Prva nagrada Martínezu

Prva nagrada na Šestom međunarodnom violončelističkom natjecanju Antonio Janigro otišla je u ruke Alfreda Ferrea Martíneza iz Španjolske, koji je osvojio i niz posebnih nagrada. Uglavnom su to nastupi s orkestrima i ansamblima premda ne treba zanemariti i mladom pa i starijem čovjeku važnih 6.000 eura. Ono brutto u zagradi sa svim porezima, prirezima i doprinosima vjerojatno prepolovljuje iznos.

Laureati i članovi žirija Janigra  / Snimio Branko Hrkač

Dobitnici su još Elia Cohen-Weisert, druga nagrada i dvostruka oznaka državljanstva (Izrael–Njemačka). Zlu ne trebalo, ili pak kalkulacija za svaku sigurnost. Treću nagradu su podijelili Beatriz Blanco iz Španjolske, Danila Ivanov iz Rusije i Ivan Sendecki, također iz Rusije. Tu već postaje vrlo neugodna transliteracija na engleski. Jerbo oni s Otoka i preko Oceana se ne bi za „miligram“ potrudili da nauče barem natuknice iz velikog repertoara drugih pisama, čitanja i ostale prigodne robe iz stadionskih prodavaonica na rubovima gradova. Pa se tako primjerice Ivan (Ajvan) Sendecki(j) s većim ambicijama za svaki slučaj prilagođava i postaje Sendetskiy, što se u dokumentima međunarodnog natjecanja uredno navodi. Većina ostalih, odnosno posebnih nagrada u novčanom iznosu ili mogućnosti nastupa u raznim koncertnim prostorima i sudjelovanjima na seminarima i majstorskim tečajevima na lijepim otočkim mjestima na razvedenoj hrvatskoj obali, odnosno na Hvaru, gdje ambiciozna pedagoginja i predsjednica ocjenjivačkog suda, neumorna Dobrila Berković-Magdalenić još održava korisne ljetne škole i seminare. Može se samo zamisliti kako vrijeme provode mladi ljudi, osim kupanja i navodnog vježbanja. Mali lijepi veseli život u tijeku! Međutim, ne svira se tu samo za koje ljeto, jer čeka još natjecanja sve do nekog pristojnog mjesta u nekom pristojnom orkestru. Glave napunjene snovima o solističkoj karijeri puka su tlapnja. Izbor je „blesiranje“ od dva do velikog broja violončelista.

Međunarodno natjecanje Antonio Janigro osnovano je još 1995. Zapravo ne „još“ nego samo prije dva desetljeća. Natjecanje Janigro jest blagonaklono, jer prima i zrelije natjecatelje do 35. godina, dok su ostala ograničena do tridesete, a već prestižni poljski klavirski Chopin – gdje se mjeri da li je neka mazurka sjela u modlicu za kolačiće iz neke bakine škrinjice – i koju godinu ranije. Sviranje i odražavanje Janigra poduprle su tadašnje vlastodržačke strukture na prijedlog ljubiteljice struktura natjecanja i sadašnje predsjednice ocjenjivačkog suda Dobrile Berković-Magdalenić. U dvadesetogodišnjem natjecateljskom naporu zanimljivo je da se baš na razgranatoj violončelističkoj sceni u domaćim pa i svjetskim uvjetima jedva provlači ime Dešpalj, Gašparović, Leskovar pa i Šulić, kada se spomenu samo oni koji prvi padnu na pamet.

Ove su se godine kandidati natjecali na promijenjen, inače nimalo nov i najnoviji način kao što se to nastoji prikazati. Za početak se šalju audio-vizualni zapisi. Gužva na violončelističkoj sceni! A gužva je i drugdje da se bez šminkeraja i drugih pobuda dođe do poštena posla. U brojnosti su se granice otprije dva desetljeća pomaknule. Samo na jedno orkestralno mjesto se primjerice prijavi koja stotin(k)a mladih ljudi. I ko za vraga, atletičari na svom glazbalu na već ozbiljno upitnu sustavu odveć brojnih natjecanja – idu dalje. Iz sitnih razgovora s natjecateljima može se zaključiti da se danas bez pretjeranih maštanja bore za svoje mjesto pod suncem. Doduše, od svih tih snimki prijava za prvi nastup uživo u maloj dvorani Lisinski zna se kako se snimke danas mogu fino ušminkati i „napirlitati“. Po tom sustavu snimki za prilaz u neizlječivo gluh mali prostor prijavilo se gotovo stotinu čelista iz više od trideset zemalja s cijeloga globusa. Drago naše selo malo! Prvo „cjedilo“ ocijenilo je da ih može pristupiti dvadeset četvero. Do zadnje dvije večeri sa Simfonijskim orkestrom HRT-a i savjesnim dirigentom i sve boljim i strpljivijim Dianom Čobanovom, svojedobnim mladonespretnim laureatom Natjecanja Matačić. On se zajedno s orkestrom trudio da ne propusti važne simfonizirajuće elemente Dvořákova Koncerta, ali i orkestru uglavnom nemile Sinfonie concertante Sergeja Prokofjeva s „previše nota“ u iznimnoj izvedbi Elije Cohen-Weisert. Možda svojedobno interpretima „naporna“ Sinfonia Prokofjeva malo uzdrma stalnu natjecateljsku razmjenu Dvořák–Šostakovič. A i sadržajna težina Schumannova koncerta, one unutrašnjeg naboja Beatriz Blanco ne treba zanemariti. Kako bilo, uvijek se za pobjedu „odijeva“ Dvořák. Možda će i ta navada jednom prestati jer je na rubu pucanja, a o izazovu da se i ne raspravlja. S Prokofjevom odlična Natalia Costiuc je za zarez konkurirala prvoj nagradi. Ipak se čini da je svagdje običaj postao da ocjenjivački sud ne temelju prethodnih etapa procijeni tko s orkestrom svira drugu večer i kako će biti podijeljene nagrade. Hrvatsko društvo skladatelja uglavnom se priklonilo mišljenju žirija, kao i primjerice Zagrebački solisti. Ali uvijek ima neka iznimka. Nagrada obitelji Janigro otišla je Nataliji Costiuc (Rumunjska, Rusija), a nagrada obitelji Nagy Suzani Sosnovski (Zuzanna Sosnowska) iz Poljske. Zagreb iz godine u godinu čeka još nekoliko međunarodnih natjecanja i – kako se sve više pokazuje – u ocjenama blisku, a ipak mjerljivijem sportu. Ipak nije jednako u pokušaju opće uniformizacije. A natjecateljima i nagrađenima treba čestitati i poželjeti još mnogo uspjeha i sreće.