Američka bajka i trauma

Ako bi se sudilo prema prestižnim i najpopularnijim, ali često i dvojbeno vjerodostojnim filmskim nagradama Oscar i Zlatni globus, reklo bi se da je scenarist i redatelj David O. Russell filmaš koji jednostavno ne može promašiti. Štoviše, tijekom posljednjih šest godina otkad je intenzivirao bavljenje filmom, Russell je praktički predodređen za barem nominacije, ako već ne i osvajanje pozlaćenih Akademijinih statua i Zlatnih globusa. To govori manje o kakvoći i ujednačenosti njegova autorskog rukopisa i opusa, a više o igranju na sigurno i mediokritetstvu onih koji odlučuju o spomenutim nagradama. To nikako ne znači da je Russell slab ili nezanimljiv filmaš, upravo suprotno, ali upućuje na ukuse, preferencije i trendove koji dominiraju u američkoj Akademiji filmskih umjetnosti i znanosti te u Holivudskoj asocijaciji stranih novinara koje dodjeljuju Oscare i Zlatne globuse.

Soba ima ono što je za svaki film najvažnije: odlično predočene  likove,  efektan scenarij i promišljenu režiju

Russell je autor koji prvim dvama filmovima, solidnom humornom dramom Spanking the Monkey i kakvoćom ravnopravnom komedijom Igranje sa sudbinom, sredinom 90-ih nije privukao veću pozornost filmofila, no koji je na kraju desetljeća zablistao sjajnom antiratnom satiričnom dramom Tri kralja, djelom u kojem se nadrealizam dojmljivo križa s biblijskom simbolikom, a promišljena subverzivnost s učinkovitom alegoričnošću. Tim je ostvarenjem, pričom o pustolovinama trojice američkih vojnika tijekom Zaljevskoga rata, Russell stekao atribute odvažna, inteligentna i intrigantna filmaša, pa je tim veće bilo iznenađenje što je do njegova sljedećeg filma, šarmantno bizarne i duhovito filozofski intonirane screwball-komedije Ja volim Huckabees, proteklo čitavih pet godina. U tom su ostvarenju, baš kao i u Tri kralja, bili razvidni njegovi osjećaji za rad s glumcima, kreiranje sugestivna ozračja te slikovitih i lagano pomaknutih likova kao i njihovih odnosa, pa je uslijedilo još i veće iznenađenje kad je do sljedećeg filma, izvrsne egzistencijalne sportske drame Boksač, proteklo još šest godina. U Boksaču je Russell dotadašnje osobine svog autorskog rukopisa nadopunio sposobnošću kreiranja snažne socijalne drame kontekstualizirane u naturalistički i gotovo dokumentaristički vjerodostojan ambijent te spretnošću u razvijanju slojevite priče o mnogoznačnom odnosu dvojice autodestruktivne polubraće, kao i u profiliranju niza životnih sporednih likova koje osim gruba ophođenja i vulgarna rječnika obilježavaju i neugledne fizionomije.

Nakon Boksača Russell je intenzivirao radni ritam, pa je u četiri godine snimio čak tri filma, među kojima i promašenu romantičnu komediju Slučajna ljubav (Accidental Love), adaptaciju romana Kristin Gore koju je, možda svjestan kakvoće projekta u kojem se našao, režirao pod pseudonimom Stephen Greene. Dok je humorna romantična drama U dobru i zlu sasvim solidno, no i precijenjeno, proračunato i u završnici trivijalno djelo, krimi-drama Američki varalice potvrdila je slutnju u redateljevo prizemljenje među stalni krug glumačkih suradnika s kojima radi zanimljive, inteligentne, prilično kompetentne i lako gledljive, ali i po maločemu pamtljive te u cjelini dobrano mediokritetske i precijenjene filmove.

