Da nije napisao niti jedan roman, Umberto Eco bi ipak imao iznimno značajno mjesto u talijanskoj kulturnoj povijesti, pa i neporecivu ulogu u europskoj i svjetskoj difuziji modernih ideja i stvaranju kritičkog duha u odnosu na običaje i ponašanje, na politiku i društveni život, na mode i dominantne tendencije.

I na teorijskoj i na empirijskoj razini, kao filozof i semiotičar i kao publicist i komentator aktualnih zbivanja, iskazao se kakvo­ćom uvida i količinom primjerenih intervencija, duhovnom slobodom, i gipkošću izraza, misaonom utemeljenošću i dosjetljivošću egzemplifikacije. Sustavno organiziranim studijama i ležerno pisanim „efemernim“ intervencijama stekao je autoritet na nekoliko razli­čitih područja od književne interpretacije do tumačenja suvremenih medija i komunikacija (stripa, radija, televizije), od gnoseologije i estetike do etike (s ponešto rezervi s obzirom na ontologiju).

Sve ovo ne kažem da bih iritirao brojne čitatelje što su s opravdanom znatiželjom i zahvalnom participacijom prihvatili Umberta Eca ponajprije kao romanopisca i tvorca brojnih bestsele­ra. Zahvalna publika ima pravo na svoje predilekcije i preferenci­je, ali ostaje činjenica da je taj autor gotovo do pedesete godine života bio isključivo pisac teorijskih i feljtonskih spisa, profesor u Firenci i Bolonji, urednik u izdavačkoj kući i promotor originalnih metoda razumijevanja aktualnih fenomena. Prije svoje romansijerske avanture i „fortune“ stekao je golem nedvojbeni ugled i stvorio čitavu biblioteku vlastitih relevantnih naslova.

Estetičar, semiotičar, polemičar

Rođen 5. siječnja 1932. u Alessandriji, već 1954. diplomira filozofiju na Sveučilištu u Torinu (kod Luigija Pareysona). Dvije godine potom ima i doktorat, pa 1956. objavljuje Estetski problem kod sv. Tome. U sljedećim će izdanjima u naslovu odustati od naznake piščeve svetosti (zamijenivši je atributom Akvinca), što govori o njegovu udaljavanju od religije. Ali zaokupljenost srednjovjekovnom filozofijom i, općenito, medijevalnim univerzumom neće jenjati, jer će 1959. napisati i izdati Razvoj srednjo­vjekovne estetike. Kad 1965. objavi Joyceove poetike, samo će naizgled izaći iz krugova skolastike i nominalizma. Dapače, u toj će knjizi zaokružiti svojevrsnu zaokupljenost tradicijom normativnih estetskih sustava, te ostvariti svojevrsni sinkretizam medijevalizma i modernizma.

Na široki odjek naići će njegova epohalna knjiga Otvoreno djelo (1962), ubrzo prevedeno na brojne jezike, pa odmah u Sarajevu (prijevod Nike Milićevića). Riječ je o iznimno lucidnom tumačenju radikalnog modernizma u mnogim umjetničkim disciplinama i manifestacijama (od enformela i aleatorike, od „toka svijesti“ prema „novom romanu“). Stečeni ugled čini da ga, kao daleko najmlađega, autoritativni Timesov literarni dodatak odmah uključuje u zbornik Kritički trenutak, antologiju hermeneutičke misli od Eliota do suvremenosti. Nesmanjenim intenzitetom, 1964. javlja se knjigom Apokaliptičari i integrirani, dosjetljivo polarizirajući tipove intelektualnih reakcija na aktualitet u rasponima od jadikovki nezadovoljnih konzervativaca pa do apologija u establišment uklopljenih tehnoloških progresista, naravno s obaveznim ironičnim žalcem na obje strane.

Već 1965. započinje sustavnu suradnju u tjedniku Espresso, gdje će polemičkim člancima i neposrednim reakcijama na realije značajno utjecati na javno mnijenje (najbliže francuskom pojmu „maître à penser“). Knjiga Najmanji dnevnik (1963) okupit će Ecove prethodne društvenokritičke spise i parodije, groteske, persiflaže, ispisane iznimnom duhovitošću i pravim literar­nim nervom, no također s jakim moralnim stavom. Nezaboravna je Pohvala Frantiju (kao korektiv negativna De Amicisova profila neposlušnog dječaka) ili, također, Nonita (groteskna referenca na trenutno razglašenu Lolitu). Kao mislilac i teoretičar modernih medija pridružuje se „Grupi 63“, koja se formirala na liniji avangardističke obnove (ili prevrata) talijanske kulturne (posebno izdavačke) scene, tada još bez vlastitih književnih pretenzija.

