Carnegie Hall svakom je glazbeniku snažan motiv

Orkestar Zagrebačke filharmonije ovu je godinu započeo neočekivano atraktivnim događanjima na kakve dosad nismo navikli. Na samu Novu godinu zagrebački su glazbenici svirali pred brojnom publikom u Salzburgu na prvom od uobičajena tri novogodišnja koncerta. Već tom zgodom bilo je poznato da će u veljači orkestar svirati u New Yorku, kamo su glazbenici otputovali i prije salzburškoga novogodišnjeg nastupa. Nastup u legendarnom njujorškom Carnegie Hallu povod je razgovoru s ravnateljem Zagrebačke filharmonije Mirkom Bochom.

Gostovanje glazbenika orkestra Zagrebačke filharmonije u njujorškom Carnegie Hallu događaj je koji izaziva osnovanu pozornost naše kulturne javnosti. Kako biste ga ocijenili?

Nastup u prestižnom Carnegie Hallu, u samu srcu New Yorka, sam po sebi izaziva pozitivan umjetnički i profesionalni naboj i entuzijazam. Ovo je treći nastup Zagrebačke filharmonije u Carnegie Hallu, s tim da mi je posebno drago da je i nova generacija članova orkestra osjetila tu čast. Grad je to velike energije, sama dvorana izaziva svojevrsno strahopoštovanje, a Carnegie Hall svakom je glazbeniku snažan motiv. Nastup je bio uspješan, popraćen ovacijama, glazbenici su odsvirali s maksimalnom profesionalnošću i ozbiljnošću.

Ovu ste godinu počeli koncertom u Salzburgu. Jesu li gostovanja orkestra, kojih je minulih godina bilo malo, jedan od naglasaka vašega daljeg djelovanja?

Uključenost u međunarodne glazbene tokove i međunarodna suradnja važan su dio djelovanja svake kulturne institucije. Unatoč velikim troškovima, nastojimo intenzivirati te suradnje, a u tome nam veliku potporu daje Grad Zagreb. Bez podrške Grada Zagreba, ni gostovanje ne bi bilo izvedivo, a zahvalni smo i zakladi Hrvatska kuća, koja je također prepoznala vrijednost i važnost promocije hrvatske kulture u svijetu.

U Carnegie Hallu nije nastupio cijeli sastav orkestra, nego komorni sastav određenog broja glazbenika kojim je ravnao Krešimir Batinić. Koliko je time bilo moguće predstaviti domete orkestra kao zalog za buduće pozive i gostovanja?

Kompozicije koje su se izvodile tražile su manji sastav glazbenika. Bez obzira na broj glazbenika u New York smo putovali kao orkestar Zagrebačke filharmonije i predstavili našu zemlju – hrvatsku glazbu, kulturu i naš grad u svjetlu glazbene kvalitete i izvrsnosti.

Zagrebački glazbenici su u suradnji s pijanistom Malekom Jandalijem promovirali njegovo novo djelo i album Soho. O kakvu je djelu riječ?

Malek Jandali vrlo je aktivan i produktivan glazbenik pa je ove godine, skupa sa svojim Malek Jandali Triom (piano, udo i violončelo) i uz pratnju Zagrebačke filharmonije predstavio treći i najnoviji album Soho. Njegovi sirijski korijeni s jedne strane i glazbeno sazrijevanje u modernoj Americi s druge snažno se ogledaju u njegovoj glazbi. Uz jasno prepoznatljive elemente sirijske/arapske nacionalne glazbe, skladbe su iznimno pitke, zanimljive i uhu ugodne.

Malek Jandali našoj je javnosti malo poznat. Možete li reći nešto o njemu?

Malek Jandali ugledan je skladatelj i pijanist. Podrijetlom iz Sirije, s američkom, a možemo reći i svjetskom putovnicom, glazbeno je djelovanje stavio u službu pomaganja sirijskoj djeci pogođenoj ratom. S obzirom da je i sam proživio i doživio posljedice okrutnoga sirijskog političkog režima, glazbom nastoji ukazati da Sirija nisu njezina trenutna politika, izbjeglice i sve negativno što se uz nju veže. Osnovao je i pijanističko natjecanje Pianos for peace (Klaviri za mir) za izgradnju mira putem glazbe i obrazovanja. 

