Vrhunske grafičke novele

Strip se uglavnom smatra područjem autora muškoga rodnoga predznaka, a utjecaj je samosvjesnih autorica znatno rjeđi. Ipak, njihov je doprinos devetoj umjetnosti znatan, a kvalitativni dosezi redovito visoki, što potvrđuju i dvije grafičke novele što su predmetom kratke raščlambe ovoga teksta. Pritom ne treba zaboraviti da su i Nemirno more (izvorno 1999) hrvatske autorice Helene Klakočar kao i Imovina (izvorno 2013) izraelske Rutu Modan i šire revalorizirani. Dapače, Nemirno more je još 2000. ovjenčano nagradom na festivalu u Angoulemeu, a Imovinu je niz kritičara raznih nacionalnosti označio grafičkom novelom godine.

Helena Klakočar-Vukšić (r. 1958) nije nepoznata u domaćem kulturnom podneblju. Još je 1980-ih bila među utemeljiteljima multimedijske skupine Zzot, a u smjernicama devete umjetnosti njezini su radovi bili dostupni u omladinskom tisku. Objavljivanje u glasovitome Poletu 1984. pomoglo je proširenju stripovske aktivnosti i u druge periodične tiskovine tadašnje države, a treba reći da je bila predstavljena na retrospektivnoj izložbi Jugoslavenski strip 1867–1985. u Parizu 1986. te da su joj stripovi objavljeni i u monografiji Put u obećanu zemlju 1990. Međutim, autoričina je djelatnost devedesetih prošloga stoljeća izmicala domaćim podnebljima i usmjerila se napose u Nizozemsku, a utjecaj na medij stripa uokviren je upravo kontekstualnim temeljem Nemirnoga mora – razdobljem raspada druge Jugoslavije i Domovinskoga rata kao i stvaranjem toga osebujnoga djela i njegovim objavljivanjem potkraj desetljeća.

Strip kao autobiografija

Nemirno more autobiografski je strip čija je okosnica autoričino putovanje katamaranom s mužem i kćeri započeto u predvečerje Domovinskoga rata. Zbog izbijanja ratnoga sukoba obitelj se nije mogla vratiti u Hrvatsku i putovanje je nenadano produženo putemGrčke, Italije i Albanije te naposljetku Nizozemske. Pritom je svakako razvidno da se označnica autobiografskog razgranava i u žanrovskim modelima stripa putovanja ne tako čestoga u devetoj umjetnosti pa tako dodiruje i osuvremenjene obrasce mitskih predaja. Jasna je i egzistencijalna potka Nemirnoga mora jer se autoričina obitelj našla posve izdvojena od uobičajenoga života, pokatkad lišena i temeljnih životnih potreba, sasvim nenamjerno postajući i dalekim odrazom izbjegličkih obitelji u ratom zahvaćenim područjima Hrvatske. Takva je realna Odiseja nepobitno ispunjena simboličnim egzistencijalnim motivima središnjih likova Nemirnoga mora, a strukturalna nas podijeljenost na četrnaest poglavlja uz prolog zamalo može podsjetiti na četrnaest pjevanja nekoga pradavnoga epa.

Izd. Fibra, Zagreb, 2015.

Helena Klakočar precizno opisuje zbivanja i niz likova čiji je nukleus obitelj u egzilu. Razvidna dinamika pojedinih poglavlja usklađuje se primjereno u cjelini čitave grafičke novele, a raspon narativnih pristupa, odnosno iskoraci od pripovjedne okosnice Nemirno more čine ostvarenjem bez trunke zalihosti. Bogatoga društvenoga, kulturnoga, pa čak i povijesnoga konteksta u čijem je središtu humani segment, taj se strip odlikuje i prepoznatljivim crtačkim stilom, stilom koji je Klakočareva definirala još u osamdesetim godinama prošloga stoljeća, a upravo u ovome djelu doseže i punu zrelost. Crtački minimalizam, pojednostavnjenje linije i svojevrsno apstrahiranje likova i prostora uz jasne stilizacijske postupke samosvjesni su odraz autoričina kvalitetnoga rukopisa, čije ga označnice bespogovorno smještaju u područje svojevrsnoga stripa otklona.

Nema nikakve sumnje da autorski rukopis Helene Klakočar obilježava primjena crno- bijeloga grafizma, odnosno nedostatka kolorita. Ni u jednome prizoru transparentna, ta strip-autorica često varira crtačke postupke, uklapajući ih nenametljivo u građu cjeline. Njezino je interpretiranje jezika stripa promišljeno, a kako je Nemirno more i djelo složenoga konteksta, ponajprije osobnoga, društvenoga, kulturnoga i povijesnoga, postaje i ostvarenje koje svakim čitanjem odražava stvaralačku raskoš.

Izd. Vedis, Zagreb, 2015.

