Svježa i dinamična predstava

Gradsko dramsko kazalište Gavella iznenadilo je premijernu publiku predstavom Malena 22. siječnja. Redateljski je potpisuje autor drame Mislav Brečić. Kazalište Gavella nedvojbeno ima izvrstan glumački ansambl, što se i očekuje s obzirom na tradiciju toga teatra u Frankopanskoj. Redatelj Boris Svrtan i dramaturg Dubravko Mihanović, srećom, prepoznali su glavnu okosnicu Gavelline teorije glume kao živu suigru s publikom, tekstom i glumačkim partnerima. Bitno je pritom pronaći adekvatan dramski tekst. Sve učestalije adaptacije proznih tekstova mogu scenski biti zanimljive, ali nikad bolje od inscenacija dramskih tekstova.

Malena je najbolja ovosezonska premijera u Gavelli / Snimio Jasenko Rasol

Tražeći kvalitetan suvremeni hrvatski dramski tekst, u Gavelli su pronašli i redatelja koji u drami i teatru traži ljubav i sreću, a ne zlo, estradu, nesreću, mržnju, kojima su opterećene aktualne hrvatske predstave prepune potenciranja seksa, estrade i kiča. Već prije petnaestak godina pišući tekst potaknut razmišljanjem o terorizmu, Brečić ga, spisateljski inteligentno polemizirajući s tom strahotnom pojavom, usredištuje ljubavnom pričom koja čeka svoju sreću na svim mogućim paradigmatskim, ali nestereotipnim i nekonvencionalnim, antimalograđanskim odnosima, potaknuta susretom tek diplomirana mladića i sedamnaestogodišnjakinje i čekanjem na ostvarenje ljubavi u trenutku njezine punoljetnosti. Terorističke akcije okrenute ukidanju svih prijevoznih sredstava da bi se izvanjski prijevoz preokrenuo u prijenos ljubavi sretnih ljudi Brečić strukturira u žanrovski neodrediv tekst, sintezu urbane epopeje, melodrame, tragigroteske, komedije, koji počiva na ljubavnim silnicama i na grčkoj tragediji i komediji jednako kao na radijskoj, zvukovnoj strukturi i na filmskom kadriranju, u kojoj se izmjenjuju protagonisti te zbor u amfiteatru svijeta tražeći istinu i timelu mimo društvom nametnutih normi.

Kao redatelj Brečić režiju zapravo temelji na reinterpretaciji grčkoga teatra, izmjenjujući dispozitive orkestre, proscenija i parodosa, i recitativno-pjevanu izvedbenu dimenziju u tom teatru. Pritom pokazuje da je diplomirao režiju u Nizozemskoj, sjajno spajajući mizanscenu, prostor i vrijeme, koreografiju, glumu i glazbu u jedinstven redateljski i glumački stil, donoseći svježe i originalno redateljsko djelo na hrvatsku pozornicu. Predstava bi bila nezamisliva bez samozatajna koreografa Matije Ferlina, koji s glumcima dosljedno izgrađuje koregrafiranu glumu, i ugodne, izvrsne glazbe Stanislava Kovačića, s malim (ukulele) i velikim gitarama te bubnjićem i zborskim pjevanjem-, s neodoljivo šarmantnim zborom u kojem se podjednako ističu dinamična i energična Perica Martinović, nekonvecionalna i duhovita Barbara Nola, zapamtljiva Ivana Bolanča, glazbenik Stanislav Kovačić te glumački lucidan Živko Anočić, koji šarmom i duhovitošću obilježuju predstavu.

 Premda se u stilovima glume punoga energije Ozrena Grabarića kao Inspektora, začudnoga Filipa Križana kao Sina, dosljedno introvertirane i precizne Anje Đurinović kao Malene, decentne Ksenije Pajić kao mame, točnoga i glumački snažnoga Svena Medvešeka kao Tate, ludistične Dijane Vidušin kao Ljubavnice, duhovite Jelene Miholjević kao Čistačice i koncentriranoga Filipa Šovagovića kao Policajca (mislim da je to njegova najbolja uloga) mogu prepoznati dijelovi stripovskoga gega, slapstick-komedije, montipajtonovske glume, prevladava njihovo glumačko traženje za istinom i spremnost na laboratorijski rad i eksperiment. Strukturirano tkivo džezerske harmonike iz Brečićeve predstave Ispočetka Teatra Exit ovdje se pretvara u kružno harmoniziranje nekoliko glazbenih i glumačkih otkucaja spojenih u jedinstvenu cjelinu traženja ljubavi i sreće, ali i pronalaženja promjene u svijetu kojim smo ne htijući okruženi u slojevitim mogućnostima vlastite unutarnjosti.

Vedri kostimi Marite Ćopo i nenametljiva scenografija Tanje Lacko kontrapunktirani su s videoprojekcijama Jasenka Rasola na kojima se kao arbitri događanja (deus ex machina) pojavljuju televizijski voditelji dviju hrvatskih televizijskih kuća. Izvrsno oblikovanje svjetla Zdravka Stolnika pridonosi osjećaju traženja promjene u svijetu svjetla i sjene. Nemalen je prinos predstavi dramaturški rad Dubravka Mihanovića, koji u odnosu na original znatno izmijenjen Brečićev tekst tempira u dobrom, opuštenom ritmu predstave. Malena traži u publici prijatelje, tragače istine i ljubavi, i različita je od većine predstava na zagrebačkim repertoarima punih mraka, tuge i zla. Nikako površna, nikako starinska, neobična i nekonvecionalna, svježa i dinamična, iznenađenje je na pozornici u Frankopanskoj i dosad, u estetskom, redateljskom i glumačkom zajedništvu, najbolja ovosezonska premijera Kazališta Gavella, uspjela „partitura društvene kritičnosti“ i snovite lucidnosti, pokrenuta snagom zaigrana i lucidna glumačkog ansambla.