Elinina priča o ljubavi

Zagrebačka publika zavoljela je, poput većine svjetskih glazbenih središta, letonsku mezzosopranisticu Elīnu Garanča. Potvrdila je to ispunjena Koncertna dvorana Vatroslava Lisinkog na njezinu recitalu, 8. veljače, uz klavirsku pratnju britanskog pijanista Malcolma Martineaua.

Elīna Garanča stigla je u Zagreb poslije niza izvedbi Massenetova Werthera u Pariškoj nacionalnoj operi. Isti recital sa zagrebačkog nastupa, s pjesmama Johannesa Brahmsa, Henrija Duparca i Sergeja Rahmanjinova, ponovila je dva dana poslije u bečkom Musikvereinu, a zatim je očekuje niz izvedbi Donizettijeve opere Roberto Devereux, i uloga Sare, u Metropolitanu. Metovi prijenosi Live in HD uvelike su pridonijeli njezinoj svjetskoj popularnosti, ponajprije zahvaljujući ulozi Bizetove Carmen. I Bečka državna opera formalno je potvrdila status njezine izvrsnosti titulom komorne pjevačice prije tri godine.

Elīna Garanča i Malcolm Martineau nakon nastupa u Lisinskom  / Snimio Tugomir Hrabrić

Repertoar Elīne Garanča još su uloge u Mozartovim i francuskim te operama talijanskog belkanta 19. stoljeća, kojima održava lirske odlike glasa. Ona polako teži prema dramatskijim ulogama, a da njezin glas sazrijeva u tom smjeru, moglo se, u nekim trenucima, čuti i u Lisinskom. Pozornost medija Elīna Garanča izaziva glamuroznom pojavom i ljepotom, a osvaja susretljivošću i srdačnošću. Ona je, prije svega, pjevačica čija pjevačka tehnika ne poznaje problema, razrađena je i učinkovita. Glas joj je prekrasne, ne odveć tamne boje, zvučan i prodoran. Ona je vrhunska glazbenica i vrhunska profesionalka. Recital od zamalo trideset solo popijevki, na trima jezicima, izvela je napamet, bez greške. Pomislimo samo kako su u nedavnom ciklusu Molto cantabile naši pjevači uglavnom cijele programe pjevali iz nota. Naposljetku, Elīna Garanča je, unatoč glamuru koji je okružuje, smjerna svećenica umjetnosti, cijelim bićem potpuno posvećena vokalnoj minijaturi koju taj trenutak tumači, zadubljena u univerzum glazbe.

 Recital je bio u znaku ljubavne tematike, podijeljene u tri stilski i ugođajno raznolike cjeline. U prvom dijelu programa Elīna Garanča odabrala je četrnaest solo popijevki, na stihove raznih pjesnika, iz različitih ciklusa Johannesa Brahmsa (iz op. 3, 33, 43, 47, 57, 63, 71, 72, 94, 96 i 107). Složila je vlastiti, osebujan slijed specifične dramaturgije, kao neku vlastitu priču o ljubavi koju mora ispripovijedati, ne samo stihovima, nego i neslućenim mogućnostima moduliranja glasa. Počela je radosno i raspjevano, kroz pjesme Ljubavna vjernost (Liebestreu) i Ljubav i proljeće II. (Liebe und Frühling II), da bi glasovni izraz suspregnula u trećoj pjesmi Tajna (Geheimnis). Slijedilo je egzaltirano uzbuđenje interpretacije, kao izraz čežnje, u pjesmi O obrazi dragi (O liebliche Wangen). Umjetničin je glas poprimio ispovjedni ton u Sapfičkoj odi (Sapphische Ode), a onda i tajanstveni ljubavni izraz, kroz snovite koprene melodije, u Preslatka, miruj (Ruhe, Süssliebchen). Pjesmu Domotužje II. (Heimweh II), u sredini, oblikovala je kao romantičarsku nostalgiju za djetinjstvom što je izazivaju životna razočaranja. Njome je počeo drukčije intoniran slijed pjesama gorčine i sumornih raspoloženja. Taj vlastiti „ciklus“Brahmsovih pjesama završila je i poentirala pjesmom O vječnoj ljubavi (Von ewiger Liebe) kao svojevrsnom, dražesnom himnom ljubavi.

Nažalost je publika, nenavikla na takav program, pljeskala poslije svake pjesme, remeteći tijek. Možda bi Lisinski ubuduće mogao upozoriti na to. Za svaku je pohvalu projiciranje prijevoda svih pjesama na platnu, na podiju, u prigušenom svjetlu dvorane, što je davalo poseban ugođaj. Prevoditelji su Sead Muhamedagić za njemački, Morana Čale za francuski i Radomir Venturin za ruski jezik.

U pjesmi Sanjao sam (Es träumte mir), koja ingeniozno izražava sumnju u ljubav, pijanist Malcolm Martineau savršeno je održao napetost suspregnute klavirske pratnje, što je bio samo jedan od mnogih vrhunaca i nadahnutih trenutaka njegove suradnje i muziciranja s mezzosopranisticom. Martineau je trenutno najtraženiji pjevački korepetitor i pratitelj recitala svjetskih pjevača, dvadesetak najvećih imena, od Janet Baker do Elīne Garanča i Anne Netrebko. Možemo ga smatrati Geraldom Mooreom 21. stoljeća.

Nakon Brahmsove romantičarske poetike drugi dio programa počeo je francuskom rafiniranošću, u trima pjesmama Henrija Duparca: U zemlji gdje se ratuje, Zanos i Fidila. Budući da je Gautierovu baladu U zemlji gdje se ratuje Duparc zamislio kao dio svoje nikad započete opere Rusalka, Elīna Garanča dala joj je odgovarajući karakter, kao i jednoj od najpoznatijih od njegovih svega trinaest solo popijevki, Fidili, suzdržane dramatike koja se razvija i zamire, poput nekog scenskog prizora.

I osam pjesama Sergeja Rahmanjinova Elīna Garanča posložila je iz njegovih različitih ciklusa (iz op. 4, 8, 14, 21 i 26), slično kao kod Brahmsa. Ovdje se ljubavni jadi boluju na ruski način, u širini pustih stepa i tegobna života, kroz invenciju klavirske dionice i veće pjevačke zahtjeve što ih taj skladatelj postavlja pred pjevače. Posebno se mogu istaknuti pjesma Ja zavoljela na tugu i jad, kroz čije je melizme Elīna isplakala čemer vojničke udovice, i šarmantna interpretacija pjesme One odgovaraju.

Elīna Garanča završila je recital dodatkom, habanerom iz Carmen. Otpjevala ju je tako kako je, zbog osebujne agogike, teško može otpjevati u bilo kojoj predstavi. Bilo je to nešto doista ekskluzivno za zagrebačku publiku.