Slikovita obiteljska zajednica

Russell je dosta vješt u predočavanju slikovitih obiteljskih zajednica, u oslikavanju kojih nažalost prečesto poseže za bizarnostima, kartikaturalnošću pa i groteskom, čime likove s jedne strane čini ljudskijima, simpatičnijima i komunikativnijima, no s druge strane ublažava dramsku napetost, a s treće stvara neželjen dojam artificijelnosti, neuvjerljivosti i teatralnosti. Sve to razvidno je u humornoj drami Joy, za naslovnu rolu u kojoj je odlična Jennifer Lawrence nagrađena Zlatnim globusom i nominirana za Oscara. Opet je posrijedi storija smještena u slikovit obiteljski milje i sjajno rekonstruirano razdoblje kraja 80-ih, sa zanimljivom galerijom u nekim slučajevima usiljeno pomaknutih likova i dovoljno intrigantnom pričom koja se može opisati kao varijacija Pepeljuge u kontekstu ostvarivanja američkog sna te medijske i korporativne Amerike onoga vremena. U priči o na neobičan način razvedenoj mladoj ženi i majci koja s odmakom od sedamnaest godina odluči uz veliki financijski rizik pokušati ostvariti svoje djetinje potencijale u kojima ju je ohrabrivala baka, Russell poseže za koječim, od elemenata screwballa preko kritike ovisnosti gledateljstva o sapunicama, zbivanja u kojima i metafilmski križa s unutarfilmskom stvarnošću, do satirične kritike medijskog i poslovnog miljea. Režija je razigrana i sugestivna, Jennifer Lawrence suvereno na plećima nosi film koji je zabavan i vrlo šarmantan, a glumački su nastupi redom odlični i nenametljivo autoironični. No posrijedi je i dramaturški ne sasvim uredna cjelina u kojoj neki učinkovito uvedeni likovi i narativni odvojci bivaju upadljivo zapostavljeni i zanemareni, u kojoj bizarnosti kvare odnose među likovima kao i dramsko-narativnu kompaktnost te koja trajno vrluda u površnim i nedovoljno osmišljenim segmentima kakvi su oni s otkrićem protagonistice da je žrtva poslovne prijevare te s njezinim odnosima s ljubomornom polusestrom i očevom novom partnericom koju tumači neiskorištena Isabella Rossellini.

Uvjerljiva Jennifer Lawrence u humornoj drami Joy

Nelagodna intimna priča

Za razliku od razvikanijih ovogodišnjih oskarovskih kandidata, favoriziranoga Povratnika, tezičnog Spielbergova Mosta špijuna, precijenjenoga Scottova Marsovca i bombastičnoga Millerova Mad Maxa: Divlja cesta, psihološka egzistencijalna drama s elementima melodrame Soba uživa status svojevrsna „spavača“. Naime, riječ je o filmu koji se ne može reklamirati ni zvučnim glumačkim imenima, ni raskošnim specijalnim efektima, ni atraktivnim dizajniranjem površine Marsa, ni (slobodnom) ekranizacijom istinitih događaja koji bi k tome bili vezani za intrigantne detalje iz američke i svjetske povijesti. No posrijedi je ostvarenje koje ima ono što je za svaki film najvažnije, a to su odlično predočeni i psihološki nijansirani likovi, njihove vrlo intrigantne drame i međuodnosi, efektno sročen scenarij s naracijom odlična ritma te sugestivna, zrela i promišljena režija koja najveću pozornost posvećuje onom najvažnijem, emotivnim stanjima likova i njihovim relacijama. Za četiri najvažnija Oscara nominirano djelo, za glavnu ulogu u kojem je Brie Larson već zasluženo nagrađena Zlatnim globusom, temeljeno je na istoimenom romanu irsko-kanadske spisateljice Emme Donoghue, koje je u godini objavljivanja 2010. ušlo u najuži izbor za nagradu Man Booker.

