Kontroverzni spomenik

Pedeset i četiri godine nakon smrti velikoga hrvatskoga kipara Ivana Meštrovića, gotovo istovremeno, Muzeji Ivana Meštrovića predstavili su dva izložbena projekta u Splitu i Zagrebu, koji potvrđuju koliko je Meštrovićev opus otvoren za nove interpretacije i istraživanja. Izložba u Splitu, postavljena u Atelijeru za modeliranje gline u Galeriji Meštrović, studijskoga je karaktera, posvećena upravo restauriranu Meštrovićevu spomeniku Grguru Ninskom u Splitu. Autorica je izložbe i opširne studije Maja Šeparović Palada, viša kustosica Galerije Meštrović.

Grgur na Peristilu, fotomontaža, 1929.  / Snimio S. Prodanović

Tema javnih spomenika, u kontekstu prožimanja umjetnosti i politike, osobito u smislu izbora lokacije spomenika, ali i prijepora struke i onih koji o tome najčešće odlučuju, i danas je vrlo aktualna. Posljednjih smo desetljeća svjedoci većinom neuspješnih primjera podizanja ili premještanja javnih spomenika u Splitu, Zagrebu i drugdje u Hrvatskoj, uključujući i nesretno premještanje Meštrovićeva spomenika Nikoli Tesli, koji unatoč glasnim i argumentiranim prosvjedima struke do danas nije vraćen pred Institut Ruđer Bošković u Zagrebu.

Spomenik Grguru Ninskom paradigmatski je primjer teme javnih spomenika. To je treći Meštrovićev spomenik podignut u Splitu, nakon spomenika Luki Botiću 1905. i Marku Maruliću 1925, koji je jedini do danas ostao na izvornoj lokaciji ispred palače Milesi. Postavljanje Grgura Ninskog pratile su brojne kontroverze, ponajprije zbog čvrste kipareve odluke da spomenik, njegov dar gradu, bude postavljen na Peristilu, pred katedralom koja je obilježila djelovanje biskupa Grgura, koji je za Meštrovića bio simbol borca za očuvanje narodnoga duha i jezika. Unatoč protivljenju struke, Meštrovićeva slava, podrška politike i vladajućeg režima bili su presudni u postavljanju spomenika na Peristilu 1929. Ideologija i političke okolnosti presudile su i uklanjanju Grgura 1941. te ponovnom postavljanju na današnjem mjestu, pred Zlatnim vratima Dioklecijanove palače 1954. Meštrović je ostao pri odluci da je spomeniku mjesto na Peristilu. Zanimljiv je podatak da je tada, kako bi se ispitala mogućnost dvije od stručne komisije predložene lokacije, izrađena prijenosna maketa spomenika u stvarnoj veličini, koja je pridonijela konačnoj odluci o izboru lokacije. O tome svjedoče i fotografije pohranjene u arhivu Konzervatorskog odjela u Splitu, predstavljene na izložbi i u katalogu. Praksa o kojoj bi u pojedinim prilikama i danas vrijedilo razmisliti.

Iz postava izložbe

Kontroverzna fotomontaža

Znakovito je i da se Meštrović nije složio s izradom modela prilikom postavljanja spomenika na Peristilu, samo s njegovim eventualnim privremenim postavljanjem. No svom je bliskom prijatelju, ali i najgorljivijem protuperistilcu, don Frani Buliću, još polovicom svibnja 1929. poslao „provokativnu dopisnicu s fotomontažnim prikazom Grgura Ninskog na Peristilu“ kako bi ga uvjerio u ispravnost svoje odluke. Autor je fotomontaže zagrebački fotograf S. Prodanović, a Maja Šeparović Palada upotrijebila ju je za kreiranje vizualnog identiteta izložbe (plakata, pozivnice i kataloga).

To su tek neki od nepoznatih i manje poznatih segmenata teme koja je izložbom, a posebice tekstom u katalogu, prvi put cjelovito obrađena. Do danas su, naime, o Meštrovićevu Grguru Ninskom napisani brojni tekstovi koji su se temom bavili s različitih aspekata, povijesnih, ideoloških, etnoloških i povijesnoumjetničkih, ali fragmentarno. Najviše se pisalo o polemikama oko postavljanja kipa na Peristilu (sukob peristilaca i protuperistilaca), a najmanje o kiparskoj i umjetničkoj valorizaciji spomenika koja nije primarni fokus ni ove studije.