Određujući se „sindikalno“ filozofom, estetičarem, Eco koncem šezdesetih godina poduzima zasnivanje neke općenite kulturalne teorije, smatrajući kako semiotika ima najviše šansi poslužiti tumačenju najrazličitijih fenomena. Knjigom Odsutna struktura (1968) pokazuje ne samo ograničenja strukturalizma nego i nedostatke raznih filozofskih sustava što završavaju u metafizici.

Knjigom Znak (1973) zaokružuje svoju semiotičku hermeneutiku, pozivajući se na istraživanja Saussurea, Peircea i Morrisa, a distancirajući se od Rolanda Barthesa i doživljujući kritički odmak od Lévy-Straussa. Doista, za razliku od strukturalističkih i semioloških tendencija temeljenih na lingvističkoj matrici, on se zalaže za teoriju znakova koja polazi od vizualnih komunikacija i medija. Organiziranjem prvog međunarodnog kongresa semiotičkih studija 1974. u Milanu Umberto Eco postaje neospornim autoritetom na tom području.

Ime ruže – simbol
postmodernog obrata

U međuvremenu ne zanemaruje kritičke i polemičke intervencije u društveni život. Naslovi nekih knjiga već sami svjedoče neravnodušnost svog odnosa: Domaće navade (1973), Masovni nadčovjek (1976), S periferije carstva (1976). Razrada teorijskih problema rezul­tira također brojnim novim prinosima: Oblici sadržaja (1971), Traktat opće semiotike (1975), Kako se sprema doktorska teza (1977), Kôd (1978), Lector in fabula (1979), Metafora (1980). Ali objavljivanje romanesknoga prvijenca Ime ruže (1980) u znatnoj mjeri mijenja piščev status i ugled, značaj i utjecaj.

Taj krimić, smješten u srednjovjekovnu opatiju, primjer je stroge narativne organizacije numerički determinirane „logike“ ubojstava, ali i duboke uronjenosti u ambijent i atmosferu medijevalnog univerzuma, tretiranoga pak povremeno ležernošću stripovske simplifikacije. Uokviren dosjetkom „nađenoga rukopisa“ i zaokružen idejom definitivnoga gubitka Aristotelove studije O komičnom, taj je eruditsko-maniristički, intertekstualno-aleksandrinski roman, situiran sudbinski u prašnjavoj biblioteci, postao izričitim simptomom postmodernoga obrata, a stekao je sasvim neočekivanu opću popularnost, posebno nakon ekraniza­cije sa Seanom Conneryjem u glavnoj ulozi. Golemi uspjeh nije autoru zavrtio glavom, pa je, uz kontinuiranu publicističku dje­latnost, i dalje nastavio svoju znanstvenu i nastavničku karije­ru i nemali javni angažman na mnogim područjima (ostavši pritom još iznimno komunikativan, ljudski dostupan, otvoren za inicijative). Romaneskna dionica Ecova pisanja ipak se nametnula kao knjižarski dominantna, teoretičar popularne kulture i sam je postao „kultnim“ piscem, autorom milijunskih tiraža. Osam godina nakon Imena ruže uslijedilo je Foucaultovo njihalo (1988). Dočekano s nešto manje euforije, uostalom i motivski zapletenije i dijakrono razuđeno, to je djelo zadržalo Ecu neophodne atribu­te detekcija, urote, tajne, pa alkemije i kabale, znanosti i pseudoznanosti. Sam pisac je ustvrdio kako mu je to najdraže literarno ostvarenje, možda zbog djelomična ambijentiranja u znane mu krugove izdavača i drage mu krajolike zavičaja. Treći roman Otok prethodnog dana (1994) kombinira žanrovske karakte­ristike pustolovnog i viteškog, povijesnog i pomorskog narativa, a sve provedeno kroz razne sredine i epohe. Uplećući u tkivo i protagonistovo pisanje dnevnika, kao zametka romana, omogućio je također karakteristične metaliterarne ekskurze i zrcalnu autoreflek­siju, pravi „začin“ postmodernističkog stajališta.