Kako je Jandali odabrao baš zagrebački orkestar za izvedbu svog djela?

Maestro Jandali nekoliko je puta dosad bio u Hrvatskoj, jako mu se svidio Zagreb i prilikom jednog od njegovih posjeta došlo je i do susreta s našim orkestrom. Prilikom posljednjega posjeta, u listopadu prošle godine, u jeku izbjegličke krize, posjetio je izbjeglički kamp u Opatovcu i pritom je posebnu pozornost posvetio djeci u kampu. Kad je čuo da su sirijska djeca na željezničkoj postaji u Hrvatskoj pjevala o pravdi i humanosti, Jandali je inicirao projekt Luminosity (Sjaj), koji je, uz pratnju Zagrebačke filharmonije, premijerno predstavljen u Carnegie Hallu. Projekt se nastavlja koncertima u Zagrebu, 22. travnja u Lisinskom i 27. travnja u Hrvatskom narodnom kazalištu u sklopu proslave sto godina islama u Republici Hrvatskoj.

Tu Simfoniju čovječanstva, kako je Jandeli naziva, i tonski ste snimili?

Maestro Jandali poznat je po svom aktivističkom i humanitarnom djelovanju i u glazbi je našao jezik i način da se taj glas „bolje čuje“. Praizveli smo, a potom i snimili, njegovu Simfoniju čovječanstva koju je simbolički nazvao Luminosity – u prijevodu „sjaj, svjetlost“ u smislu nade u pozitivniju i svjetliju budućnost za sirijsku djecu, za mlade generacije, bez ratova i političke represije. Nosač zvuka bit će objavljen uskoro.

Uz tu praizvedbu izvodili ste i Idilu Blagoja Berse te imali još nekoliko nastupa.

S ponosom smo izveli hrvatsko djelo, prekrasnu Idilu Blagoja Berse na pozornici Carnegie Halla. Na svakom našem gostovanju ustrajavamo na izvođenju barem jednoga hrvatskog djela jer smatramo da imamo bogatu i vrijednu glazbenu baštinu s kojom ćemo se predstavljati, a nama, kao prvom hrvatskom orkestru, zadaća je da sviramo domaće kompozitore. S obzirom da su u publici sjedili brojni američki diplomati i predstavnici Ujedinjenih naroda, bila je to svojevrsna glazbena razglednica o Hrvatskoj.

Koliko će to gostovanje po vašem sudu pridonijeti afirmaciji Zagrebačke filharmonije?

Zagrebačka filharmonija afirmirani je orkestar međunarodnog ugleda i u tom smislu ovo je samo nastavak tradicije izvrsnosti. Posebno mi je drago da je gostovanje ostvareno u godini proslave 145. obljetnice orkestra. Iako je ovo treći nastup Zagrebačke filharmonije u Carnegie Hallu i iako je orkestar nastupio u gotovo svim europskim zemljama, u Rusiji, Japanu, Koreji, Meksiku... ne možemo stati na slavnoj prošlosti i živjeti u njoj, nego se uvijek iznova afirmirati i dati razlog novim generacijama da se ponose.

Jeste li zadovoljni medijskim praćenjem nedavnih gostovanja?

Nažalost, u navali tzv. žute štampe i brojnih dnevnopolitičkih (dez)informacija, svi mediji ne prepoznaju vrijednost ovakvih inicijativa i one često završe kao usputna vijest negdje u kutu rubrike kulture. I mi bismo svakako voljeli da je više ovakvih medija koji su nastup jedne kulturne institucije, hrvatskog orkestra, u Carnegie Hallu prepoznali kao povijesni trenutak hrvatske kulture, a onda i kao zanimljiv medijski sadržaj vrijedan objavljivanja.