Bijedni rođaci

Dvadeset prvoga, ako ne bi padalo na nedjelju, Ani Markovnoj je u procijepu između ručka i čaja dolazila rođakinja Asja Šafran. Ako bi dvadeset prvi bio nedjelja, kada je čitava obitelj bila na okupu, onda bi Asja dolazila dvadeset drugoga, u ponedjeljak, jer se stidjela svoje bijede i slabe pameti.

Oko četiri sata zvonila je na vrata i određeno vrijeme slušala iz dubine sobe teške korake i besmisleno pitanje: „Tko je?“, jer po blesavom cerekanju iza vrata, a i po kalendaru, Ana Markovna je morala znati da je došla Asja.

„To sam ja, Anječka, prolazila sam pored, pa si mislim, svratit ću, možda si kod kuće…“ – ljubeći Anječkine pune obraze i ne prestajući se cerekati, prijetvorno i nepotrebno govorila je Asja… jer je bilo jasno kao dan da je to došla ona, Asja, bijedna rođakinja, po svoju mjesečnu pomoć.

Nekada su one išle u isti razred gimnazije, hodale u istim modro-sivim uniformama, skrojenim kod najboljega krojača u Kalugi, nosile na bujnim grudima iste gimnazijske oznake „KŽGV“, godinama unaprijed predviđajući vrijeme masovnih kratica. Međutim, ta šupljikava slova nisu označavala „Građansko vijeće“ za „K“ i „Ž“, koje bi onda moglo biti kožarsko ili željezničko vijeće, prema modi godina što su uslijedile, nego tek Kalušku žensku gimnaziju u Vrtnoj ulici, koja je, budući da je bila privatna ustanova, dopuštala sebi da školuje bogate židovske djevojčice u onoj proporciji što ju je moglo osigurati prilično rijetko židovsko stanovništvo širom poluseoske Kaluge s jogunastim kozama koje su tumarale ulicama budućega glavnog grada kozmonautike.

Anječka je bila odlikašica guste kose, puštene preko ramena; u njezinim se bilježnicama zadnja stranica nije razlikovala od prve, koja je bila osobito lijepa i sređena, dok Asja baš i nije bila tako predana učenju kao Ana: francuski glagoli, more datuma i svjetlucanje teorema ulijetali su u jedno uho, napola pokriveno oprugama razbarušenih kovrča svijetle kose, i, dok bi crtala oštro zašiljenom olovkom karikaturu podloga nastavnika povijesti Semjona Afanasjeviča, izlijetali na drugo. Asja je bila živahna, vesela i mila, ali nitko, osim Ane Markovne, nije ju se sjećao takve…

Glupo našminkana Asja, pomalo dršćući glavom, skinula je sa sebe na crne svilene vrpce rasporen kaput boje marelice, što ga je nekad nosila Ana Markovna, koja joj je čitavoga života davala svoje stare stvari i davno se već pomirila s tim kako je spretno, katkada jednim pokretom svojih štrkljastih ruku, Asja pretvarala njezinu časnu odjeću u dronjke luđaka. Crne vrpce što ih je Asja zašila na pojedinim mjestima otparale su se i stvorile petlje i mašnice, a sve skupa izgledalo je kao da se vrlo promišljeno maskirala u kajdanku.

Ispod zelene beretke na čelo se objesila crna resa, hibrid koprene i grive, a na usnama je uvijek bio nategnut začetak osmijeha, spreman istog trena nestati – ili se rasuti u laskavu cerenju.

Naprijed, Asja – ljubazno i uzvišeno propustila ju je Ana Markovna u blagovaonicu. Na divanu je ležao Grigorij Veniaminovič, muž Ane Markovne. On se nešto nije dobro osjećao te je malo ranije otišao s fakulteta, prepustivši dva predavanja svojeg izvanrednog kolegija iz histologije vrlo pametnu, ali prilično nemarnu asistentu.

Ugledavši Asju, kiselo je promrmljao – hm, pitao je što je novo, i, ne dočekavši odgovora, otišao u susjednu s blagovaonicom spavaću sobu, zatvorivši za sobom dvostruka staklena vrata.

– Griša se loše osjeća – objasnila je Ana Markovna i to što je prisutan a i što je nestao.

– Na minutu sam svratila, Anječka. U Petrovskom pasažu drže kineske termosice. Kupila sam ih nekoliko – slagala je. Jako su lijepe. S ptičicama? Da ti ih kupim?

