Zimske slike

Razmišljam: mogu li se sjetiti svoje prve prave zime? Ne znam, no znam koja me prati najdulje. To je veliki Wiehlerov goblen u masivnom srebrnastom okviru. Prizor kao da je izronio iz Arnoldove pjesme (Tiha noćca već se šulja dolom / Sitne svijeće po svem pali selu / Sniježak prši svakom stablu golom / Rad bi natko košuljicu bijelu ...). Žmirkava svjetlost u skromnim seoskim kućicama, po borovim granama nalegao težak snijeg, nebo je mrklo, pomalo zlokobno, mjesec brodi između oblaka, ledina i mostić preko zamrznutoga potoka odišu bjelinom. Nigdje žive duše. Stariji su mi pričali da je tu goblensku sliku bocala moja mama dok je mene nosila. Čudno, ali mama mi nikada o njoj nije govorila, premda je slika cijelo vrijeme visjela na zidu našega stana, kao što danas visi u mojoj kući.

Druga slika, za koju želim vjerovati da je doista plod vlastita sjećanja, a ne kasnijih pripovijedanja starijih: djed me vuče kroz dubok snijeg na drvenim sanjkama, koje je sam i napravio. Spretan je bio moj dida. Vlastitim je rukama mogao napraviti svaki predmet koji bi zamislio. Eh, snijeg! Nekoć se i u gradu zadržavao po nekoliko mjeseci. Ledene ruže hvatale su se po oknima svake večeri. Dugo je stezala ciča zima. Bila je to jaka studen, tako jaka da su i ciča i cvrč onomatopejske riječi koje oponašaju zvuk što nastaje stupanjem po zamrznutoj i zasniježenoj zemlji koja škripi pod nogama. Nije ga od površine mehanički odlijepila ni ralica niti ga je kemijski otopila sol. Zaboravili smo (a možda nismo ni znali) da je i u samom imenu snijeg njegovo prvotno značenje: ono što se prilijepilo za tlo i za raslinje (stind. snihyati, lijepi se, mastan je, vlažan; snéha, ljepljivost, ljepljiva tvar, sluz, slina; snihán, šmrkalj, kojem se cijedi slina iz usta). I za cestu koja je vlažna, ali ne i mokra da se ljeska, kažemo da je masna.

U mnogim europskim jezicima snijeg se kaže slično: njem. Schnee, engl. snow, šved. snö, lit. sniegas, češ. sníh, rus. sneg itd. To je oborina koja nastaje pretvaranjem pare u krutu tvar u obliku šesterokutnih kristala i zvjezdica. Narodski rečeno: snijeg je voda iz oblaka skrutnuta u pahuljice. Danas se snijeg ne zadržava dugo na tlu, poglavito ne na prometnicama. Cestari se natječu tko će ga prije i bolje ukloniti. A na poljima, bez intervencije ljudskoga faktora, leži na zemlji kao prava blagodat i zaštita, pa o njemu i govorimo kao o (s)nježnom pokrivaču, mjereći mu svako malo visinu.

Tuču sam najprije doživjela kao staccato bubnjanje po limovima i krovovima. Auto dugo nismo imali, kad to kažem, mislim prije svega na generaciju svojih roditelja. Zato smo dugo živjeli bez straha od oborinskih oštećenja na – kako danas kažu – paženim limenim ljubimcima. Tuču čine prozirna ili djelomično prozirna ledena zrna čunjasta, okrugla ili nepravilna oblika spojena u grude što padaju iz oblaka (prasl. *to¸ča, rus. túča, oluja, polj. te¸cza, duga). Promjer im može biti od 5 do 50 mm, no znaju biti i veće, pa čujemo da je padala tuča veličine oraha ili jajeta, a kadšto i veća. Sinonimi za tuču još su: led, grad, krupa. Prvotno, tuča znači snažan pljusak (stsl. tonča), a još starije značenje jest: ono što je nagomilano, gusto, što lijepo potvrđuje lit. tánkus, gust, od ie. korijena *tenq, debeo, gust. I grad je nastao od stare praslavenske riječi gradъ, što je srodno s lit. grúodas, smrznuta zemlja, zaleđeno blato, a ovo pak s lat. grando, grandinis, tuča, grad, led. Premda tuča može zagorčiti život vlasnicima automobila ostavljajući za sobom uleknuća na krovu i haubi, to je ništa u usporedbi sa štetama koje zna prouzročiti poljoprivrednicima. Ponekad u nekoliko minuta propadne cjelogodišnji trud i ljetina, pa ti misli kako ćeš preživjeti i vraćati možebitne dugove.

Slična tuči, samo manja, jest i solika, kruta bijela oborina u obliku ledenih čestica promjera oko 5 mm što padaju iz oblaka. I ona se zove gdjegdje krupa, a gdjegdje posolica, sugradica i cigančići. Zašto cigančići? To potječe od vjerovanja kod Bugara da pokojni Cigani od snijega rade tuču koju bacaju na zemlju. Riječ potječe od soln, što je metatezom dalo slan (tako i slatinu). Prvotno se rabio za blatnu boju, što se sačuvalo u rus. solovoj, blatnožut.

Slana je pak snježnobijeli talog sličan inju koji se nakuplja pred jutro za hladna i maglovita vremena na zemlji i biljkama. Baltoslavenska je to riječ iz korijena *sal-, što znači smrznuti, a ovo prijevoj ie. korijena *kel-, hladan. Kad kažem kalt, sve je odmah jasno.

I slana i mraz (prasl. *morzъ, stsl. mrazъ, rus. moróz) i inje javljaju se pri temperaturi od 0 stupnjeva (ledište) kao naslage leda na predmetima na tlu ili kao smrznuta rosa na travi i stablima. No mraz nije samo pojava koja zahvaća prirodu nego može i čovjeka – kad mu se zbog nečega naglo diže tjelesna temperatura, pri čemu mu se tijelo trese kao da se po njemu valjaju mrazni vali. Ta se pojava zove mrzlica.

Malu šetnju izložbom zimskih slika neću završiti nečim tako neugodnim kao što je treskavica. Radije ću dozvati u sjećanje jednu idiličnu zimsku planinarsku sliku, pa već i po tome davnu. Prigradski autobus dovezao je šačicu putnika do zadnje stanice u selu Planina, odakle vodi put prema medvedničkom odredištu Lipa-Rog. Koliko god puta išla na Sljeme s raznih polazišta, jedan zimski uspon, ni po čemu spektakularan, još i danas pamtim. Nije on ni težak, pa da ga se, kao krune napora, sjećam po lijepu vidiku na vrhu. Ne, nema ni toga. Uspona se sjećam po samom hodanju tom nikad ljepšom stazom. Zemlja je bila tvrda kao kost, lišće kao da je posuto šećerom kristalom po rubovima, drveće se ogrnulo bijelom najfinijom čipkom od zvjezdastoga inja, a kroz tu bjelinu probijalo se svojim zrakama zubato sunce. I danas, nakon tolikih godina, kad mi se inje već dobrano rasulo po kosi, sjećam se toga bijelog koridora kao nezaboravno lijepoga. Inje je davalo ton cijeloj slici. A ono na mojoj glavi? Njega tada još nije bilo. Ono se i sada taloži, ali se ne topi. Nepodložno atmosferilijama, ostaje.