Vrtoglav niz naslova

Četvrtim romanom Baudolino (2000) donekle je promijenio narativnu strategiju. Istina, opet je tu srednji  vijek i pikarska tematika, ali umjesto prethodećih kompozicijskih gledanja na Dumasa i Suea, Stendhala i Scotta, Defoea i Doylea radnja je vođena line­arno poput kronike, no obogaćena povremenim leksičkim invencija­ma i verbalnom ekvilibristikom (s prisjećanjima na nemimoilaznoga mu Joycea). Peti roman Tajanstveni plamen kraljice Loane (2004) u potpunosti je situiran u suvremenost, ali sa sustavnim evociranjem razdoblja od šezdesetak godina, uz pomoć knjiga i stripova (obilato repliciranih kao likovna, ilustrativna pratnja). Glavni motiv je borba protiv amnezije, pokušaj oboljelog junaka Bodonija (kojemu je Eco dao znatne autobiografske crte) da pamće­njem rekonstruira protekli život. Šesti je roman Praško groblje (2010) u potpunosti koncipiran kao feljtonski, popularni, „niski žanr“, tobože namijenjen lakoj konzumaciji (i popraćen crtežima iz devetnaestostoljetnog kriminalističkog ili „gotičkog“ romana), no bitno obremenjen tematikom tzv. Protokola sionskih mudraca, odnosno falsifikatima što se odnose na tobožnju zavjeru Židova, pa je izrazito mračnih i obespokojavajućih tonova. S posljednjim romanom Nulti broj (2015) Eco je još jednom ušao u znanu mu sredinu, u novinsku redakciju, ali zaplet je paradoksalan, premda i plauzibilan. Naime, uredništvo naizgled sprema novu publikaciju, no umjesto izdanja riječ je o prijetnji, o izazovu medija „za ucjenjivanje“ i provociranje, reketiranje. Inače ne odveć sklon patetičnoj jadikovci i pesimističnim razmatranjima, svojim romanesknim epilogom Umberto Eco bi mogao biti svrstan – po vlastitoj mu klasifika­ciji – među „apokaliptičare“, zagovornike beznađa, barem u odno­su na masovne komunikacije kojima se doživotno bavio.

Ali teoretičar u romanopiscu nikad nije mirovao. Uspjeh  prvog romana uskoro ga je natjerao da se odazove metatekstualnom Postilom ’Imenu ruže’ (1984), pa potom nastavi neprekinutom serijom vrlo vrijednih, često sasvim iznimnih, knjiga: Sedam godina žudnje (1983), Semiotika i filozofija jezika (1984), O zrcalima i dru­gi eseji (1985), Granice tumačenja (1990), Drugi najmanji dnevnik (1992), Što vjeruje nevjernik (s kardinalom Martinijem, 1996), Pet moralnih zapisa (1997), Kant i kljunaš (1997), Između laži i ironije (1998), Minervina kutijica (2000), O književnosti (2002), Kazati gotovo isto (2003), Povijest ljepote (2004), Račjim korakom (2006), Od stabla do labirinta (2007), Povijest ružnoće (2007), Stvoriti neprijatelja (2011), Vegetalno pamćenje (2011), Vrtoglavica liste (2011), Povijest legendarnih mjesta i zemalja (2013). Zajedno s J. P.  Carrièreom objavio je i rječitu apologiju Ne nadajte se odricanju od knjiga (2014).