Izraelska stvarnost

Raznovrstan opus izraelske strip-autorice Rutu Modan (1966) obuhvaća nekoliko grafičkih novela, kratke stripove i radove za djecu, a upravo ju je grafička novela Izlazne rane (izvorno 2007, hrvatsko izdanje Fibra 2011), ovjenčana uglednom Eisnerovom nagradom, uvrstila u sam vrh suvremenoga stripa. Taj je strip izvanredni odraz suvremene izraelske stvarnosti, jer u središnjicu smješta telavivskoga taksista u dvadesetima kojem mlada vojnikinja priopći da mu je otac možda stradao u bombaškom napadu. Potraga za ocem i otkrivanje istine otponac su slojevite građe ove grafičke novele, iskazom promišljene uspostave narativnosti, uvjerljivih karaktera i raspoznatljivoga grafizma čije nasljeđe seže do znamenitoga belgijskoga crtača Hergea.

Ako se taj strip oslanjao na opće društveno stanje suvremenoga Bliskoga istoka, nema sumnje da u Imovini Rutu Modanova preklapa trenutno stanje židovskih zajednica s povijesnim bremenom Drugoga svjetskoga rata i holokausta. Oslanjajući se pritom djelomice i na iskustva vlastite obitelji, autorica osebujnim svjetonazorom rekonstruira navedene sastavnice. Kako starica Regina Segal, nakon smrti sina, na put u Varšavu vodi unuku Miku ne bi li povratila obiteljsku imovinu oduzetu tijekom pogibeljnoga ratnoga sukoba, upravo se u okružju glavnoga poljskoga grada, koji uz modernitet odražava i povijesno nasljeđe, starica suočava s prošlošću, dok Mika doznaje da je obiteljsko nasljeđe znatno drukčije nego što je pretpostavljala. Struktura se ovoga djela naizgled prilagođava prema danima boravka u Varšavi, no njezine su temeljne dramaturške točke izrazito promišljeno inkorporirane u teksturu i kontekst Imovine. Na takvoj pripovjednoj okosnici Rutu Modan gradi izrazito životnu priču, u čijem razvoju ne uočavamo ni najmanjih propusta, a čitateljeva se empatija razmatra i putem odnosa sa središnjim likovima, kao i putem odnosa prema povijesnome bremenu stradanja tijekom Drugoga svjetskoga rata. Esencijalne su postavke svih protagonista jasne, ali ipak se razgranavaju u neprestanoj dinamici odnosa, otkrivanjima slojevitih karaktera te iznenađenjima koja intenzitet ove grafičke novele svrhovito podižu do sama svršetka.

Nepobitna je lakoća autoričina pripovijedanja. Bez poteškoća kreće se u krajnostima od humornoga do dramskoga, izbjegavajući pritom predvidljivost ili pak puku redundantnost. Razvidno je posvemašnje razumijevanje kao i naklonost prema svim likovima, pa se njihove vrline ili mane na sagledavaju kroz ovlašno afirmativno vrednovanje već kao dio psihičkoga i egzistencijalnoga sklopa. Raskošna je emotivnost kojom obiluje ovo ostvarenje, pa čitatelj u percepciji empatično promišlja sudbine protagonistica. Iako je jasna mjestimična nostalgična i sentimentalna potka, Rutu Modan ni u jednome prizoru ili pak dijaloškome navodu neće otkliziti u patetiku kao ni sažaljenje, iako je svjesna nasljeđa stradanja židovskoga i poljskoga naroda u ratnome žrvnju. Apostrofirajući neke uvriježene stereotipe o obama narodima te njihovim međusobnim odnosima, autorica ih je istodobno učinila i izrazito duhovitim i šarmantnim dijelom građe stripa jer je s razumijevanjem prišla njihovim temeljnim postavkama te ih je uspjela i dokinuti kao nepravovaljane klišeje.

Oslanjajući se u grafizmu o Hergeovu čistu liniju, Rutu Modan u svojevrsnome minimalizmu crteža likova u tek nekoliko poteza održava karakterno bogatstvo, dok u prostornome zaleđu bojom i stilom označava ne samo mizanscen nego i evocira čitav kontekst radnje kao i mijene psihološkoga profila likova. Pregledne kompozicije tabloa, svrhovite uporabe prizora i raskošnim variranjem jezika stripa iskazala se i možda ponajboljom suvremenom autoricom devete umjetnosti.

Nedvojbeno je da grafičke novele Nemirno more Helene Klakočar i Imovina Rutu Modan uvrštavamo u sam vrh prošlogodišnje strip-produkcije u Hrvatskoj, a s lakoćom ih mogu označiti i najboljima, Nemirno more u kategoriji hrvatskoga stripa, a Imovinu u okvirima grafičkih novela. Uz to, oba su ostvarenja vrsna potvrda da strip jest literatura sasvim ravnopravna raširenijim pripovjednim oblicima.