U romanu i filmu predočenima iz perspektive petogodišnjega dječaja Jacka, kojeg izvrsno tumači nevjerojatno prirodan Jacob Tremblay, kojem je pak nezasluženo izmaknula barem oskarovska nominacija, ulazimo u traumatičan intimni svijet još mlade Joy Newsome zvane Ma, koju sa sinčićem Jackom zatječemo u nevelikoj prostoriji koju oni zovu Soba. Njihov čitav život odvija se u toj prostoriji, koja bi se doimala poput postapokaliptičnog skloništa kojem je jedino „oko“ u vanjski svijet krovni prozorčić, da nije televizora na kojem Jack gleda crtiće, obrazovni program i vijesti tem čijim ga posredovanjem Ma upoznaje s vanjskim svijetom i podučava o nekim temeljnim znanjima. Na početku Jacka i Ma zatječemo u gotovo idiličnim trenucima igre i svakodnevnih kućnih te obiteljskih rituala, i sve se čini normalnim do trenutka u kojem se začuje buka pred vratima, i u kojem Ma smjesta Jacka pošalje da se pred posjetiteljem sakrije u ormar. Kad u prostoriju uđe bradati muškarac razmjerno prijetećeg držanja, mi o njemu isprva nećemo doznati ništa više od onoga što zna i kako ga doživljava Jack, koji ga promatra kroz „žaluzine“ ormara, što je vrlo inteligentno scenarističko i redateljsko rješenje. Postupno ćemo, ipak, u razgovorima Jacka i Ma otkriti da je riječ o čovjeku kojega Ma zove Stari Nick te kojeg se i ona i klinac s razlogom boje. Naime, Stari Nick još je prije sedam godina na prijevaru oteo Joy i otada ju drži u zatočeništvu, a prije pet godina joj je napravio sina kojeg ona neizmjerno voli i kojeg bi pod svaku cijenu željela izbaviti iz takva neljudskog i traumatičnog okruženja, koje intenzivno asocira na ono koje je svojoj žrtvi kreirao Josef Fritzl.

Tjeskobno ozračje

Nakon što ga jednom bezuspješno pokuša Starom Nicku lažno prikazati kao ozbiljno bolesna klinca koji smjesta mora na hitnu, Joy ga odmah potom također lažno svom zlostavljaču prikaže kao mrtva te ga on zamotana u sag iznese iz Sobe, pa dječak zahvaljujući slučajnom prolazniku uspije pobjeći. No tada, točno na polovici filma, počinje druga vrsta njegove, ali i majčine traume, jer će nakon i njezina oslobađanja oboje dospjeti u dom Joyinih u međuvremenu razvedenih roditelja, oca Roberta koji dječaka nikako neće moći prihvatiti kao unuka, i majke Nancy, koja će spremno početi skrbiti o Jacku i koju će on ubrzo zavoljeti.

Kompleksan, neopisivo tjeskoban i traumatičan intimni svijet dvoje središnjih likova redatelj Lenny Abrahamson, potpisnik hvaljenih, ali kod nas nedistribuiranih drama What Richard Did i Frank, sa scenaristicom Emmom Donoghue koja je obradila vlastitu prozu, kreira iznimno pomno i temeljito, svakom detalju posvećujući najveću moguću pozornost, stvarajući vrlo sugestivno ozračje i majstorski se koristeći skučenim i realno klaustrofobičnim prostorom Sobe, u kojem kreira čitav mikrosvijet za koji je gledatelju poslije, baš kao i Jacku, nejasno kako je toliko toga u njega moglo stati. Krupni planovi traumatiziranih protagonista izmjenjuju se s blizim planovima, a u njihovu suočenju s izvanjskim svijetom najprije slijede dalji planovi, a tek postupno polutotali i totali. Ambijentiranje drugoga dijela priče u dom Joyinih roditelja također je izvrsno izvedeno, baš kao i profiliranje niza novih likova. Osobito je dojmljivo vođenje likova i gradiranje mijena njihovih duševnih stanja, koja variraju u rasponu od gotovo autistične povučenosti do suicidalnih poriva uzrokovanih nemogućnošću nošenja s novim životom, (ne)prihvaćanjem od nekih članova obitelji i agresivnošću medija.