Prosvjednici skrivenih namjera

Kad su nedavno čitatelji u dnevnom tisku pročitali tekst pod naslovom Zašto sam plakala na Markovu trgu, zacijelo su pomislili da je uzrok „javnom plaču“ na povijesnom Trgu sv. Marka neki teški tragični događaj, i to ne intimnog, obiteljskog karaktera, već od šireg, vjerojatno nacionalnog značaja. Naime, kad netko svjesno i namjerno izabere Markov trg da bi na njemu „javnim plačem“ protiv nečega ili nekoga prosvjedovao, razlog bi morao biti tragičan događaj od opće društvene ili političke važnosti, na koji javno treba upozoriti kako bi se javnost senzibilizirala. No istinoljubivi i dobronamjerni čitatelji nemalo su se iznenadili kada su iz pročitanog teksta saznali razlog „javnom plaču“ umjetnice prosvjednice (Urša Raukar), koja je izjavila: „Plakala sam što je izbor Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture nešto za što sam mislila da je bilo moguće u Hrvatskoj 1941. ili 1942, ali ne i 2016. Hrvatska kultura je prevažna da se preko nje rješavaju ideološka pitanja, a radi se upravo o tome. Dirigirano relativiziranje ili odricanje od antifašizma, najave izmjene udžbenika u tom smjeru... sve nas to vraća u metode iz doba Šuvarove Bijele knjige.“

Neshvatljivi način prosvjeda spomenute umjetnice koja je bila među glavnim organizatorima prosvjeda protiv izbora ministra kulture ne zavređuje poseban osvrt, jer nam se čini gotovo smiješnim jer plač nije neki uvjerljiv „argument“, ali razlog prosvjeda skupine prosvjednika na Markovu trgu doista je znakovit i zavrjeđuje da se na njega javno i razložno osvrnemo, a utemeljenih razloga doista ima.

Na temelju izjave poznate umjetnice te većine drugih nezadovoljnika koji tvrde da će novi ministar „preko kulture rješavati ideološka pitanja“ lako je zaključiti da oni sami rade upravo ono što spočitavaju i zamjeraju novoizabranom ministru. Naime, kako možemo shvatiti uporno i gotovo neprijateljsko isticanje u nastupima prosvjednika Hasanbegovićev odnos prema „antifašizmu“ nego kao „rješavanje ideoloških pitanja“? Kad bismo na jednom mjestu prikupili i objavili sve izjave svih prosvjednika o ministrovu odnosu prema „antifašizmu“, bio bi to obilan pamflet, pun neistina i ostrašćenih zaključaka koji o predmetu prijepora ne govore ništa utemeljeno ni potkrijepljeno argumentima, već otkrivaju nesnošljivost prema drukčijem mišljenju. Radi istine ipak treba reći da je prosvjednica umjetnica u svojoj izjavi izrekla jednu istinitu tvrdnju, a glasi „hrvatska je kultura prevažna“. Međutim, upravo stoga što je kultura prevažna ne može joj „antifašizam“, a posebice ne komunistički „antifašizam“ biti temeljna odrednica i sastavnica, jer područje kulture nije politička sfera. Treba li uopće kulturnim djelatnicima i umjetnicima koji prosvjeduju protiv uglednog znanstvenika dr. Zlatka Hasanbegovića pojasniti da djelatnici u kulturi prije svega trebaju njegovati, istraživati i promicati univerzalne uljudbene ljudske vrednote, stvorene tijekom povijesti i sačuvane do danas u sferi hrvatske bogate kulturne i duhovne baštine, sve vrijedno i plemenito što su stvorili nepoznati narodni stvaraoci te vrhunski hrvatski umjetnici i znanstvenici u svim područjima znanosti, duhovnosti i umjetnosti. Osporavatelji i protivnici novoga ministra kulture uglavnom govore o „antifašizmu“, a ni o jednoj od spomenutih vrednota nismo od prosvjednika mogli čuti ni jedne riječi.

Sve dosad rečeno potkrijepit ćemo na kraju bitnom činjenicom, koju svi prosvjednici zacijelo namjerno prešućuju i zanemaruju, a ta činjenica otkriva ministrov ispravan odnos prema antifašizmu i fašizmu. Naime, kao i svi istinoljubivi ljudi ministar je protivnik komunističkog „antifašizma“, a nikako istinskog antifašizma, kojemu su uostalom pripadali mnogi Hrvati u vremenu Drugoga svjetskog rata, posebice hrabri borci iz Dalmacije, od kojih su mnogi položili i živote u borbi protiv fašizma. Oni pak koji su preživjeli i nisu pristali uz komunističke „antifašiste“, koji su nedemokratski osvojili vlast i pritom počinili brojne zločine, nisu nakon rata uživali plodove svoje borbe i žrtve. U tom smislu ministar Hasanbegović je izjavom da su „antifašisti“ bili i Staljin, i Tito i Pol Pot opovrgnuo sve klevete i „argumente“ prosvjednika. Neuvjerljivost i skrivene namjere prosvjednika razotkriva i neshvatljiva izjava jedne od prosvjednica, također umjetnice (Nina Violić), koja je doslovce izjavila: „Povraća mi se na sve patriotizme.“ Nije teško zamisliti što bi o toj izjavi mislili istinski antifašisti, kojih nažalost više nema među nama, a koji su kao iskreni patrioti krenuli u borbu protiv talijanskog fašizma da bi obranili svoj dom, zavičaj i domovinu. Jesu li oni zaslužili da se o njihovu patriotizmu govori na takav vulgaran i uvrjedljiv način? Nije li i patriotizam hrvatskih branitelja za Domovinskog rata nedvojbena i plemenita ljudska vrednota, koja je branitelje vodila i nadahnjivala u borbi protiv velikosrpskog agresorskog fašizma?

Nakon što se ministar kulture javno ogradio od fašizma, nacizma i komunizma, odnosno od svakoga totalitarizma i nakon njegove jasne i nedvosmislene osude ustaških zločina koji su za njega „najveće moralno posrnuće u hrvatskoj povijesti“, sudeći prema reakcijama njegovi osporavatelji i protivnici još nisu posve zadovoljni. Primjerice Ivica Đikić iz srpskih Novosti tvrdi da „ostaje dojam da je ministar to izjavio iz pragmatičnih razloga“, a neizbježni analitičar Žarko Puhovski misli da se ministar u svojoj izjavi „nije autokritički osvrnuo na sebe“. Čini se da ipak u ovoj neshvatljivoj verbalnoj „hajci“ na ministra nije najbitniji njegov odnos prema „antifašizmu“, već nešto drugo, a što je to „drugo“ nedvojbeno dobro znaju oni koji neutemeljeno traže smjenu ministra, koji zapravo još nije ni počeo djelovati.

Onima pak koji tvrde da je ministar izjavu o svom odnosu prema fašizmu, nacizmu i ustaškom pokretu dao „iz pragmatičnih razloga“ poručujemo da bi mnogi u Hrvatskoj bili zadovoljni kad bi hrvatski „antifašisti“ barem „iz pragmatičnih razloga“ osudili zločine totalitarnog komunističkog režima. Nažalost, teško da ćemo to doživjeti i zacijelo je riječ o tome da novoizabranog ministra ne prihvaćaju oni koji ne žele priznati zločine komunističkoga režima.