Dva nova prozna glasa

Proznim prvencima Zagrepčanke Irene Matijašević (1965) i Riječanina Zorana Kršula (1955) prethodilo je pjesničko iskustvo tih autora. Matijašević je prije romana Crno pismo objavila dvije knjige pjesama i jednu poetsku dramu, a piše i eseje; Kršul je do zbirke priča Algoritam sjedenja imao jedanaest tiskanih zbirki pjesama, a u časopisima objavljuje književne kritike i kratku prozu.

Pripovjedačica romana Crno pismo, ujedno glavna junakinja, koja u pojedinim detaljima odgovara autorici, objašnjava zašto je „izišla iz poezije“ i krenula u prozu: proza je „mjesto truda. Nema manije, oduševljenja. Nema dramske napetosti, nema tragičnoga“. I velika prilika da sama sebe upozna.

Izd. Algoritam, Zagreb, 2015.

Roman se sastoji od četiri poglavlja – Zima, Proljeće, Ljeto, Jesen, a obuhvaćeno vrijeme znatno je dulje od jedne kalendarske godine. Kratki epiloški dio neka je vrsta rekapitulacije: pripovjedačica iznosi kako je analizirala sebe i svoje odnose s čovjekom kojega je voljela, ali ga je napustila zbog njegove nevjere. Uz tu je priču naznačila tri „najtajanstvenije“ teme koje su je zaokupile – ljubav, smrt i život. Nastojala je shvatiti i razliku između ljubavi („kad se pali srce“) i strasti („kad se pale donji dijelovi tijela“) i dokučila da je potrebno „imati cijelo tijelo upaljeno“. Ljubav „ima stotinu nijansi“, „tanka je linija između zločina i čina ljubavi“.

Izd. Naklada Bošković, Split, 2015.

„Knjige se pišu zato, da nadomjeste život“, stoji na početku Crnog pisma. Pripovjedačici romana ova je knjiga terapija nakon traumatičnog raskida jednogodišnje ljubavne veze s muškarcem koji ju je prevario s drugom ženom. Knjiga bi trebala biti i osveta: pisat će je bez laganja, „iz sebe“, dozvat će u sjećanje sve što se dogodilo i kako ju je duboko povrijedio, bit će to „crno pismo“. Trauma se javlja, kaže glavna junakinja, kad se združe ljudi koji nemaju sličan svjetonazor. I njih dvoje su bili iz dvaju različitih tabora: ona europska kršćanka, on musliman s Istoka. Njemu je bilo prirodno da spava sa svakom ženom koja mu se svidi, da ima harem, njoj je to bilo neprirodno, željela je, prema europskoj tradiciji, biti jedina. Za nju su važne i neke druge tradicijske vrijednosti – kuća, obitelj, poštovanje i pažnja, partner kao „anđeoski čovjek“.

Usredotočena na analizu svoga mučnog ljubavnog iskustva, glavna junakinja nastoji rekonstruirati i najsitnije detalje, ne štedeći ni sebe ni svog nesuđenog muškarca kako bi shvatila što se dogodilo i tako prevladala traumu. Dominantnu introspekciju protagonistice autorica je osnažila segmentiranjem i rahlošću teksta, labavom kompozicijom, uvođenjem dnevničkih zapisa i pisama upućenih njemu ili drugim adresatima, a zapravo samoj sebi, kao samospoznaju. Također relativiziranjem vremenskih oznaka,  reduciranjem obiteljske i društvene pozadine, smanjenjem broja likova i događaja koji bi zasnovali neku čvršću fabulu, ukidanjem opisa banalne svakodnevice kakvima inače obiluje suvremena proza.

Malo sam zbunjen sretnim krajem ovog romana u kojem se glavna junakinja uspijeva riješiti grozne traume, pronalazi svoga anđeoskog čovjeka i optimistično najavljuje da „idemo u svjetlo“. Ali možda u tom hepiendu ima logike, kad netom prije na pitanje što da radi, ovako odgovara: „Da živim u skladu sa svojim godinama. I prirodom. Manje leti i sanjaj. U tim godinama se manje leti.“

Zbirka priča Zorana Kršula Algoritam sjedenja, obujmom nevelika (90 str.), sadrži trinaest tekstova, a na kraju knjige uvrštene su i izdavačke recenzije E. Jahića i D. Drndić. Priče bi se mogle svrstati u dvije skupine: jednu bi činile one ostvarene u realističkom slogu (Iskra života, Putovanje, Ključ, Na pravdi Boga, Bakina priča, Bočica fante, Prijatelj), dok druge karakterizira hermetičnost i mogućnost različitih interpretacija (Algoritam sjedenja, Konji, Podstanarska balada, Sektor sedam, Jogin i Dr. Kovačić).

Iz prve skupine izdvojio bih kao reprezentativnu priču Putovanje, a mogla bi joj se dodati i Bakina priča – duhovit tekst u kojem autor osnovni efekt gradi na obratu klasične situacije: unučić i baka zamjenjuju uloge pa unuk redovito navečer uspavljuje baku pričanjem priča. U Putovanju čitatelj se također susreće s blagim humorom, pa banalna situacija kad u prepun odjeljak vlaka uđe nekulturan čovjek koji nasilno osvaja prostor i usput izuje smrdljive cipele dobiva neočekivan smjer. Humorističnost situacije pojačava i lik iz kupea koji pripovijeda tu „sitnu zgodu“ žaleći se stalno na sveznajućeg pripovjedača da ne podastire dovoljno podataka pa se ne zna ni koji je to vlak i kamo putuje, kako se zovu putnici i uljez (premda se on jezično legitimira kad pita gdje su mu cipelje).

Bolji dio zbirke čine oni čitatelju teško prohodni tekstovi, osobito nekoliko priča u kojima je glavni lik, koji nosi nadimak Profa, ratni veteran, simbol onoga našeg psihički stradala, zanemarenog i na koncu tragično izgubljena svijeta. Među tim pričama dvije su realizirane u realističkoj tradiciji – Ključ i djelomice Bočica fante – pa mogu poslužiti kao uvod u pokušaj razumijevanja i dešifriranja onih tekstova u kojima prevladavaju halucinatorna bolnička stanja, apsurdne i nadrealne situacije, fantastika i kadšto guste intertekstualne relacije. Riječ je o tekstovima u kojima nema dovoljno uporišnih točaka da bi se mogao rekonstruirati logičan i racionalan slijed zbivanja, situacija ili stanja pa su otvorene mogućnosti za različite pristupe i interpretacije. A možda je autor ponegdje i pretjerao oduzimajući nam mogućnost da lakše uđemo u pojedine njegove priče.

Hoće li ovo biti samo jednokratni izlet dvoje pjesnika u pripovjedne forme, tek ćemo vidjeti. Ali imaju potencijala za nastavak puta.