Pjesnik suvremene melankolije

Iako nikad nisam upoznao jednoga od uistinu najvažnijih slovenskih pjesnika, esejista, kritičara i sociologa kulture Aleša Debeljaka, vijest o njegovoj nedavnoj tragičnoj smrti u prometnoj nesreći na gorenjskoj autocesti doživio sam vrlo osobno. U mome nutarnjem planetariju svagda je, naime, osobito sjajila u prvome redu njegova vrlo posebna, visokovrijedna poezija, za koju je u svojoj Sloveniji dobio sve najvažnije nagrade za pjesništvo. Stoga sam doista iskusio da je otišao netko tko mi je – esencijom svoje osobnosti, što poezija svakako jest – bio vrlo blizak. Kasnih osamdesetih godina, kada sam prvi put čitao njegovu iznimnu zbirku pjesama Rječnik tišine, u izvrsnome prijevodu Branka Čegeca, ona mi je, kao i pjesništvo Delimira Rešickog, bila rješenje za tadašnju kvorumašku opasnost da apriorni teoretski koncepti i hipertrofirani tekstualizam ne zastru poetsku supstanciju, da je, dakle, presudna snaga nekoga pjesnika, a ne poetika unutar koje se kreće. 

Pišući, dakle, iz sama teorijskoga i poetičkog ritma toga vremena, Debeljak je tada stvorio poeziju silne nadarenosti, slikovitosti, atmosferičnosti, implicitne misaonosti, jezične i oblikovne senzibilnosti, poeziju koja je sama iz sebe sugestivno zračila postmodernističko vrijeme iscrpljenosti, melankolije, intertekstualnosti, intermedijalnosti, ukratko, svu onu opustošenost metafizičkoga beskućništva, koja se već od ranoga modernizma nastojala donekle ispuniti gustim mrežama isprepletenih kulturnih referencija. Debeljak je opća mjesta pomodne postmodernističke teorije umio preobraziti u podzemnu, ponekad i hermetiziranu, struju poetičnosti koja je prodornošću vanjskog i nutarnjeg oka čitatelje uvlačila u jezične krajolike istinske performativnosti. Osobita je bila njegova poetska vještina u građenju sugestivnih atmosfera, srazova gustih, počesto i disparatnih slika, te stvaranja ontološkog statusa predmeta na prijelazu između postajanja i uminuća. Upravo tu ontološku lebdivost, ekraničnost knjige Rječnik tišine najbolje je tada opisao Zvonko Maković: „Ono što ovaj pjesnik nudi na magistralan način jest mogućnost da se slike stvari pjesnički iskažu kao da su neprestano na rubu nestajanja. Brzi, letimični pogledi hvatali su lica predmeta koji nemaju težinu, koji, štoviše, nemaju niti jasnih obrisa. Ono što takav pogled uspije fiksirati moglo bi se nazvati jedino fiktivnom prisutnošću stvari… svaka je pjesma nalik ekranu na kojemu se ne zrcali nikakva postojanost.“

Već početkom devedesetih godina prošlog stoljeća Debeljak je iz prve ruke iskusio rat kao prevoditelj stranim medijima tijekom desetodnevnog napada bivše JNA na Sloveniju, a sam je rat dojmljivo anticipirao u poznatom eseju Sumrak idola, koji je u hrvatskome prijevodu doživio dva izdanja, a preveden je i na mnoge druge jezike. Sukcesivne ratove od Slovenije do Kosova doživljavao je vrlo osobno, a osobit trag ratne atmosfere vidljiv je u njegovoj zbirci pjesama Grad i dijete, objavljenoj 1998. U njoj Debeljakova poetička melankolija biva obojena izrazito tjeskobnim i sumornim koloritom.