Intelektualac sa šarmom

Imao sam zadovoljstvo vrlo davno početi čitati i zatim gotovo sustavno pratiti Ecov opus, a bogme i povlasticu ranog susreta i nekoliko potonjih viđenja s velikim piscem, kritičarem, teoretičarem, bibliofilom i bibliomanom. Na simpoziju 1969. u Vicenzi Eco je održao predavanje o semiologiji arhitekture, pa sam mu mogao prići s nekim drugim polaznicima i malo porazgovarati o Borgesu, predstaviti se kao čitatelj koji preferira njegov Najmanji dnevnik  kao upravo spisateljsku poslasticu. Najprvo sam potom u Telegramu predstavio njegove semiološke teze, a 1974. u časopisu Teka načinio sam sintezni portret autora kao jednoga od ključ­nih teoretičara razdoblja (što sam poslao Ecu na kućnu adresu). Ta me je činjenica ohrabrila da za boravka u Milanu, a po izlasku romana  Ime ruže zatražim od njega intervju. Primio me u svom stanu i za razgovora izvadio iz police časopis Teka s mojim prilogom, a na odlasku mi je ponudio neku od svojih knjiga, ako ih nemam. Imao sam sva dotadašnja njegova knjižna izdanja, pa mi je dao samo dva novoizašla separata, no zamolio sam ga da mi se potpiše na primjerak svojega prijevoda Queneauovih Stilskih vježbi. Nisam, naime, mogao odoljeti a da se ne podičim kako sam sudjelo­vao u sličnoj aktivnosti. Uz taj intervju tiskan u Danasu posebno sam objavio prikaz Imena ruže i Fukoova klatna (srpski prijevod), a zajedno s Moranom Čale (koja u „ekologiji“ ima daleko više zasluga, kompetencija i uloga od mene) priredio sam broj časopisa Re­publika posvećen Umbertu Ecu. Taj me angažman pak legitimirao da sudjelujem na susretima Eca i Magrisa sa svojim prevoditeljima i tumačima, kako najprije u Trstu tako potom u Puli, što mi je dalo priliku da se u još nekoliko navrata vidim s piscem, čiji nestanak sada žalim s uvećanom participacijom zbog prirodnosti, šarma i duhovitosti koje je pokazivao u kontaktima i nikakve umišljenosti zbog golema, gotovo neusporediva odjeka i intelektualnog utjecaja.

Umberto Eco

Thomas Mann

Tonio Kröger, tužna lika,

ima dušu umjetnika,

a sjetno se, s puno prava

Lizaveti povjerava:

„Gledaj kako svijet je divan,

širok, svak u njemu uživa,

gdje, glupave u svom sjaju,

vedre cure lepršaju,

a meni sudbina ne da

nego ih ko prognan gledam.

Takvoga sam stanja sužanj

da sam sretan, makar tužan.

U zaključku, da još skratim,

od estetske boli patim.“

Te stvari, na način dičan,

Thomas Mann nam rado priča.

Zatim nas u Mletke vodi,

lukavo kanalom brodi,

učena nam muža kaže

(očima se prenemaže,

slina na usta, a to znači

poročan na grčki način),

pa on, bludan i pohotan

hoće da dječaka smota,

mračnim ulicama luta,

vreba iz svakoga kuta.

Ako li tko prigovori

vodi ga čarobnoj gori,

gdje se jedan lik uspeo

jer je novo kušat htjeo,

a zavidan bje rođaku

što imaše bolest laku,

s koje obrazi zarumene,

kašalj grudi tresti krene

– osim toga se zaljubi,

za Ruskinjom pamet gubi

pa zaželi i dobije

pravu sušicu što prije,

i njeguje pokraj nje

svoju lijepu te-be-ce.

Ne propušta Thomas marni

izložit nam slučaj stvarni

Josipov, al se propita

dobro o shvaćanju mita.

Potom se prikazat sjeti

pripovijest o spiroheti

od koje pati, posusta

genij doktora Fausta.

A uz zlobnu ironiju

pa i dodekafoniju,

izruga razlog i praksu,

nedovoljnu profilaksu

kojom – ludo, čemu kriti –

Adrian sebe zaštiti.

Pisac raznim načinima

uvijek istu temu ima:

paranormalno neko stanje,

intelektualca bolovanje,

al to protumačit mora

baš građanin pun razbora.

A čiju stvar autor prati?

To se već ne može znati.

Napomena: Umberto Eco je raskrstio sa svojim pjesništvom još u pubertetu, ali se nije odrekao vještine slaganja (zafrkantskih) stihova. U golijardskom duhu ispisao je čitavu zbirku Filozofi na slobodi, sastavljenu od pjesmica nastalih na marginama filo­zofskih skupova, još davnih pedesetih godina. Kaže da poznaje ljude koji su na temelju njegovih rimovanih parodija spremali ispite iz filozofije. U nekoliko navrata je potom složio i stihovane portrete Manzonija, Joycea, Prousta i Manna. Dvije zadnjenavedene pjesme objavljene su u časopisu Verri br. 2/1961.

Prepjev i bilješka Tonko Maroević