tvoj novi dečko

 

namjerno mi gasiš opuške na srcu.

tvoj novi dečko, govoriš,

zanosan je poput planinskoga vjetra,

poput plamena,

poput pijeska koji ispire biserno, plavo more,

poput lastavice,

poput Afrike kakva je bila nekad.

koristiš metafore i kićene riječi,

prikazuješ ga onakvim kakav nije,

zagađuješ mi pjesmu

 

suvremena je poezija nadišla patetiku

 

probost ću ga nožem kada ga prvi put sretnem,

ubaciti mu cijanid u piće,

probušiti ga metkom (i ne samo jednom),

odgurnuti ga s mosta u nabujalu rijeku,

duboku, hladnu, prepunu mulja i dreka,

jer i ribe seru,

ne bi vjerovala koliko,

nahuškat ću na njega izgladnjele pse

 

osim toga, dodaješ,

on je zgodan, visok i vitak, bogat,

zdravo se hrani, odlazi u teretanu i

vozi skupocijeni automobil.

sada već sumnjam da je uopće muškarac.

vjerojatno se noću preoblači u žene ili u nešto treće,

plakat će k’o curica kada me upozna

 

svinje

 

utvare te obuhvaćaju oko struka.

biljke nezadrživo gnjetu

kroz raskvašenu pregaču zemlje i

plamsaju u novo doba okorabljeno od naslaga

nasilja i zla.

potrebno nam je kolektivno osvještenje i

odbacivanje crvenoga mesa

obespravljenog s koštane mase

antilopa i zebri

 

tako on piše

 

otvaram bocu žestice ne bih li se oporavio od

tolike količine proljeva.

fućka mi se za njegovu lijepu književnost

koju objavljuje na fejsu

 

ujutro ćeš ustati iz kreveta i

to će biti posljednji put

da promatram tvoju obnaženu stražnjicu.

trebao sam biti suptilniji i povući ručnu,

ali što mogu kada sam odgojen da budem iskren i

doista me zaboli za njegove jaglace, pčele i zebre.

tip je toliki kreten da ne prepoznaje bića od kojih

pravimo šnicle.

ne usuđujem se ni pomisliti

kakvo bi vam ispalo dijete,

da ti nisam preturao po torbici i bušio kondome

 

tvoje mučnine nisu povezane s prelaskom na

blitvu i artičoke,

pomiri se s time,

dijete će vam jesti svinje i pisati odličnu poeziju,

dijete će vam biti genij

 

 

 

 

štenge

 

žene ne vole kada im je dobro u životu;

ako ništa drugo, to mi možete vjerovati

 

između muškarca koji ima stotinu dobrih osobina i

eventualno jednu lošu i

onoga koji ima milijun loših i samo jednu dobru,

žene će odabrati lošeg

pa se do kraja života uvjeravati da

zapravo i nije toliko loš i

da sav taj novac koji zapije odjednom nije presudan.

a modrice ispod očiju...

ta što su modrice doli

kratkotrajnih nakupina tekućine,

koja ionako teče tijelom u potocima,

izblijedjet će s vremenom dok ne dođu nove

 

a onda opet,

uvijek je tu i stereotipna štorija o štengama i

zdjeli graha na salatu,

koja im je zastrla pogled pa su se stumbale dolje:

pljif – pljuf – bang – tras!

 

zanimljivo,

čovjek bi očekivao da pri takvom padu ozlijedite i

gležanj barem na jednoj nozi –

primijetit će savjestan liječnik hitne medicine.

oh da, da, svakako,

boli me i gležanj, baš prokleto boli, pače,

rastura me od bolova –

slagat će svaka i izjavu potkrijepiti potpisom

 

hrčak

 

on ponekada uzima tablete za smirenje,

ponudila mi je kao objašnjenje

kada sam ga zatekao da spava u četiri popodne

 

ustvrdio sam da joj je bilo bolje sa mnom i

mojim neperspektivnim pogledom na svijet.

vrati mi se i ostavi tog dripca,

ljubit ću te dok ti ne poplave zvijezde,

sjeti se kako smo se prašili k’o hrčki –

obećao sam joj i svjesno se ogriješio o jezik

 

nije htjela čuti

 

on je intelektualac i kao takav

ima pravo na svoje periode griženja noktiju,

nemoj se zavaravati da je jednostavno

predavati na filozofiji kroatistiku i povijest,

dovikuje mi kroz zatvorena vrata wc-a.

ondje se zaključava često u posljednje vrijeme.

možda i sama grize nokte ili je

podlegla bulimiji.

poprilično je izgubila na težini i

grudi su joj osjetno splasnule

 

upucavanje

 

zašto...?