U potrazi za prošlošću    

Kako bih pak još jednom potvrdio osobnu pogođenost tragičnim odlaskom Aleša Debeljaka, ističem da sam se čitateljski i književnokritički pažljivo udubljivao i u njegovu, na hrvatski jezik zadnju prevedenu i objavljenu, zbirku pjesama Krijumčari. Njezina je pak specifičnost u snažnije naglašenu duhovnom autobiografizmu i programatskom navođenju točnih mjesta na kojima se ukrštavaju prošlost i sadašnjost. U toj knjizi Debeljak kao da je išao obrnutim postupkom u odnosu na onaj iz prošlih zbirki pjesama pa nije onestvarivao zbilju, već dozivao u postojanje, u tijelu teksta uprisutnjavao prošlosne činjenice i doživljaje, odnosno stvari koje postoje još samo u sjećanju. Stoga je to prije poetska zbirka traženog i nađenog negoli „izgubljenog vremena“. Baš zato da bi se vrijeme ipak moglo „pronaći“, na neki način rekreirati, Debeljak je baratao što provjerljivijim mjestima, u prvome redu u Ljubljani, povezanima s nekim emotivno važnim događajima u njegovu životu. On je zapravo dočaravao – koliko god fragmentarno i krhko – unutarnje, subjektivno vrijeme; dapače, više i nije bila riječ samo o njegovoj autobiografskoj i duševnoj subjektivnosti nego i o subjektivnoj dimenziji vremena općenito.

Zbirka Krijumčari pisana je u koncentričnim značenjskim krugovima koji počinju s onim najužim, posve kronotopski određenim, krugom osobne mitologije i činjeničnosti, sve do mogućih kontekstualizacija u širi prostor Slovenije, drugih zemalja bivše Jugoslavije i Europe (posvete Albahariju, Štiksu, Andriću, citatima važnih filmova nastalih za vrijeme bivše države, kao i eksplicitno upućivanje na neke njezine društvene fenomene). Na temelju predznanja o Debeljakovim esejima, prethodnoj njegovoj poeziji i u intervjuima iznesenim stajalištima, lako bi se moglo i u Krijumčare locirati značenja na koja zbirka ponekad izravnije ili neizravnije upućuje, ali zapravo sama, temeljnim svojim karakterom, izbjegava njihovu određenost i diskurzivnost. Riječ je ovdje o Debeljakovoj, doista u više navrata izrečenoj, nostalgiji za kulturnim prostorom bivše države u kojemu su se, posebice u vrijeme omladinske kulture i supkulture osamdesetih godina prošlog stoljeća, događale raznovrsne književne, glazbene, filmske i likovne osmoze. Slovenski pjesnik u svojim esejima, osobito u knjigama Sumrak idola i Balkansko brvno, doista i govori o koncentričnim krugovima vlastita identiteta – od slovenskoga preko južnoslavenskog do kozmopolitskog.

Angažiran intelektualac

Iako se moje osobno doživljavanje Aleša Debeljaka u prvome redu zbivalo putem njegove poezije, a onda i esejistike (po njoj je, sabranoj u četrnaest knjiga, također bio iznimno cijenjen u mnogim zemljama), valja reći da je on bio i istaknuti znanstvenik koji se školovao, a potom i akademski djelovao u Sloveniji, SAD-u, Kanadi, Mađarskoj, Italiji. Bio je redovni profesor kulturalnih studija na Fakultetu za društvene znanosti u Ljubljani, kao i redovni gostujući profesor za balkanska istraživanja na varšavskom College d’Europe te član paneuropske think tank organizacije European Council on Foreign Relations. Debeljak je bio jedan od vodećih slovenskih intelektualaca uopće, angažiran na promicanju ljudskih prava te razmišljanju o sudbini Slovenije u Europskoj Uniji. Također, jedan je od najprevođenijih slovenskih pjesnika i esejista, a za svoj je rad dobio niz slovenskih i međunarodnih nagrada.

Na kraju ponovno se prisjećam Makovićevih riječi kako Debeljak u poeziji daje „mogućnost da se slike stvari pjesnički iskažu kao da su neprestano na rubu nestajanja“, odnosno da pogled uspijeva fiksirati jedino „fiktivnu prisutnost stvari“. Odsad je, nažalost, i sam Aleš Debeljak osuđen samo na takvu fiktivnu prisutnost na ovome svijetu, na nostalgiju za vremenom u kojemu je jedan od najboljih pjesnika znatno širega okruženja nego što je slovensko, još bio tjelesno među nama. Osobna je to tragedija za sve koji su ga voljeli, ali i dramatičan poticaj svima da u sebi i svojoj kulturi očuvaju Debeljakovu književnu baštinu.