Putovanje domajom, svijetom i jezikom

Od učeničkog stvaralaštva preko antologijskih imena u korpusu kajkavske i matične hrvatske književnosti pa sve do međunarodnoga ISO koda za kajkavski književni jezik – takve zanimljive teme, ali i temeljitu obradu jezičnoga, umjetničkoga i povijesnoga „fenomena kajkavijane“ donosi novi broj časopisa Kaj.

Izd. Kajkavsko spravišče, 2015.

Veliku pozornost časopis Kaj daje njegovanju kajkavskoga izričaja među mladima pa su predstavljeni radovi učenika s različitih literarnih natjecanja, poput 35. smotre dječjega kajkavskoga pjesništva Dragutin Domjanić u Sv. Ivanu Zelini, ali i osvrt na rad školskoga lista Osnovac OŠ Molve u kojoj se posebno istaknula poezija mlade Katarine Janči koja suvereno u zbirci Vidla sem na svoje joči zapisuje mnoge starinske riječi. Takva se ljubav prema kajkavskomu izričaju njeguje i poslije, stoga ne čudi snažna suvremena kajkavska književnost. Ovaj put urednici se prisjećaju preminule pjesnikinje Branke Jagić, koja je napisala dvije zbirke pjesma kajkavštinom konjščinskoga kraja. Ivo Kalinski istaknuo je kako njezin opus nije slatkorječiv i lepršav, već natopljen osjećajem neumoljive prolaznosti svega, rezigniranosti, tjeskobe i straha; ona je refleksivno-filozofična reakcija na onu vrstu utamničenja koje je zadano svakodnevnom egzistencijom, no s uvijek naznačenim optimizmom: „V zemlje išči klicou korena i preouti ajngela / čovek rasael bouš v nebe.“

Od šarolikih tema koje se obrađuju u časopisu, može se pronaći rad Marija Šimudvarca o motivu vatre u romanu U registraturi Ante Kovačića, zatim pregled radova s 8. natječaja za hrvatski književni putopis ili tekst Arijane Kolak-Bošnjak o Horvatsko-vugerskoj stranci i turopoljskom plemstvu, no zanimljivije tekstove donosi rubrika Kronika kajkaviana. Prije svega to je sjećanje na preminuloga pjesnika, prozaista, dramatičara i satiričara Paju Kanižaja. Ističu njegovu suradnju s časopisom Kaj od 1970, koju je pomno pratio i studiozno analizirao Joža Skok naglasivši u poeziji kerempuhovsku crtu, ali ne onu krležijanske naravi, već taborničku, pučku mudru te s druge strane istaknuo njezinu buntovnu, prkosnu stranu. Zato ističu kako je 1971. Smotra kajkavskoga pjesništva u Samoboru bila zabranjena zbog njegove pjesme Kralju Tomislavu: „Setimo se na te / dok smo dobro pripiti / i dok smo svega siti. / Ti si još navek na konju, / mi smo pak v riti.“ Da kajkavski i danas izaziva razmirice svjedoči vijest iz prošle godine koja nije previše odjeknula u javnosti. Naime 12. siječnja 2015. kajkavski jezik dobio je svoj međunarodni ISO 639-3 kod Kjv (Kajkavian Literary Language) u sklopu međunarodnih registriranih jezika. Registraciju je prihvatila i provela institucija SIL International na prijedlog civilne udruge Kajkavska renesansa iz Čakovca. Alojz Jembrih ističe kako je kajkavski uvršten u međunarodno priznate povijesne jezike, što su neki jezikoslovci i novinari proglašavali separatističkim činom, no Jembrih zaključuje da je kajkavski jezik oduvijek bio i ostat će dio hrvatskoga jezika.