Fraze i umjetnost

Po navici, zagrebački nam HNK nudi med i mlijeko virtualne sadašnjosti, a ne jad i čemer ostataka komuni­stičkog totalitarizma, koji zakamufliran isparinama truloga Zapada – njihovim  neoliberalnim i bankarskim totalitarizmom – zamagljuje kritiku domoljubne sirotinje. Stoga u okviru takozvanoga filozofskog teatra daruje ideološka rješenja koja će ljevicu, a onda i nas, istegliti  iz svekolike krize.

„Bolju budućnost” i haenkaovsku „teatarsku inovaciju“ nudi nam u formi predstave Nove pustolovine Don Quijotea, izvedene 11. veljače u režiji mladca Paola Tišljarića. Autor teksta kritički je nabrušen Tariq Ali; organizator i zagovornik subverzija protiv kapitalizma, lijevi aktivist, filozof, povjesničar, filmski dokumentarist i dramatičar, rođen u Pakistanu, s prebivalištem u Engleskoj.

Prizor iz predstave U prostranstvu Tennesseeja W  / Snimio Sergey Petrov

Kako bi nas uveo u budućnost Ali se – pomoću dugom uporabom zatupljenih i dosadnih priča o  prošlosti koja je do danas ostala nepromijenjena – uhvatio ukoštac s tom prošlosti prepunom dogmi. Protiv dogmi svih oblika bori se, misli on i njegovi adoranti, dramskim tekstom u kojem nema dramskih silnica.

Dramskost svojih sterilnih ideja „ugradio“ je u likove Don Quijotea Miguela de Cervantesa, i sada se ti likovi, tumači to dramaturginja uratka Valentina Galijatović, „susreću s korupcijom, nepravdom i nasiljem te se trude svojim savjetima pomoći ljudima oko sebe u stvaranju bolje sadašnjosti“. Ni manje ni više nego  „subverzivnim idealizmom“ koji nije „nimalo besmislen i nipošto uzaludan“.

Da pred sobom nisam vidio dobre glumice i glumce, koji su se trudili istrošenim frazama dati neku zapitanost, povjerovao bih kako je sve iracionalna tlapnja, somnabulni san. Ali kako su akteri bili glumački uvjerljivi – što je dokaz da nisu oni problem tog kazališta – na kraju sam povjerovao kako sve ne bi bilo kreativno uzaludno kada bi se znao iskoristiti njihov glumački potencijal. Među njima bi se sigurno netko pokazao izvrsnim kao što su se večer poslije iskazali ruski glumci u gostujućoj „nemodernoj“ predstavi U prostranstvu Tennesseeja W Državnog akademskog kazališta Mossovjet iz Moskve.

Te dvije predstave u dvije večeri, u istoj zgradi na dvjema različitim pozornicama, pokazale su, na jednoj strani, kako zagrebački HNK općenitom i istrošenom kritikom neoliberalne torture uludo troši svoj  talent služeći neoliberalnom totalitarizmu i kako, s druge strane, talent ruskih umjetnika može biti izvrsna slika i kritika uzroka svjetske krize i spas od krize kazališne kreacije. To su mogli vidjeti i brojni hrvatski kazalištarci da su bili na predstavi.

No kako su oni genijalci, većina ih nije imala potrebe vidjeti izvrsnu predstavu U prostranstvu Tennesseeja W, zapravo dramu Tramvaj zvan čežnja američkoga klasika Tennesseeja Williamsa u režiji Andreja Širajeva jer je, kako mi u pauzi predstave reče jedna od njihovih glasnogovornica, „crtić, slikovnica“, jer je staromodna. Valjda je htjela reći da u njoj nema bauljanja po pozornici, da se razumije svaka misao, vidi svaka gesta, prepoznaje uzrok svakoj grimasi, da je svaki lik prostudiran do detalja i kreativno potkrijepljen razrađenim karakterom.

Nadam se da joj nije staromodno to što predstavu čine: ljubav, požuda i strast, „komplicirani“ odnosi između muškarca i žene, međusobno nerazumijevanje, homoseksualnost, neprihvaćanje različitosti, strah od stvarnosti, općenito nezadovoljstvo životom... Ali nisam siguran da naši postdramski genijalci i njihovi tumači u staromodnost ne ubrajaju dramaturške logičnosti, nepostojanje pretencioznog koncepta, da im ne smeta kvalitetan tekst koji razobličava njihovu nenadarenu spisateljsku ambiciju.

No da ovo ne bi ispao obračun s postdramskim modernistima, pokušat ću predočiti što se u predstavi vidjelo. Ponad svega vidio se talent, talent i opet talent. Publika koja je htjela gledati i malo misliti mogla je, osim rekonstrukcije tadašnje američke stvarnosti, vidjeti i našu sadašnjost. Osobito kako je sredinom 20. stoljeća doista izgledala egzistencijalna pustoš američkog Juga, koju Williams nije mogao ne uočiti i u nju ne upisati djelić svojega životnog iskustva. Mogla je gotovo dodirnuti prazninu i bezdan pustoši koja je u svakom trenutku prerastala u egzistencijalni strah s kojima se danas sve više suočavamo. Moglo se osjetiti razočaranje američkim snom.

Pustoš je osobito naglašavala realistična scenografija Marije Ribasove – kosina koja je prizore „kotrljala” u gledalište i publiku činila sudionikom dramske radnje. I tamo gdje ju mašta režije i glume nije zaboravila. Primjerice u prizorima Rokua, vozača tramvaja, koji ostavši bez posla i dalje umišlja da  vozi tramvaj zvan Čežnja. Čija se lucidnost neprestance smjenjivala s nenormalnošću, koja je na trenutke sličila rastrojenosti Blanche.

Na desnoj strani kosine, u tipičnoj južnjačkoj kući s balkonom na tankim stupićima, između kojih se ulazi u prizemlje i stiže do sobe, žive Stella, njezin muž Stanley i udomljena Blanche. Na lijevoj strani kosine, visoki zid napuštene stare tvornice, a po sredini poredani električni i telefonski stupovi, potrgane tramvajske žice i usjek u kojemu će umjesto u umobolnici nestati Roku i Blanche. S vrha lijeve kosine predstavu prati  pijanist svirajući južnjačke glazbene motive i dubokim tonovima najavljuje sudbinske dramske lomove.

To je prostor gdje ni Blanche ne uspijeva živjeti svoje laži i iluzije jer, kako sama kaže, „ne govori istinu“, nego „ono što bi trebalo biti istina“. Prostor je i semantički umnožio dramu koja se nije mogla zaustaviti na kosini što, tumačili je i kao rusku kritiku kapitalizma, skončava kao doista tragična činjenica kapitalizma u kojemu žive luzeri svijeta, kojima se nije ostvario „američki san“.