– Ne, hvala, imam jednu, a i ona mi je, Bogu hvala, potpuno nepotrebna. – U njezinoj je glavi termos-boca bila povezana s odlascima u bolnicu, a ne s izletima izvan grada.

– Kako je Iročka? – pitala je Asja o unuci.

Nije joj bilo potrebno svaki put smišljati nova pitanja, ona ih je postavljala jedno za drugim o svim članovima obitelji, a Ana Markovna obično je kratko odgovarala, ponekad zainteresirano unoseći u svoje odgovore potankosti namijenjene malo važnijim sugovornicima. Ali ovaj put prvo je pitanje bilo dobro pogođeno, jer je Iročka jučer objavila da se udaje, i sva je obitelj, potpuno nepripremljena na to, bila uznemirena i donekle ogorčena. I stoga je Ana Markovna počela prilično opširno pripovijedati o tom događaju, jasno redajući u dva stupca njegove plusove i minuse.

– Dečko je dobar, druže se još od škole, on je također na drugoj godini, na zrakoplovstvu, dobro uči, ne izgleda ništa posebno, ali je strašno visok, mršav, u Irku je ludo zaljubljen, telefonira svaki dan po pet puta, muzikalan je – nikada nije išao u glazbenu školu, dođe ti on, sjedne za klavir, prekrasno, po sluhu, koju god hoćeš melodiju uhvati. Obitelj je, naravno, razumiješ…  – Asja je s razumijevanjem zatresla glavom – vrlo skromna. Otac je predstavnik stanara, invalid. Priča se da pije.

– Na te je riječi Asja prilično umjesno zahihotala, a Ana Markovna je nastavila: – Ali majka je vrlo pristojna žena. Jako čestita. Četvero djece ima, starija dvojica su na fakultetu, a mlađi su blizanci, dječak i djevojčica, prekrasni… – Ani Markovnoj sva su djeca bez iznimke bila prekrasna. – Vidjela sam ih: čisti, uredni, odgojeni. Serjoškinu majku znam odavno, radila je u Iročkinoj školi kao tajnica. U svakom slučaju o njoj ne mogu reći ništa loše. On je, naravno, jako mlad, ni kuće ni kućišta, treba ih još dugo potpomagati, ali nije u tome stvar. Griša misli da oni moraju živjeti odvojeno. Unajmiti stan! Pratiš li me? Irka, ona mora učiti, a ovako će na tržnicu, kuhati, prati, a onda će i roditi… napustit će i fakultet! To si ne bih oprostila!

Na kraju se Ana Markovna prisjetila da Asja to uopće ne mora znati. Ali je Asja sjedila sa zadovoljstvom na crnoj hrastovoj stolici, oslonivši narumenjeni obraz na ruku i sretno se smiješila te nestrpljivo treptala, hvatajući stanku među riječima Ane Markovne da bi rekla:

– Anječka, pa neka žive kod mene!

– Daj, što je tebi, Asja?! – ozbiljno joj je uzvratila, zamislivši dugačku Asjinu sobu u Pjatnickoj, na kraju zavojitoga hodnika, pored kuhinje. Bila je to prije nekakva staretinarnica, a ne mjesto za stanovanje. Po svim zidovima su bez ikakva reda bili zabijeni čavli svih veličina, na jednom muški kaput, na drugom – bluza, na trećem – čestitka ili busen trave. Strašno je smrdjelo, prava nastamba luđaka; i gdje god da se okreneš bile su hrpe novina, prema kojima je Asja gajila neobjašnjivu strast…

Ana Markovna se nasmijala – kako je u prvi trenutak o tome ozbiljno pomislila?

Asja se kao odgovor na njezino smijanje također nasmijala, a zatim je pitala:

– A zašto ne? Imam i paravančić. Pripremala bih im doručak. Neka žive.

Ana Markovna je odmahnula rukom.

– Sve je to dobro, sami će se oni snaći. Iročka, na kraju krajeva, ima roditelje. Neka barem jednom u životu razmisle, inače se on navikao – roditelji su se neprimjetno iscrpli s jednim zetom, kojeg šira obitelj nije baš voljela – da mu je čitav život sve na tanjuru… Daj da popijemo čaj, Asja – predložila je Ana Markovna i viknula kroz otvorena vrata: – Nina, postavite, molim vas, čajnik!... A što ima kod tebe novoga, Asja? – uljudno i nezainteresirano pitala je Ana Markovna.

– Evo jučer sam bila kod Berte. Želi Matijasu kupiti kaput, a on ne da. Kod njih je u gostima Raja iz Lenjingrada. Pokazivala je fotografije svojih unuka.

