Osobnost scenske igre

Između 260. obljetnice rođenja Wolfganga Amadeusa Mozarta (27. siječnja) i 230. godišnjice praizvedbe njegove osamnaeste opere Figarov pir (1. svibnja, u bečkom Burgtheateru), Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu premijerno je, 6. veljače, postavilo to djelo, pod vodstvom australske dirigentice Natalie Murray Beale i meksičkog redatelja Mauricija Garcíje Lozana. Posljednjih godina mogao se gledati Don Giovanni, prije toga Bastien i Bastienne, Čarobna frula bila je dugo na repertoaru. No ipak Mozart nije tako često na programu HNK-a.

Zato je trenutak za povratak Figarova pira više nego dobar, osobito u takvom, vrlo dobru izdanju. Uz dinamičan tempo uvertire, počelo je dinamično uprizorenje koje je dalo naslutiti da doista počinje ludi dan u kući grofa Almavive, iz druge Beaumarchaisove komedije o Figaru te prve iz trolista opera nastalih u suradnji Mozarta i libretista Lorenza da Pontea, i sinergiji lakoće pretapanja poetskoga u glazbeno. No, začudo, odmah poslije uvertire tempo predstave je pao. Neki glasovi nisu prelazili rampu ili im orkestar to nije dopuštao, a i scenski se sve nekako stisnulo. Drugi čin počeo je rasti, da bi treći i četvrti dosegnuli dimenziju solidne predstave koja je razvedrila publiku. Svakako je bolje da je bilo tako nego obrnuto, ali trebalo je odmah, na početku, podignuti atmosferu, što djelo iziskuje.

Ljubomir Puškarić i Marija Kuhar Šoša / Snimila Mara Bratoš

Atraktivna scenografija na rotaciji Jorgea Balline omogućila je nebrojene mogućnosti promjena situacija za tu komediju prerušavanjâ. Vremenski univerzalni izgled predstave upotpunili su – uz iznimku Grofičinih – ljupki kostimi, s diskretnim stilskim naznakama, Eloise Kazan i svjetlo Miljenka Bengeza. Razne peripetije u vrtu, noću, u četvrtom činu riješene su pojednostavnjeno. Lozanova režija poticala je protagoniste da se razigraju i unesu u scensku igru vlastitu osobnost (scenski pokret Ronalda Savkovića).

Natalie Murray Beale vodila je kompaktnu glazbenu izvedbu sigurnog orkestra i zbora (studij zbora Nina Cossetto). Mlada dirigentica nije posvetila potpunu pozornost cizeliranju pojedinih recitativa, kao da joj je najvažnija bila slika cjeline. U predstavi su se isticale arije Figara, Cherubina, Grofice, Grofa, Marcelline, Susanne, duettino Grofice i Susanne, finale Contessa, perdono!

Na čelu ansambla bio je zvukom raskošan, ponekad s prijetećom notom, prodorni bariton Ljubomira Puškarića u ulozi Grofa. Odlično je ocrtao i dao pravi karakter njegovu nastojanju da, pod svaku cijenu, iskoristi vlastelinsko pravo na prvu bračnu noć sa sobaricom. Groficu Almaviva toplo je donijela sopranistica Adela Golac Rilović, s mnogo lijepih fraza u mezzopianu.

Bariton Matija Meić pokazao je u naslovnoj ulozi Figara raspjevan glasovni potencijal i scensku okretnost. Scenske okretnosti ne manjka ni sopranistici Mariji Kuhar Šoša – iako je njezina pjevački zvonka Susanna bila donesena odveć subretski – kao ni mezzosopranistici Jeleni Kordić u ulozi simpatičnoga momka Cherubina.

Niz manjih uloga predvodila je mezzospranistica Dubravka Šeparović Mušović kao Marcellina, s izvrsno karakteriziranom arijom u četvrtom činu. Vrlo dobro predstavili su se tenor Dario Ćurić kao don Curzio i sopranistica Anabela Barić kao Barbarina. Ansambl upotpunjuju Ivica Čikeš kao dr. Bartolo, Nikša Radovanović kao don Basilio i Antonio Brajković kao vrtlar Antonio.