Fleetwood Mac uspio je pomiriti zahtjeve soft-rocka s ozbiljnim umjetničkim kriterijima

Nedavna smrt Glenna Freya, gitarista, pjevača, skladatelja i suosnivača Eaglesa ukazala je na jedan od (kritičarski) najprezrenijih podžanrova u povijesti popularne glazbe: soft rock. Melodioznost umjesto kreativnog rizika, produkcijska umivenost umjesto autorske provokativnosti, te okrenutost manje zahtjevnim slušateljima – tako bi se u najkraćim crtama moglo definirati to golemo područje, u 1970-ih omeđeno opusima izvođača u rasponu od Carpentersa i (djelomično) Eaglesa, do imena kao što su Bread, America, Chicago ili Toto.

No zaslužuje li doista soft rock podređeni status? Istina, neki radovi spomenutih glazbenika doista su školski primjeri banalnih stilizacija na rubu kiča – komercijalno proračunati pokušaji produciranja „pop-robe“ namijenjene širokoj potrošnji. No već i površna analiza te pojave unutar pop-kulturnog konteksta može potaknuti drukčije zaključke i teze. Ako je (primjerice) grupa Toto lišena ozbiljnijih estetskih ambicija, rani i srednji opus Eaglesa rezultat je inteligentno izvedene sinteze post-sixties ikonografije, folk-rocka grupe The Byrds, vokalnih harmonija iz tradicije Beach Boysa i Everly Brothersa, te country&western mitologije s ishodištima u stvaralaštvu Grama Parsonsa.

Stvaralaštvo grupe Fleetwood Mac od sredine sedamdesetih naovamo također pripada onim primjerima koji su zahtjeve soft-rocka i adult-rock tržišta uspijevali pomiriti s ozbiljnim umjetničkim kriterijima. Potkraj prošle godine reizdan je njihov dvostruki studijski album Tusk (izvorno iz 1979), kruna njihove transformacije iz opore blues-rock postave u kraljeve adult i soft rocka – ali ne bilo kakve. No kako je ta velika glazbena institucija prevalila put od blues-formacije do pop-ikona velikoga kalibra? Iako površan zaključak sugerira da je riječ o tipičnu slučaju posustajanja pred komercijalnim pritiscima ili o prodavanju izvornih načela, istina je ponešto drukčija: riječ je o dva gotovo jednako zanimljiva i ambiciozna lica istog benda – ili brenda. Ključ te radikalne preobrazbe pritom, barem djelomično, valja tražiti u prividno jednostavnoj, formalno „površinskoj“ promjeni: promjeni lidera.

Grupa Fleetwood Mac oformljena je u Londonu 1967, u jeku velike blues-eksplozije koja je u to vrijeme zahvatila Veliku Britaniju. Ime sastava izvedeno je iz prezimena članova ritam-sekcije: bubnjara Micka Fleetwooda i basista Johna McVieja, ali njihov pravi vođa u početnoj stvaralačkoj etapi bio je skladatelj, pjevač i gitarist Peter Green. Upravo im je on, dubinskim razumijevanjem žanra, osigurao preduvjete za status ključnih čimbenika u mozaiku nastanka bijeloga bluesa. Zahvaljujući njegovu kreativnom inputu Mac nadrasta filozofiju pukih žanrovskih zaljubljenika i postaje zaseban autorski entitet. No Green nije imao mentalnu čvrstoću pop-zvijezde, sposobne izdržati pritiske diskografske mašinerije. Ranjivost i lirska osjećajnost oplemenile su njegove najbolje skladbe, kao i način interpretacije bluesa općenito. Manjak duševne stabilnosti pridonio je mnogim Greenovim pogrešnim odlukama – prije svega onoj o eksperimentiranju s opijatima. Svoja će emotivna iskustva utisnuti u niz prvoklasnih skladbi kao što su The Green Manalishi, Oh Well ili Man Of The World. Iako je briljirao na prvim trima albumima, mentalno iscrpljen gitarist napušta postavu, a zatim se (narušena zdravlja) povlači u drugi plan, razvijajući solo karijeru. U tom trenutku započinje njihovo prijelazno razdoblje, koje traje do sredine sedamdesetih. Ishodište žanrovske metamorfoze grupe, međutim, ne leži samo u Greenovu pokleknuću, nego i u kasnijem dolasku američkog tandema Lindsey Buckingham i Stevie Nicks. Tako se Mac, pojačan s još jednom pjevačicom Christine McVie, iz predvodnika otočke blues-rock revolucije pretvara u protagonista pop-glazbe za odrasle.

