanu knez Branimir javlja papi Ivanu VIII. svoj izbor za vladara Hrvatske uz obećanje da će kao „dragi sin u svemu biti vjeran i poslušan sv. Petru“. U pismu 7. lipnja 879. papa Ivan VIII. hvali Branimirovu vjernost priznajući mu „principatum terrenum – zemaljsku vlast“ nad cijelom Hrvatskom, dok godine 880. oni razmjenjuju poslanike.