imao je obje noge i

stanovitu nedorađenost mozga,

tvoju ljubav i

obnažene grudi noću;

zašto sam ga isjekao nožem?

mogao sam ga jednostavno

upucati

 

 

konj

 

zaljubio sam se u djevojku

koja je napisala pjesmu

o popodnevu kada je jahala konja.

imala je obnažene grudi,

vjetar na trepavicama, i drveće,

cvijeće, leptire

 

premda se ne radi o pjesmi

 

ona doista jaše;

naučila je u studentskome domu

kada je napunila devetnaest

 

moja djevojka jaše konja,

ubit ću ga,

predaje joj komparativnu književnost

 

maglenka

 

on se trudi i radi na sebi;

on je tvoj novi dečko i

ne gubi vrijeme kao neki –

kada si to ustvrdila ciljala si na mene i

ja sam ti upravo u tim trenucima

izvukao ruku iz gaćica

 

hajde ih svuci –

pristojno sam zamolio,

pa si ih svukla uz neizostavnu opasku:

„ali još samo ovaj put’’,

premda smo oboje znali da

prodaješ maglu

 

amnezija

 

sinoć je u parku ispred moje zgrade uginuo

tvoj novi dečko.

izgleda da sam i ja

na određeni način sudjelovao u tome.

tako tvrde svjedoci.

svjedočili su da sam nezainteresirano sjedio na klupici

kada mi je prišao i

počeo vaditi mudrosti iz glave.

kakvo ti je to sranje? – navodno sam mu se obratio,

našto mi je pojasnio da se radi o citatima

iz njegove knjige o samopomoći;

preciznije iz udžbenika, jer istu već uvode

kao obavezno gradivo u osnovne i srednje škole.

e sada ćeš vidjeti svoga boga,

pomozi si oko toga! –

uzviknuo sam i počeo ga cipelariti.

ali kažem, tako tvrde oni koji su se zatekli u blizini.

zatim su naišli skinsi i dovršili posao.

lubanja mu se rascvjetala visoko iznad glave i

iznutra su izletjeli simpatični, šareni pavijani.

tako tvrde svjedoci,

ja se ne sjećam ničeg

 

humanist

 

ja sam humanist, dušo,

nisam dopustio da pati;

pucao sam mu najprije u glavu i srce.

sada si slobodna;

skini prsten s ruke,

pođimo na večeru u restoran ili svrati

kod mene doma;

smislit ćemo nešto,

ubiti vrijeme, bit će nam lijepo.

svuci se

suton

 

šetala je sa zaručnikom držeći ga pod ruku

rivom uz more

dok je maestral draškao površinu vode i

ribarske su barke prilazile obali

 

suton.

turisti, Japanci ili Koreanci,

slabo ih razlikujem

 

pas mi se otrgnuo s uzice – pitt bull terijer –

i pojurio ga zgrabiti s leđa,

podmuklo, kako to već ta gamad radi

kada ih se ostavi bez hrane četrnaest dana

 

ubit će ga! – vrisnula je – pomozi, učini nešto!

ti nisi normalna – odbio sam –

ne želiš valjda da ubije i mene?, vidiš da je pomahnitao,

a evo, samo što mi se nije otrgnuo i ovaj drugi.

tada mi se otrgnuo drugi

pocrvenjelih očiju i sjekutića na gotovs.

ubit će ga, ljudi, ubit će ga! –

vrištala je i vrištala i

zatim je pala u nesvijest

 

slavuj

 

ništa mi više ne predstavljaju slavuji u svibnju.

nijedan pjev nijedne druge ptice

jednako je dobar kao nijedan njihov.

da su eventualno krupniji i teži,

prepržio bi ih na ulju ili masti.

ne volim ove moderne tave u koje se ne podlijeva ništa.

okrene mi se želudac na samu pomisao

da se služiš takvima i dijeliš postelju

s nekime tko je naslijedio ured od oca

pa sada radi što i kako mu kažu

 

skoči! i

on skoči.

vjerojatno bi to isto uradio

da mu nisam spustio dlanove na ramena i

napravio trzaj

 

Sava je duboka i mutna,

ronioci će imati cijelu noć posla

 

princ na bijelom konju

 

sanjala si princa na bijelom konju i

napokon ti se ostvario.

strpljenje se isplati.

imao je veličanstvenu limuzinu,

svečano držanje i

dionice Agrokora.

parkirao je na mjestu za invalide,

ali nije bio invalid;

odbacio je opušak i

pošao prema zgradi pa sam mu prišao i

pružio ruku, iskazao poštovanje,

zario skakavac duboko pod rebra i

zavrtio:

lijevo-desno, desno-lijevo,

politički sam neopredijeljen