Bolne hrvatske istine

Nietzscheovo shvaćanje povijesti kao „vječno vraćanje istoga“ veoma je uvjerljiva, ali ne jedina i najvažnija poruka koju nam nudi umjetnički iznimna i politički angažirana predstava Balade Petrice Kerempuha, premijerno izvedena 26. veljače na pozornici varaždinskoga HNK-a u režiji Georgija Para.

Naravno za to je osim Parova izbora pjesama i adaptacije najzaslužniji Miroslav Krleža, čiju veličinu mnogi njegovi „istomišljenici“ još vide i prečesto iščitavaju u ideološkom ključu, lišenu hrvatskoga povijesno sluganskog mentaliteta; onog čemera i jada, siromaštva i stradanja, što je sve veliki pisac hrvatskog martirija smjestio u prostor hrvatskog očaja, u limb prije ulaska u nikada dosegnut nacionalni raj.

Kontejneri kao pučka kuhinja

Muke i patnje, strah i očaj, nade i beznađe, općenito trpnja kao trajno stanje i jeka monotone bogečke molitve te ravnodušnost, kao posljedica neostvarene pravde, pitanja su koja Krležine Balade smještaju u arhetipske i univerzalne prostore ljudske i hrvatske egzistencije. Napose u prostore povijesti stradanja, koja se nameće kao usud kojemu se ne može pobjeći. Ali i u prostore u kojima se u svakom trenutku zrcali strah od suočenja s istinama, koje su nespremnu hrvatsku nadu često izručivale „pravdi“, koja je Hrvatima donosila još više muke i veća stradanja.

U kazališnoj knjižici dramaturg predstave, Marijan Varjačić, piše da su prve reakcije na tiskanje Balada Petrice Kerempuha 1936. apostrofirale problem siromaštva. Spominje Stanka Lasića i srpsku književnicu Isidoru Sekulić, koja je, prema Lasićevoj interpretaciji, napisala kako je „Krleža dao pravu dimenziju siromaštva jer je prave vrijednosti tražio izvan društvene pravde, tj. u samoj osnovi ljudske egzistencije u kojoj nikad neće biti pravde, nego samo muka, patnja i beznadna nada“. I stoga jer je život „vječno odgađanje pravde, a groblje je jedina pravda“.

Tu teološki poželjnu i šopenhauerovski skeptičnu ulogu povijesti u čovjekovu životu Krleža sučeljava s hrvatskom socijalnom stvarnosti 30-ih godina 20. stoljeća, kada je naša „socijalna literatura između dvaju svjetskih ratova tretirala siromaštvo, za razliku od Krleže, kao isključivo društveni fenomen, kao materijalni problem i kao čisti negativitet“. A Krleži je to i „etički, odnosno egzistencijalni“ problem, jer čovjek nije ugrožen samo kada je „biološki ugrožen“, nego i kada je „ponižen kao ljudsko biće“.

U predstavi se Paro vraća Krležinoj izvornoj ideji Balada – „poniženo ljudsko biće“ suočava sa siromaštvom, stradanjem, poviješću i strahom od suočavanja. U prostorima suočavanja pronalazi dramske poticaje i vrlo minuciozno rastvara dramske odnose te kreira i režira dramske napetosti, uobličava dramske likove i transponira ih u glumačke karaktere.

Ti krležijanski „beskarakterni“ protagonisti, zarobljeni povijesnim strahom u presudnim trenucima suočavanja s moćnijima – u Parovoj predstavi je to EU – povlače se u sebe, u kolektivnu pomirenost s tuđom voljom; bez pobune pristaju na trpnju, šutnju i čekanje Spasa koji će jednom „nepoznat Netko“, možda „vola Božja“, ponuditi kao iskupljenje za sve proživljene patnje.

Kako su protagonisti, glumci, zapravo jedini prostor drame, pozornica je (scenograf Aljoša Paro) oslobođena scenografskih suvišnosti te reducirana na scenski simbol današnjeg siromaštva; na nekoliko kanti za smeće, dva kontejnera i ogradu od bodljikave žice. Time se na sugestivan način naglašava ne samo mjesto radnje nego i sugerira vrlo točna komunikacija sa suvremenom našom i europskom zbiljom.

Od početka predstave, kada se kod kontejnera skupi sva sirotinja – „gospon z biciklinom, gospon z kolicami za na plac, gospica z črlenim makom za škrlakom, gospa z lisičjim krznom, gospa z dečinskim kolicam i Petrica Kerempuh“ – do kraja predstave kontejneri su razlog i pokretač dramske radnje. Ispred i oko njih žive siromašni; tu komentiraju stvarnost, sjećaju se prošlosti, u sebi zatomljuju pobunu, pristaju na siromaštvo i vegetiraju. U rijetkim trenucima, kada svoja sirotinjska lica zamijene izbrisanim maskama, suočavaju se neminovnošću svojih sudbina. Jedina budućnost im je skupljanje plastičnih boca, koje im na kraju predstave uz Odu radosti padaju s neba. 

Bez političkih kalkulacija Paro jasno poručuje da manje vjeruje maćehinstvu Europske Unije nego Krleži, koji je o toj ostarjeloj metresi prije gotovo stoljeće napisao točnu anamnezu. Kao što je napisao i istinu o „sinovima domovine“, koji su se odrekli jezika, književnosti, identiteta, jer „črez maglu“ nisu vidjeli Europu koja je za nas „navek imala štrik“.

Parove Balade sada i ovdje osim hrvatskog životinjarenja nude političku istinu i zrcalo mnogima koji idu u Europu „gde buju svoju popluvali reč“ jer uživaju biti sluge moćnika, kojima smeta nacionalna samosvijest. Zamišljen nad našom sadašnjošću poručuje nam da je Sadašnjost i Prošlost! I da Budućnosti nema bez uvida u Prošlost. Osobito bez Krležine istine o hrvatskoj prošlosti.

Tako suvremeno iščitavanje Krleže u ostvarenju doista iznimne i politički provokativne predstave bilo bi nemoguće bez odlične glumačke izvedbe. Hana Hegedušić, Sunčana Zelenika Konjević, Ljiljana Bogojević, Zdenko Brlek, Ljubomir Kerekeš i Jan Kerekeš uspjeli su odlično rastvoriti kompleksne sadržaje Balada i individualne glumačke kvalitete podrediti zajedničkom rezultatu. Za to ih je publika nagradila frenetičnim pljeskom.

Obol predstavi dali su Vid Novak Kralj (glazba), Jadranka Tomić (kostimi) i drugi.