U razdoblju albuma Fleetwood Mac, iz 1975, iz Britanije se trajno sele u SAD, a umjesto bluesa u središte njihova zanimanja dolaze minuciozno osmišljene vokalne harmonije i produkcijski dotjeranija rješenja nastala kao proizvod mukotrpna studijskog rada. Kritika je na promjene reagirala neodređeno, no nije bilo teško detektirati novu dimenziju kvalitete – uz napomenu da se ona nadahnjivala s druge strane žanrovskoga spektra. Vrhunac procesa tranzicije jest album Rumours, objavljen početkom veljače 1977. – u godini punk-revolucije, uzleta Sex Pistolsa i grupe The Clash, Bowiejeve eksperimentalne berlinske faze te svih potresa koji su pogodili svjetsku scenu. Usprkos tomu, sastav je još funkcionirao u vlastitom svijetu koji je dijelio sa svojom masovnom publikom, neosjetljivom na izmjenu trendova, subkulturne mijene i druge „poremećaje“ na globalnoj pozornici. Ono što albumu daje neobičnu, gotovo bizarnu notu ogleda se u potkontekstu njegova nastanka – u činjenici da su njegove naoko ugodne, ispolirane pjesme nastale u hladnoj atmosferi koja je vladala u studiju. Zato se većina skladbi, odnosno njihovih stihova, može iščitavati kao ogled o temi kompleksnih (ali urušenih) emotivnih odnosa među članovima, koji su u to vrijeme bili prepleteni u osobnom i profesionalnom smislu. Rumours je dobro funkcionirao na svim bitnim razinama: manje (ali ipak dovoljno) na umjetničkoj, mnogo više na komercijalnoj i (posljedično) onoj „općenitoj“, kulturološkoj. Njegova vitalnost rezultat je i činjenice da je glazba svojevrsni dokument individualnih trauma koje su naišle na kolektivno prihvaćanje najšire publike. Dok su emotivne veze među članovima pucale, ta je skupina zadržala konfiguraciju profesionalaca i smogla snage za nastavak karijere. A ona će novi (ali ovaj put kreativni) vrhunac doživjeti izdanjem Tusk. U naknadnim osvrtima često se navodi izjava Johna McVieja kako je „Tusk djelo tri odvojena solo izvođača: Buckinghama, Christine McVie i Stevieja Nicksa“. To je također logična interpretacija, jer se svaki od troje glazbenika ponaša u skladu s vlastitim autorskim i pjevačkim pravilima. No unatoč različitim naknadnim tumačenjima o kreativnoj rascjepkanosti i nedostatku koherentna pristupa u kreativnom procesu, riječ je o najimpresivnijem ostvarenju u opusu Fleetwood Maca – od pitke uvodne teme Over & Over (McVie) do Buckinghamovih doprinosa kalibra That’s All for Everyone i naslovne pjesme, ono ostaje najnekonvencionalnijim poglavljem u njihovoj karijeri. Ali i najskupljim do tada: proces snimanja trajao je godinu dana, a trošak je dosegnuo vrtoglavih milijun i pol dolara. Njegova atipičnost nije mu naštetila. Upravo suprotno, možda je zahvaljujući njoj Tusk posve položio test vremena, potvrđujući da je katkada i visokoprofitabilna rock-grupa kadra svjesno (pritiscima usprkos) poduzeti kreativni rizik – i polučiti trajan rezultat. Tusk je probio i nadišao limite mainstreama izvršivši – malo-pomalo – utjecaj i na čitav spektar suvremenih izvođača stasalih na potezu od undergrounda do duboke srednje struje.

Što na kraju zaključiti o Fleetwood Macu kao jednome od općih mjesta popularne kulture? Ako je Peter Green, taj izmučeni genij engleskoga bluesa, postavio njihove korijenske temelje, kasnija je postava ne samo pokazala do kojih je granica moguće dotjerati „pop za odrasle“, nego i tom olako shvaćenu idiomu dati posve pristojan umjetnički kredibilitet.