Na temelju istraživanja arhivske građe i dosadašnje literature, Maja Šeparović Palada donosi iscrpnu kronologiju spomenika; od ideje nastanka na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1919, razrade prve i druge inačice spomenika, lijevanja spomenika u Zagrebu, prvoga postavljanja na Peristilu 1929., uklanjanja u vrijeme talijanske okupacije 1941. i ponovnog postavljanja na današnjem mjestu 1954, rasvijetlivši mnoge dosad nepoznate detalje. Koristeći se arhivskim izvorima, autorica objektivno interpretira i složene prijateljske, političke i profesionalne odnose glavnih aktera koji su odlučivali o postavljanju spomenika, posebice odnos Meštrovića i Ive Tartaglie te don Frane Bulića, s kojim se, za razliku od Tartaglie, Meštrović razilazio po pitanju postavljanja spomenika na Peristil, ali njihovo prijateljstvo zbog toga nije bilo ugroženo. Osobito je zanimljivo rasvjetljavanje detalja oko izrade prve i druge inačice spomenika. Od prve, znatno manje inačice, zamišljene, uz suglasnost konzervatora, za Dioklecijanovu plokatu sjeveroistočno od katedrale, čiji su brončani odljevi postavljeni u Varaždinu 1931. i Ninu 1969, Meštrović je odustao nakon putovanja u Egipat, u proljeće 1927, gdje je Memnosov Kolos, pored kojega se i fotografirao, odredio novu monumentalnu mjeru skulpture, a konačna odluka o postavljanju na Peristilu, nakon zatvaranja prolaza kroz podrume Palače, novu impostaciju figure, usklađenu s arkadama Peristila. Izložba i katalog sadržavaju i bogatu dokumentacijsku i umjetničku građu koja pruža uvid u razvoj kiparske izvedbe, od ideje do realizacije, i do danas je većinom ostala nepoznata široj i stručnoj javnosti. Riječ je o prvim crtežima studijama za Grgura Ninskog nastalim u New Yorku 1925, nacrtima postamenta, arhitektonskim nacrtima i perspektivnim prikazima s prijedlozima položaja obiju inačica spomenika na prvoj i drugoj lokaciji, studijama u gipsu različitih inačica i pojedinih dijelova skulpture. Tu je i bogata fotodokumentacija lijevanja spomenika, njegove dopreme u Split, svečane inauguracije na Peristilu, demontaže 1941... 

Nov pristup temi

Oblikovanje kataloga i opremu izložbe potpisuje Rafaela Dražić, čiji je autorski izričaj zapažen na nizu istaknutih izložbenih projekata. Likovni postav izložbe pravo je osvježenje u predstavljanju teme koja, naizgled, ne dopušta velika odstupanja od uobičajenoga nizanja artefakata i kronoloških činjenica, a potpisuje ga arhitektica Renata Waldgoni, profesorica na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Osim spomenutih crteža, perspektivnih prikaza, sadrenih modela te zanimljivo predstavljene ilustrirane kronologije spomenika otisnute na kružnom paravanu postavljenu u izložbenom prostoru, izdvaja se i videomaterijal projiciran duž cijeloga zida, koji prikazuje Meštrovićev spomenik na današnjem mjestu, i koji nam omogućava da ga promotrimo i u inače nedostupnim vizurama iz zraka jer je snimljen bespilotnom letjelicom (dronom). Autor je Dragan Đokić iz Studija Baranda s kojim su Muzeji Ivana Meštrovića već ostvarili nekoliko uspješnih suradnji na izložbenim projektima. U zasebnom se paravanu može pogledati i arhivski filmski zapis sa svečanog otkrivanja Meštrovićeva spomenika na Peristilu 29. studenoga 1929., poljskog snimatelja i fotografa Stanislava Noworyte, koji je 1976. režirao i popratio tekstom Radovan Ivančević.

Pored kataloga, tiskana je i manja knjižica edukativnoga karaktera namijenjena djeci, kojoj, u brojnim radionicama, splitska Galerija Meštrović trajno posvećuje pozornost.

Javni spomenici Ivana Meštrovića zanimljiva su tema unutar kipareva opusa, posebice ako joj se, poput autorice izložbe, pristupi istraživački temeljito i cjelovito. Stoga unutar izdanja Muzeja Ivana Meštrovića treba razmisliti o zasebnoj ediciji koja će na sličan način monografski predstaviti i druge Meštrovićeve javne spomenike. Osim o prošlosti, uče nas i budućnosti, aktualizirajući tu vječno osjetljivu temu uvijek na razmeđu umjetnosti i politike.