Bakini rupčići

Input, odnosno početak projekta Andree Zrno, inicirao je predmet koji su rabile i brižno održavale generacije naših baka, a koji je sada zaboravljen i rijetko u upotrebi. Riječ je o platnenoj maramici ili džepnom rupčiću, bijele podloge i tamnih pruga uz rubove, pomno izglačanoj i složenoj na kvadratiće.

Detalj s izložbe  / Snimio Damir Žižić

Andrea Zrno paketiće maramica dobivala je od bake iz Njemačke i za nju su to bili važni predmeti koji su se spremali i čuvali, no ipak su s vremenom zagubljeni u mnogim selidbama. Ni drugi ih ovdje više ne koriste. Autorica posve neočekivano na njih nailazi u Belgiji, zemlji u koju se preselila prije nekoliko godina i u kojoj su platnene maramice u svakodnevnoj uporabi. Zaboravljeni predmet iz prošlosti postao je tako važan dio njezine sadašnjosti i poticaj za osvrt unatrag.

Bakin lik i važnost njezine uloge kao da su s novom situacijom utkani u niti maramice. Njezine male dimenzije, njezino stvarno džepno izdanje, na izložbi postaje veliki print koji je izvlači iz ladica, džepova i zaborava na galerijski zid. Šest je velikih crno-bijelih printova složenih rupčića, toliko velikih da je jasno vidljiva i struktura tkanja bijeloga platna. Rupčići prizivaju u sjećanje prostore djetinjstva, kuća i stanova, u kojima je autorica živjela i u koje se selila tijekom godina. Tlocrte tih prostora, ukupno njih osam, od bijeloga konca i prozirne ljepljive trake nalazimo na podu galerije, na kojem ih je autorica u nekoliko dana istkala kao krhku strukturu što podsjeća na memorijski čip računala. Unutar tlocrta moguće je kretanje uz pažljivo praćenje tankih niti kojima su označeni zidovi, vrata, stube. Svaki je tlocrt izrađen proizvoljno, na temelju sjećanja, a prati ga i nekoliko rečenica projiciranih na zid i ispisanih jedva vidljivim slovima koja brzo promiču i teško se čitaju. Slova su blijeda i zamagljena kao i sjećanja na prostore i glasove koji se pričinjaju da iz njih dopiru. Video je posve osoban, autorica se sjeća majčinih pitanja i uputa, torbi s odjećom, dragih predmeta, obilazaka kuće i bakinih paketića maramica. Zvučni dio instalacije kompilacija je snimki od kojih svaka sadrži tri glasa koji se preklapaju. Samo riječi vezane uz opis prostora (vrata, soba, stepenice, ulaz...) odaju slušatelju da je riječ o nekim prostorima iako se ne spominje o čijim i gdje se oni nalaze. Ti formalni podaci ovdje su nebitni, ono što se pamti jesu doživljaj i osjećaj prostora, odnosno osobni stav i povezanost s njima.

Izložba objedinjuje audio, video i prostornu instalaciju, a bavi se istraživanjem mjesta / prostora, odnosno vizualizira međuprostor između memorije, verbalne deskripcije i osobne interpretacije. Polazeći od činjenice da se interpretacije temelje na sjećanju, autorica se koristi tankim, krhkim i prozirnim materijalom složenim u suptilne cjeline koje zahtijevaju pažljivo promatranje, osluškivanje i kretanje. Od rupčića kao inputa i polazišta priče preko prisjećanja i asocijacija do tlocrta kao outputa koji koncem stvara novu mentalnu strukturu i mrežu sjećanja.