Velika glumica koja se nije klanjala svojoj veličini

Putujući u Županju u autu sam čuo vijest da je dan prije, 28. siječnja u Zagrebu, u 85. godini života umrla velika glumica Nada Subotić, rođena 11. listopada 1931. u Bošnjacima, od Županje udaljenima tek nekoliko kilometara. Kakva koincidencija. A dva dana prije razmišljao sam o našem intervjuu, koji nije željela da bude objavljen za njezina života, i raspitivao se kako je. Postalo mi je neobično što je već dugo ne susrećem. Falila mi je kao kazališna sugovornica, ali i kao netko tko je imao poseban senzibilitet za našu ravnicu, o kojoj smo često razgovarali.

Nada Subotić

I dok pišem ovaj tekst u koji bih trebao smjestiti sav njezin život nedostaje mi njezin pomalo ironičan odnos prema glumačkoj veličini, koja je bila. Ali i njezina ljubav za kazalište i glumu, koja neće umrijeti sve dok se budem, kao mnogi, sjećao njezinih uloga. Posebice velikih, veličanstvenih, čudesnih Madone, Pitoua i Staže. Kao i mnogih o kojima sam slušao, a nisam ih vidio.

Nadin glumački put nije bio nimalo lagan. Djetinjstvo joj je, kako mi je i u intervjuu rekla, bilo čarobno do trinaeste godine, kada se 1944. dogodila tragedija, ostala je bez oca, kojega su ubili partizani. Zadnji put vidjela ga je na Sv. Antu, 13. lipnja 1945, u partizanskom logoru u Maksimiru, gdje ga je posjetila nakon što je bratiću poslao papirić na kojem je pisalo: „Ovdje sam u logoru Maksimir, Marko, 13.06. 1945.“ Taj papirić čuvala je do smrti. Kao i onaj o izgonu iz Zagreba bez prava na povratak.

Otac ju je 1944. prvi put odveo u kazalište na Zlatarevo zlato, i tada je zavoljela „kazališnu iluziju“. Očeva smrt i nedaće koje su uslijedile očvrsnule su joj karakter, naučile je na nepravdu i pripremile na brojna iskušenja. U gimnaziji, s majkom koja je cijele dane plela i plakala, počinje se boriti za egzistenciju. „U takvim okolnostima gluma je našla plodno tlo, talent koji mi je Bog dao želio se dokazati“, rekla je u razgovoru.

Studij glume 1950. upisala je na dva mjesta, prvo u Beogradu, gdje je položila prijemni ispit glumeći monolog iz Djevojke bez miraza Ostrovskog, a onda se poslije mjesec dana po nagovoru gimnazijskog i studentskog kolege Ive Ficija preselila u Zagreb, gdje je Gavella u tek otvorenu Akademiju upisao prve studente: Borisa Buzančića, Matu Ergovića, Antuna Vrdoljaka, Antu Vicana, Ivu Ficija, Vesnu Starčević, Sandu Fideršek...

Prvi susret s Gavellom bio je ulazak u čaroliju glume. „Gavella me učio životu i glumi, što današnji učitelji ne rade. Njih zanima samo uspjeh, a Gavella se za svoje studente brinuo“, govorila je. U tom prekoravanju nije bilo zlovolje nego samo brige za glumište. A kad bih joj rekao da kao velika glumica ima pravo i upozoravati na sve loše, gotovo uvrijeđeno bi odgovarala: „U glumačkoj profesiji si dobar ili loš glumac, a veliki i mali, ne znam što bi to značilo. Dobar je glumac i s malom ulogom velik.“

Akademiju dramske umjetnosti završila je 1954. u Zagrebu, a od rujna iste godine članica je Zagrebačkoga dramskog kazališta, današnjega GK Gavella, na čijoj je pozornici glumila do odlaska u mirovinu 1990. Inače je prve profesionalne nastupe u kazalištu imala u zagrebačkom HNK-u, kao statistica u predstavama u kojima su glumili velikani hrvatskoga kazališta; Vika Podgorska, Božena Kraljeva, Tito Strozzi i mnogi drugi od kojih je učila.

Prva vrsna uloga bila je starica u Pomračenju u podne Grahama Greena, poslije koje su uslijedila brojna iznimna ostvarenja na pozornici matičnoga kazališta. Oživotvorila je Alicu u Strindbergovu Mrtvačkom plesu, Klitemnestru u Eshilovoj Žrtvi na grobu, Teresu Browne u Greenovim Zatvorenim sobama, Martu u Ljubavi u koroti Drage Ivaniševića, Agafju u Gogoljevoj Ženidbi, Akulinu Ivanovnu u Malograđanima Maksima Gorkog, Eugeniju u Mrożekovu Tangu, Lucienne u Bubi u uhu, Georgesa Feydeaua, Theresu Magneau u Victor ili djeca na vlasti Rogera Vitraca, Stažu u Sokol ga nije volio Fabijana Šovagovića, Vesnu u Adagiu Lade Kaštelan... Dvije veličanstvene uloge hrvatskoga glumišta, Madonu u Mirisima, zlatu i tamjanu Slobodana Novaka i Georgesa Pitoua u Sara i vrisak languste Murrella i Wilsona, ostvarila je u Teatru &TD, gdje je još odigrala Cezoniju u Caliguli Alberta Camusa i Winni u Divnim danima Samuela Becketta. Na Dubrovačkim ljetnim igrama i Splitskom ljetu istaknula se u brojnim ulogama.

Od glumačkih početaka do kraja života igrala je u dramskom programu zagrebačkog radija. Glumila je u televizijskim projektima: Posljednji Stipančići, Sezona lova, U registraturi, Čovik i po te filmovima Protest Fadila Hadžića, Sokol ga nije volio Branka Schmidta, Krhotinama Zrinka Ogreste i zadnjem filmu Tomislava Radića, Kotlovini. Pedesetogodišnjicu umjetničkog djelovanja u kazalištu proslavila je 2005. ulogom Mag Folan u predstavi Ljepotica iz Leenanea Martina McDonagha u Kazalištu Mala scena u Zagrebu.

Za umjetničko stvaralaštvo dobila je najveće nagrade, poput Dujšinove, Grada Zagreba, Sterijine, sarajevskoga MES-a i 1997. Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo. No unatoč brojnim nagradama nije bila zadovoljna kako je odigrala svoje uloge. „I kada su o njima pisane najveće pohvale vječno sam bila nezadovoljna“, rekla je u razgovoru. Kritike je uvijek čitala, kakve god bile, ali je najviše vjerovala publici, koja „me doživljava ili ne doživljava, pamti ili ne pamti“.

Znala je da sa smrću glumca ne umire sav njihov život, ne umiru uloge koje su glumili, koje su živjeli. Oni vrsni koje je Bog obdario talentom živjet će ne samo dok živi ijedan njihov gledatelj nego i dulje u tekstovima kazališnih kritika, televizijskim snimkama, filmovima, radiodramama. U takve se odavno svojom umjetnošću uvrstila velika, veličanstvena karakterna glumica Nada Subotić.