Novi život starih radova

Retroperspektiva:ova bi djela mogla biti… zanimljiva je skupna izložba koju su Ante Rašić, Snježana Ban i Tea Hatadi osmislili i postavili u Domu HDLU-a. Izložba uključuje radove šezdesetak autora različitih generacija, a objedinjuje ih činjenica da su svi studirali na Nastavničkom odsjeku zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti. Naslov izložbe je opravdan, jer riječ je isključivo o radovima nastalima tijekom studija. Dakle, možemo govoriti o svojevrsnoj retrospektivi Nastavničkog odsjeka na ALU.

Radovi Ivana Fijolića i uličnog umjetnika Lonca  / Snimio Mirko Cvjetko

Nekoliko je problema što ih autori izložbe propituju ovim postavom. Izlažući zajedno radove nastale u nekoliko posljednjih desetljeća, od kojih su se neki profilirali do razine fenomena, dok su drugi gotovo potpuno zaboravljeni, postavlja se pitanje nije li možda moguća određena revalorizacija posljednjih. Također, kako pojedina ostvarenja reagiraju na protok vremena? Što je to što određene umjetničke pojave izdvaja od ostalih i pridaje im gotovo paradigmatsku poziciju? Kolika je uloga same izložbe, odnosno koncepta postava u potvrđivanju postojećih i ostvarivanju možebitnih novih vrijednosti? Je li moguće starim djelima udahnuti novi život i može li njihovo zajedničko izlaganje baciti novo svjetlo i – poništavajući potrošački karakter vremena u kojem živimo – stvoriti trajniju vrijednost koju svaki vid umjetničkog izražavanja zaslužuje?

Vremenski okvir u kojem su izložena djela nastala proteže se od sredine 80-ih godina do danas. Izloženi radovi Zoltana Novaka, Vesne Pokas, Đorđa Jandrića, Daniela Kovača, Ivice Malčića, Ines Krasić, Ive Matije Bitange, Gordane Bakić i drugih već etabliranih i prepoznatih umjetnika daju zanimljiv uvid u njihove rane radove, iz kojih se jasno mogu razabrati zbog čega su ostali trajno na hrvatskoj likovnoj sceni. Od novijih se pak radova ističu humoristički idejni mozaik Miriam Younis, slikarstvo Zorane Unković, slikarska instalacija Mjerenje svijeta Grgura Akrapa i reljef Big Catch sjajnog uličnog umjetnika Lonca. Šteta je što su studentski radovi vrsnih autorica Božice Dee Matasić, Ivane Franke, Božene Končić Badurine i mlade Ive Čurić mogli biti prikazani jedino posredovanjem dokumentacije, a kada se za time posegnulo, onda je svakako propust što to nije učinjeno i u slučaju dvojca Grubimix labirint (Dražen Grubišić i Nedjeljko Mikac), čija odsutnost na izložbi jako bode oči. Koga još izdvojiti? Svakako meku skulpturu Josipe Štefanec, intervenciju u zidu Ane Zubak, vizualno efektne uratke Natalije Škalić i lightboxove Marije Lovrić. A zapažene radove imaju i autorice izložbe Tea Hatadi i Snježana Ban.

Raznolikost medija, materijala i motiva specifičnost su koja proizlazi iz medijski slobodnijega pristupa studiju umjetnosti koji se njeguje na Nastavničkom odjelu na Jabukovcu, a talent i kreativnost studenata, kako to izložba jasno dokazuje, nedvojbeni su.

S pravom su autori izložbe ustvrdili kako bi izložba mogla biti iznenađenje, i to veoma ugodno. Iako ističu da im nije bilo primarno usredotočiti se na didaktički karakter Nastavničkog odsjeka ALU, izložba je vrlo poučna i inspirativna. Koncept oživljavanja nekih zaboravljenih i nepravedno podcijenjenih umjetničkih djela posredovanjem ovakve izložbe pokazao se itekako korisnim. U današnjem trenutku, kada okretanje u prošlost i povijest izaziva nesnošljivost, razdor i sukobe, izložba Retroperspektiva: ova bi djela mogla biti… svjež je i pozitivan pristup nekim minulim trenucima iz kojih izvire poučno prosvjetiteljski karakter Nastavničkog odsjeka ALU.

Citirajući i parafrazirajući u naslovu izložbe radove slavnoga barda Brace Dimitrijevića, moguće je zaključiti kako dobru dijelu ovih radova ništa ne nedostaje kako bi postali radovi od povijesne važnosti. Može li nas pogled u prošlost odvesti u svjetliju i bolju budućnost? U ovom slučaju čini se da može.