– Koliko im je godina? – zainteresirala se Ana Markovna.

– Jedna je sasvim velika, zaručila se, a drugoj je dvanaest.

– Ma nemoj! Kad su prije narasle?

Tako su one raspredale svakodnevne tričarije; Ana Markovna – oholo i s osjećajem ispunjavanja rođačkog duga, a Asja – prostodušno i ustrajno.

Ušla je s čajnikom i postavila ga na podmetač kućna pomoćnica Nina, ljepotica s dugačkom trajnom kosom i s dvjema ukosnicama na sljepoočnicama. Dalje se razgovor među damama vodio na francuskom, na što je Nina uvijek u sebi bjesnila. Bila je sigurna da je domaćica psuje na hebrejskom.

– Naša nova kućna pomoćnica. Jako dobra djevojka. Dusina nećakinja, iz njezina sela. To nam je ona poslije udaje prikazala kao dar – nasmijala se Ana Markovna.

– Jako je lijepa – zagledala se u Ninu Asja.

– Da – ponosno je odvratila Ana Markovna – prava ruska ljepotica.

Ana Markovna je bila sretne ruke u uređenju života seoskih djevojaka, svojih kućnih pomoćnica. One su išle u večernju školu, kamo ih je neizostavno slala Ana Markovna, pohađale su nekakve tečajeve, a poslije su se udavale i o praznicima dolazile u goste s djecom i muževima.

Čaj su pili iz skupocjenih plavih šalica. U ružičaste tanjuriće, iz tako neobičnog stakla da su se činili okovani, Ana Markovna stavila je zeleno slatko od ogrozda, napravljeno po rijetkom receptu koji je smatrala svojim vlasništvom.

– Kako ti je slatko lijepo! – ushićeno će Asja.

– A sjećaš li se naših sati domaćinstva?

– Naravno, vodila ih je sama Lidija Grigorjevna Salova. Uvijek sam bila gora od svih – s paradoksalnim ponosom prihvatila je Asja.

– Sjećaš li se kako smo joj uvijek pekli kolač na imendan… Da, da – prisjetila se Ana Markovna da je protratila uzalud mnogo vremena – a ja sam ti ovdje štošta pripremila. Gle, spavaćica, malo je zašij, jako je čvrsta, Grišine rukavice od devine kože, i još nekih sitnica – nije ulazila u ponižavajuće detalje jer je na stolcu na jednu hrpicu bio složen zakrpani ženski triko.

Prapovijesna torbica s velikim lokotom na ključić na ustima žurno je progutala svu tu manufakturu zajedno s četiri komada u salvetu zamotana piroga i teglu ribe. Njihov jednosatni susret bližio se kulminaciji – i raspletu. Ana Markovna se digla, otišla u spavaću sobu, zveckala je tamo ključevima od ormara i za minutu otuda donijela već prije pripremljenu omotnicu s velikom stoticom duginih boja – dakako, ne po sadašnjem obračunu.

– To je tebi, Asjenjka – s nijansom svečanosti u glasu predavala joj je omotnicu. Asja, koja je bila mnogo viša od Ane Markovne, crvenjela se kao dijete i grbila kako bi onome što se događa dala pravilnu proporciju: ona, mala Asja, dobiva dar od svoje velike i starije sestre. Objema rukama uzimala je omotnicu dok je natrpana torba visjela na iskrivljenom zapešću i dok je ona istovremeno pokušavala skinuti je s ruke, otkopčati i ubaciti veliku omotnicu u natrpanu torbicu…

Susret je bio gotov. Ana Markovna ispraćala je gošću u predsoblje, srdačno je ljubila njezin narumenjeni obraz, a Asja se, osjećajući olakšanje koje je tek malčice snizilo njezinu iskrenu ljubav i bezgranično poštenje prema rođakinji, skotrljala gotovo poskakujući s trećeg kata i laganim mršavim nogama projurila Dolgorukovskom do Sadova prstena i točno se za četrdeset minuta našla u Kostjanskoj uličici, kod svoje prijateljice Maruške Fomičeve.

Na klimav stol, oslonjen o zid, izvlačila je bogate darove. Pokolebavši se na trenutak nad rukavicama od devine kože, stavila je i njih, a ispod hrpice zakrpanoga rublja gurnula je veliku sivu omotnicu.

Vidi ti nju, vidi ti nju, Asja Samolna, što me paziš i maziš – mrmljala je zgrčena napola paralizirana starica.

I Asja Šafran je, naša slaboumna rođakinja, sijala.

S ruskoga preveo Gabrijel Jurić