Jubilej jazz-arhiva

Godinama su nekadašnji tonski stručnjak Jugotona Veljko Lipovšćak i skladatelj, sad već pokojni Ivica Stamać s ondašnjim direktorom Hrvatskoga državnog arhiva u Zagrebu Josipom Kolanovićem pokušavali u sklopu te institucije osnovati i glazbeni arhiv, u kojem bi svoje mjesto logično našao i jazz. Nisu uspjeli, a kao razlozi bili bi uvijek navedeni uobičajeni financijski i prostorni problemi. Za razliku od naših prilika, vrijedi u ovom trenutku progovoriti o ovogodišnjem desetogodišnjem jubileju Međunarodnoga jazz-arhiva u njemačkom gradu Eisenachu. Riječ je o jednoj od i u svijetu rijetkih ustanova takva profila, koja po značaju ne samo u europskom nego i međunarodnom jazzu ima svakako veliku vrijednost.

Eisenach je stari njemački grad od četrdesetak tisuća stanovnika nedaleko Kassela u provinciji Tiringiji, koja je nekad bila u sastavu DDR-a. Poznat kao rodni grad skladatelja Johanna Sebastiana Bacha i po djelovanju teologa i skladatelja Martina Luthera, Eisenach se još od davne 1959, kad je u njemu osnovan jazz-klub, spominje i kao svojevrsno važno jazz-središte. Nešto slično desilo se s tadašnje druge političke strane, ali jasno bez većih problema, u bavarskom gradu Burghausenu, koji je zahvaljujući svom nekadašnjem gradonačelniku, velikom ljubitelju jazza, domaćin već dugovjekom međunarodnom jazz-festivalu koji je pokrenuo i dugi niz godina vodio tenor-saksofonist i jazz-pedagog iz Münchena Joe Viero. Valja naglasiti činjenicu da je vlast u vrijeme rigidnoga komunističkog režima u DDR-u jazz smatrala dijelom „američke propagande“ i „klasnim neprijateljem“, pa je on u to vrijeme tamo proživljavao doista teške trenutke, no Eisenach je malim trikom tamošnjih ljubitelja jazza, koji su uvjerili nadležne da su jazz i folk-izričaji „američkog proletarijata“ (sic!) uspjeli u cijelom tom razdoblju očuvati kontinuitet tog „subverzivnog oblika glazbe“.

Međunarodni jazz-arhiv Eisenach idejno porijeklo vuče još iz 1999, zahvaljujući Horstu Lippmanu iz glasovite jazz-agencije Lippman & Rau, rođenu u Eisenachu, i nama poznatu kao jazz-organizatoru koji je prvi Zagrebački jazz kvartet pozvao na festival jazza u Frankfurt i turneju po tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj, a u tu je zemlju praktično zauvijek odveo i zagrebačku glumicu i pjevačicu Dunju Rajter.

Horst Lippman i njegov partner Fritz Rau godinama su vodili eminentne festivale jazza i bluesa u Frankfurtu, a velikim su dijelom zaslužni i za osnivanje takvih arhiva u Eisenachu. Reinhard Lorenz zadužen za kulturu u tom gradu bio je jedan od suosnivača arhiva o kojem je riječ, a koji se danas može pohvaliti impozantnim brojem skupljenih jazz-materijala. Arhiv je inače smješten svega nekoliko koraka od središta grada u napuštenoj prodavaonici i skladištu slada, u podrumu koje djeluje i spomenuti jazz-klub, poznat godinama pod imenom Pozaune – Trombon.

Uz već spomenute Horsta Lippmana i Fritza Raua, te njihova stalnog dizajnera Gunthera Kiesera, svoje su bogate jazz-kolekcije arhivu darovala mnoga poznata imena, primjerice istaknuta njemačka jazz-fotografkinja Valerie Wilmer te poznati predstavnik New Orleans jazza, bubnjar Trevor Richards, koji je cjelokupnu nakon uragana Catherine spašenu arhivu instrumenata, ploča i knjiga donirao, poslavši jazz-arhivu u Eisenach cijeli kontejner vlastitih jazz-materijala i instrumenata. Arhiv u ovom trenutku posjeduje impozantan broj katalogiziranih jedinica, više od 80.000 ploča, 60.000 knjiga o jazzu, enorman broj jazz-plakata, članaka, korespondencija i filmova. A kad su filmovi u pitanju, vrijedi spomenuti da je glasoviti filmski redatelj Wim Wenders inspiriran tim arhivom u njemu istraživao te skupljao ideje i materijal za film The Soul Of A Man.

Zanimljivo je da u arhivu, što je za jednu takvu ustanovu i logično, pretežu jedinice iz sfere tradicionalnog i mainstream-jazza, za razliku od drugoga njemačkog jazz arhiva smještena u Darmstadtu, koji čuva većinom stečevine modernoga jazza. Tako tu valja spomenuti i veliki prilog interpreta bluesa i jazza Güntera Boasa, također rođena u Eisenachu. On je još nakon završetka rata 1945. s nekim od vodećih njemačkih džezista kao što su bili trubač Carlo Bohländer, alt-saksofonist Emil Mangelsdorff i teoretičar jazza Werner Wunderlich, maštao o osnivanju jazz-arhiva. U karijeri surađivao je s brojnim džezistima tradicionalnoga jazza pa tako i s Louisom Armstrongom i Ellom Fitzgerald. Svoj je jazz-arhiv ostavio rodnom gradu, svu jazz-korespondenciju s više od tisuću pisama, te niz drugih predmeta, pa mu je ustupljen cijeli donji kat zgrade. Time uloga niza drugih donatora nije obezvrijeđena.

Međunarodni jazz-arhiv u Eisenachu, koji upravo obilježava desetu obljetnicu stalnoga postava pod tim imenom, postao je i nezaobilaznom točkom itinerara i zanimanja brojnih turista koji posjećuju taj stari grad bogate glazbene povijesti. Tako je zahvaljujući ne samo Johannu Sebastianu Bachu i djelovanju Martina Luthera popularnosti toga njemačkog grada velike tradicije uvelike pridonio i jazz.